Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2626/09 (Allianz Elementar Wien Austrija)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2626/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2626/09, rješavajući apelaciju Allianz Elementar Wien Austrija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Allianz Elementar Wien Austrija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000536 od 19. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-3328/05 od 18. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P: 811/03 od 12. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Allianz Elementar Wien Austrija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beča, kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva podnio je 17. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000536 od 19. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3328/05 od 18. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 811/03 od 12. oktobra 2005. godine
2. Presudom Općinskog suda broj P: 811/03 od 12. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-3328/05 od 18. januara 2008. godine, obavezan je drugotuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantu isplati iznos od 4.480,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. maja 2000. godine prema Zakonu o stopi zatezne kamate do dana isplate. Istom presudom apelant je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa i sa dijelom tužbenog zahtjeva da je prvotuženi „Biro osiguranje BH“ iz Sarajeva (Biro zelene karte BiH“ u daljnjem tekstu: prvotuženi) dužan solidarno sa drugotuženim da mu isplati iznos od 8.053,45 EUR-a sa kamatama i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete pričinjene na vozilu osiguranika apelanta Josipa Dugandžića (u daljnjem tekstu: osiguranik apelanta) nastale u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 9. maja 2000. godine u mjestu Grude BiH, za koju štetu je odgovoran vozač vozila osiguranog kod drugotuženog. Općinski sud je utvrdio da je apelant kao osiguravajuće društvo po zahtjevi svog osiguranika izvršio likvidaciju pričinjene štete, isplatom 5. juna 2000. godine iznosa od 110.818 austrijskih šilinga (u daljnjem tekstu: ATS) po računu auto servisa koji je izvršio popravku vozila. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno, da li apelant ima pravo na naplatu cjelokupnog isplaćenog iznosa od drugotuženog, ili samo na naknadu štete po cijenama u Bosni i Hercegovini. Na prijedlog stranaka u postupku izvršeno je vještačenje po vještaku saobraćajne struke koji je utvrdio da bi za otklanjanje štete na vozilu osiguranika apelanta po cijenama u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) bilo potrebno 4.480,00 KM, kojem nalazu vještaka je ovaj sud poklonio vjeru kao objektivnom i sačinjenjenom u skladu sa pravilima struke, i u skladu sa koji je apelantu dosuđen iznos kao u izreci presude. Općinski sud je zaključio da iz razloga što je identično mjesto nastanka štete i njenih štetnih posljedica (u ovom slučaju BiH) da se visina štete utvrđuje po cijenama u BiH na što nema uticaja ni činjenica da je osiguranik apelanta štetu otklonio u Austriji, te da mu je apelant isplatio iznos koji je veći od visine štete utvrđene po cijenama u BiH, pri tome polazeći od činjenice da je apelant isplatom potpunog iznosa svom osiguraniku po osnovu njihovog ugovora o osiguranju preuzeo rizik da u regresnom zahtjevu neće naplatiti cio isplaćeni iznos obzirom da je šteta prouzrokovana na teritoriji druge države, i da će se na rješenje ove pravne stvari primjeniti njeno relevantno pravo. Općinski sud je prihvatio kao osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog i tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na istog odbio kao neosnovan, ukazujući da je odredbom člana 88. Zakona o osiguranju imovine i osoba (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju) određeno da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena upotrebom vozila inozemne registracije, za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti, podnosi zahtjev prvotuženom. Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi o oštećenom vozilu strane registracije, a ne o vozilu strane registracije koje je nanijelo štetu drugim licima, što prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog čini osnovanim, pa je tužbeni zahtjev apelanta iz tih razloga u odnosu na prvotuženog odbijen kao neosnovan. Odluku o kamati Općinski sud je donio na temelju člana 277. a u vezi sa članom 186. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je odluku o troškovima postupka je donio na osnovu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 53/03 do 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravoza i za svoju presudu dao jasne, uvjerljive i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta, u vezi primjene domaćeg materijalnog prava, zaključivši da se visina štete, odnosno njena novčana protivrijednost utvrđuju prema cijenama u državi u kojoj je šteta pričinjena, a ne prema cijenama u državi u kojoj je šteta otklonjena, te da je pravilno prvostepenom presudom izveden zaključak da se visina štete zbog toga što je identično mjesto nastanka štete i njenih štetnih posljedica (u ovom slučaju u BiH), utvrđuje po cijenama u BiH, na što nema uticaja ni činjenica da je osuguranik apelanta štetu otklonio u Austriji te da mu je apelant isplatio iznos koji je veći od visine štete utvrđene po cijenama u BiH. Osim toga, apelant je isplatom potpunog iznosa svom osiguraniku po osnovu njihovog ugovora o osiguranju preuzeo rizik da u regresnom zahtjevu neće naplatiti cjelokupno isplaćeni iznos, s obzirom da je šteta prouzrokovana na teritoriji druge države i da će se na rješenje spora primjeniti njeno relevantno pravo. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan žalbeni navod drugotuženog da je odluka o zateznim kamatama nepravilna zbog pogrešne primjene materijalnog prava, da se početak roka za isplatu zateznih kamata može računati samo od donošenja prvostepene presude a ne od momenta nastanka štete kako je to utvrđeno prvostepenom presudom. Kako je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je ovaj sud u smislu odredbe člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000536 od 19. maja 2009. godine revizija apelanta je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je ocijenio da je presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita jer je posljedica u obliku nastale štete na vozilu nastala u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila u mjestu Grude u BiH., pa bez obzira na mjesto popravke vozila u konkretnom slučaju je valjalo primjeniti relevantno domaće pravo u smislu tumačenja odredbe člana
28. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, po kojem je mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je nastupila štetna posljedica zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. S tim u vezi Vrhovni sud se pozvao na odluku Ustavog suda broj AP-428/04 od 23. marta 2005. godine kojom je Ustavni sud zauzeo stav da je posljedica u obliku nastale štete na vozilu prouzrokovana u trenutku i mjestu saobraćajnog udesa, dakle u BiH, bez obzira na vrijeme i mjesta popravke vozila, pa da se kao jedino relevantno pravo ima primjeniti domaće pravo, a apelant je isplatom iznosa svom osiguraniku utvrđenom po cijenama u Austriji preuzeo rizik da u regresnom zahtjevu neće naplatiti cio isplaćeni iznos, s obzirom da je šteta prouzrokovana na teritoriji druge države (BiH), i da će se na rješavanje konkretnog predmeta primjeniti njeno relevantno pravo. Vrhovni sud je na kraju zaključio da je apelantu presudama nižestepenih sudova pravilno dosuđen iznos od 4.480,00 KM, prema cijenama popravke vozila u BiH, kako je to utvrđeno nalazom vještaka saobraćajne struke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što su ti sudovi pravilno obrazložili, pa je neosnovan revizioni prigovor apelanta da je regresni zahtjev trebalo ispuniti po isplaćenom iznosu apelanta osiguraniku. Shodno navedenom Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovin i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na proizvoljnu primjenu materijalanog prava,jer smatra da su sudovi bili dužni primjeniti član 190. ZOO koji predviđa naknadu stvarne štete, odnosno da mu je osporenim presudama trebao biti dosuđen iznos u novcu koji je on isplatio svom osiguraniku. Takođe ističe da je nesporno da je njegov osiguranik ima domicil u Austriji gdje je izvršio popravku vozila i da je cijena plaćena za popravku vozila ustvari stvarna šteta pričinjena na vozilu. Osim toga, kako su i on i njegov osiguranik domicilirani u Austriji, to je smatrao svojom obavezom isplatiti mu na ime štete iznos od 110.818 ATS, odnosno 8.053,45 EUR-a, zbog čega smatra pogrešnim stav domaćih sudova da poistovjećuju primjenu domaćih cijena sa primjenom domaćeg prava, koji su polazeći isključivo od toga da se treba primjeniti domaće pravo, dosudili mu iznos koji odgovara cijenama popravke u BiH.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu zbog načina na koji su sudovi u osporenim presudama utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi na sve tri instance zauzeli jedinstven stav da se zbog toga što je identično mjesto nastanka štete i njenih štetnih poljedica (u ovom slučaju u BiH) visina štete utvrđuje po cijenama u BiH, na što neme uticaja ni činjenica da je osiguranik apelanta štetu otklonio u Austriji, i da mu je apelant isplatio iznos koji je veći od visine štete utvrđene po cijenama u BiH. Ovo iz razloga što je apelant isplatom potpunog iznosa svom osiguraniku po osnovu njihovog ugovora o osiguranju preuzeo rizik da u regresnom zahtjevu neće naplatiti cjelokupan isplaćeni iznos, obzirom da je šteta prouzrokovana na teritoriji druge države pa u vezi s tim da će se na rješenje ove pravne stvari primjeniti njeno relevantno pravo.
11. Prema tome Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović