Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2673/09 (D. T.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2673/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2673/09, rješavajući apelaciju Drage Tomasa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Tomasa podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001030 od 13. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-

2649/03-B od 27. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Tomas (u daljnjem tekstu: apelant) iz Subotice, Republika Srbija, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001030 od 13. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2649/03-B od 27. februara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2649/03-B od 27. februara 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je prije 6. decembra 2000. godine stekao status nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, u ulici Ahatovićka broj 41/pr. Apelant je obavezan tuženoj Opštini Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 960,00 KM.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je toku postupka utvrđeno da je apelant predmetni stan koristio od 1. decembra 1965. godine kada je počeo raditi kao direktor Osnovne škole „Nikola Tesla“ (raniji naziv Osnovne škole „Behaudin Selmanović“ u Dobroševićima), a da je akt, na osnovu kojeg mu je predmetni stan dat stan na korištenje, apelant dobio nekoliko godina nakon useljenja i radilo se o ugovoru u kojem je bila precizirana visina stanarine za korištenje stana. Bodovanje stana je izvršilo preduzeće „Sarajevostan“ i na osnovu površine stana je utvrđena visina stanarine, a ugovor o korištenju stana apelant je zaključio sa školom. Predmetni stan, površine 72 m , koji je bio lociran u prizemlju školske zgrade i imao odvojen ulaz, koristio je sa suprugom i dvoje djece. Do izbijanja rata nikada nije pokretna postupak za njegovo iseljenje, iako je šest posljednjih godina staža radio u drugoj osnovnoj školi u Dobrinji. U toku postupka je također kao nesporno utvrđeno da je Osnovna škola Nikola Tesla, a sada Osnovna škola „Behaudin Selmanović“ u Dobroševićima posjednik sa1/1 zgrade i zemljišta na navedenoj adresi što proizlazi iz posjedovnog lista broj 379/02. Dalje je utvrđeno da je 2002. godine izvršena rekonstrukcija školske zgrade prema ovjerenoj projektnoj dokumentaciji uključujući i predmetni prostor. Na osnovu nalaza vještaka građevinske struke je utvrđeno da je prvobitno prije izvođenja radova na obnovi osnovne škole na mjestu sadašnjih školskih prostorija (kuhinje, dvije učionice i hodnika) nalazio stan, odnosno stambena jedinica koja čini građevinsku cjelinu.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je osnovan prigovor nedostataka pasivne legitimacije na strani tužene iz razloga što se stan na kojem apelant traži utvđenje stanarskog prava nalazio u sklopu školske zgrade koja i sada postoji sa istom namjenom, a čiji je posjednik Osnovna škola „Behaudin Selmanović“ u Dobroševićima, te da ni ovlašteno preduzeće „Sarajevostan“ ne posjeduje podatke o vlasništvu tj. nosiocu prava raspolaganja na ovom objektu, niti se ovaj objekat vodi u njegovoj evidenciji, pa je, imajući u vidu navedeno, jedino Osnovna škola „Behaudin Selmanović“ u Dobroševićima mogla biti označena kao parnična strana. Zatim, Općinski sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev cijenio i u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) i to člana 3. stav 1. koji proipisuje šta se smatra stanom, a to je skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koj po pravilu čine građevinski cjdelinu i imaju zaseban ulaz, te člana 4. stav 1. istog zakona koji propisuje šta se ne smatra stanom u smislu ovog zakona. Općinski sud je istakao da je u tačkama od 1 do 8 člana 4. stav 1. Zakona o stambenim odnosima taksativno pobrojano šta se ne smatra stanom, pa je tako u tački 3. navedeno da stanovi vezani za vršenje službene djelatnosti (kao što su stanovi u zgradama kazneno popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i sl, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, zadomare, za nadstojnike zgrada, nadzornike zgrada, stanovi u školskim zgradama i zdravstvenim ustanovama) se ne smatraju stanovima u smislu Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na navedene zakonske odredbe, Općinski sud je ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan ističući da su prostorije, odnosno stanovi, navedeni citiranim zakonskim odredbama ne smatraju stanom bez obzira što mogu imati određene elemente stana, pa stoga na ovakvim prostorijama odnosno stanovima nije moguće steći stanarsko pravo koje se stiče samo na stanu. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o stanu koji je imao elemente pojma stana, ali se ne smatra stanom jer je povremeno, odnosno određeno vrijeme, zadovoljavao stambene potrebe apelanta i imao je svoju specifičnu namjenu vezanu za obavljanjen službenih poslova apelanta u određenom vremenskom periodu.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001030 od 13. maja 2009. godine apelantova žalba je djelimično uvažena u dijelu odluke o troškovima, pa je prvostpena presuda preinačena tako što je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka, a prvostepena presuda je potvrđena u preostalom dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepna presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, konkretno Zakon o stambenim odnosima. Kantonalni sud je istakao da je neosnovan apelantov stav koji se odnosi na pitanje pasivne legitimacije tužene u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, prema zapisniku sa uviđaja na licu mjesta i nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da se sporni stan nalazio u prostorijama osnovne škole u Dobroševićima. Odlukom o osnivanju Javne ustanove Osnovna škola „Dobroševići“ u Dobroševićima (objavljena u „Službenim novinama Kantona Sarajevo“ broj 26/05, a stupila na snagu 25. avgusta 2005. godine), Kanton Sarajevo je osnovao navedenu školu, a članom 3. stav 1. iste odluke je utvrđeno da škola ima svojstvo pravnog lica. Nadalje, članom 7. Odluke je propisano da danom stupanja na snagu odluke, škola preuzima školske objekte i opremu područne škole „Dobroševići“, Osnovne škole „Behaudin Selmanović“. Članom 15. iste odluke je određeno da za svoje obaveze škola odgovara sredstvima sa kojim raspolaže, dok je osnivač škole (Kanton Sarajevo) supsidijarno odgovoran za obaveze škole. Stoga, kako je u vrijeme podnošenja tužbe, 3. novembra 2005. godine, odluka o osnivanju škole „Dobroševići“ već bila na snazi, prema kojoj škola ima svojstvo pravnog lica, a osnivač, Kanton Sarajevo, supsidijarnu odgovornaost za njene obaveze, Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud pravilno odlučio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene Općine Novi Grad Sarajevo, s obzirom da tužena nije u pravnom odnosu sa apelantom niti na njoj leži obaveza priznanja prava koja su tužbenim zahtjevom tražena. U pogledu ostalih apelantovih žalbenih navoda, Kantonalni sud je naveo da je i te navode cijenio, ali ih nije posebno obrazlagao, jer nisu od značaja za drugačije rješavanje konkretne pravne stvari.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni Zakona o stambenim odnosima od strane sudova. Ističe da su sudovi pogrešno primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima, naročito odredbe člana 4. stav 1, 3 i 4, navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu koji je bio vezan za vršenje službene dužnosti apelanta, pogotovo kod nesporne činjenice da bilo kakvim pravnim aktom, opštim aktom tužene, a pogotovo samoupravnim sporazumom, predmetni stan nije nikada definisan kao „namjenski“ niti je bio vezan za vršenje službene dužnosti apelanta dok je imao status zaposlenika škole. Nadalje, ističe da su sudovi, zasnivajući svoje presude jedino i isključivo na stavu da tužena nije pasivno legitimisana za priznavanje prava na predmetnom stanu, zanemarili činjenicu da je predmetni stan bio i ostao jedini apelantov dom i da to njegovo pravo predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju iz čega proizlazi da su pobijanim presudama lišili apelanta njegove imovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovin i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2673/09 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio