Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-270/09 (S.D.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Eksproprijacija
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-270/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 270/09, rješavajući apelaciju S. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 tačka 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija S. D. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001 777 od 31. oktobra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-V-07-000335 od 5. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša podnio je 27. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž- 08-001 777 od 31. oktobra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-V-07-000335 od 5. februara 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-V-07-000335 od 5. februara 2008. godine, za izuzetu apelantovu parcelu, u izreci rješenja precizirane oznake i površina (u daljnjem tekstu: parcela), apelantu je određena naknada u iznosu od 8.957,00 KM. Istim rješenjem obavezana je Republika Srpska, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Gradiška kao predlagač (u daljnjem tekstu: predlagač), da apelantu isplati naknadu u roku od 15 dana, te da, ukoliko predlagač ne ispoštuje određeni rok, apelant ima pravo na zakonske zatezne kamate. Takođe, istim rješenjem odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je rješenjem predlagača potpuno eksproprisana apelantova parcela u svrhu izgradnje objekta u oblasti saobraćajne infrastrukture dijela auto-ceste Banjaluka – Gradiška, da je predlagač ponudio apelantu iznos od 6.890,00 KM, koji apelant nije prihvatio, zbog čega je podnesen prijedlog sudu radi utvrđivanja naknade za eksproprisanu parcelu. Tokom postupka predlagač je ponudio nešto veću naknadu, koju apelant takođe nije prihvatio, te predložio da se izvrši poljoprivredno vještačenje. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da se na predmetnoj parceli uzgajalo povrće, te da bi pravična naknada apelantu za izuzetu parcelu trebala iznositi 8.957,00 KM. Osnovni sud je istakao da je apelant osporavao navedeni nalaz i mišljenje navodeći da on eksproprijacijom trpi štetu budući da mu je presječen prilaz kući, tako da se naknada ne može utvrditi po tržišnoj vrijednosti, te da je u tom području odmjeravana daleko veća naknada drugim vlasnicima parcela. Odgovarajući na ove apelantove prigovore, vještak poljoprivredne struke je istakao da predmet vještačenja nije bio preostali dio parcele, da se on nije mogao upuštati u ocjene drugih vještaka za druge parcele, budući da ne zna o kojim se površinama i klasama radi i gdje se nalaze te parcele, kao ni u razloge zbog kojih je takva naknada određivana ili isplaćivana. Osnovni sud je istakao da je prihvatio ovaj nalaz kao objektivan, stručan i argumentovan, na osnovu kog je odredio naknadu, te da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti kao obvezujući iznosi određeni u drugim postupcima. Osnovni sud je naveo da je u rješenju predlagača određeno da će se o apelantovom zahtjevu da mu se eksproprišu preostale parcele odlučiti naknadno, tako da nisu osnovani apelantovi navodi u tom smislu, budući da će se za te parcele odrediti naknada ili drugo zemljište.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0- Gž-08-001 777 od 31. oktobra 2008. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Istim rješenjem Okružni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbe. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi vezano za nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, jer je tokom prvostepenog postupka apelant imao mogućnost da predloži dopunu vještačenja ili da predloži drugo vještačenje. U odnosu na prigovore vezano za nemogućnost korišćenja, odnosno pristupa drugim parcelama, Okružni sud je istakao da se u ovom postupku odlučuje o visini naknade za izuzetu parcelu na osnovu pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji, tako da se ne može upuštati u ocjenu samog postupka eksproprijacije. Vezano za apelantove navode da nije moguće utvrditi visinu naknade zato što na ovom području već duže vrijeme nije bilo prometa nepokretnosti, Okružni sud je istakao da ti navodi nisu osnovani jer to apelant ničim nije dokazao, a dokazi o visini naknade u drugim postupcima nisu obavezujući u konkretnom slučaju.

5. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant navodi da vještak poljoprivredne struke nije uzeo u obzir da se radi o zemljištu na kom je sađen rasad, u smislu člana 50 Zakona o eksproprijaciji, kojim je propisano da se može odrediti naknada i u većem iznosu od tržišne cijene ako se imaju u vidu materijalne i druge lične i porodične prilike ranijeg vlasnika. Dalje, Okružni sud se nije pozvao niti na jedan zakonski propis, tj. ni na jedan član Zakona o eksproprijaciji, tako da je presuda proizvoljna i nerazumljiva. Apelant ističe da sud nije uzeo u obzir da na tom području nije bilo prometa nepokretnosti, tako da se naknada ne može utvrditi, te da je morao uzeti u obzir postignutu visinu naknade u drugim postupcima. Apelant navodi da je primoran da preko svojih nepokretnosti pravi put do nepokretnosti koje nisu eksproprisane, zbog čega trpi direktnu štetu. Apelant ističe da ga sud nije upozorio da može uzeti advokata, niti da ima pravo da troškovi njegovog advokata idu na teret suda, te da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana jer sud nije na jednak način ocijenio dokaze obiju strana.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku, odnosno «jednakosti», Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je došlo do povrede ovog prava. Naprotiv, apelant i ne spori da je imao priliku da iznese dokaze jednako kao i suprotna strana, već se njegove tvrdnje o kršenju ovog principa odnose samo na njegovo nezadovoljstvo donesenim odlukama, tako da ovi navodi ne pokreću pitanje kršenja prava na ravnopravnost strana u postupku. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da iz apelacije ne proizilaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Iz apelacije proizilazi da se apelantovi navodi u vezi sa povredom ovog prava svode na to da su vlasnici susjednih parcela postigli veću naknadu u drugim postupcima eksproprijacije. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

13. Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različito određene visine naknada u drugim postupcima eksproprijacije ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminisan u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi on bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-270/09 (S.D.) | Sudska praksa | Aktio