Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-291/09 (V. M.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Šta se ne smatra imovinom
- Stanarsko pravo
- Legitimno očekivanje
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-291/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 291/09, rješavajući apelaciju Vojislava Marjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojislava Marjanovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-
08-001 618 od 31. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1533/04 od 24. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojislav Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa Petar Cvetojević, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 618 od 31. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1533/04 od 24. jula 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1533/04 od 24. jula 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje stana u Banjoj Luci u ulici Šumadijska broj 59, na osnovu nesmetanog korištenja predmetnog stana duže od osam godina u koji je uselio sa članovima svog porodičnog domaćinstva bez pravnog osnova, što je tuženi Grad Banja Luka, kao davalac predmetnog stana na korištenje, dužan da prizna i trpi, uz naknadu parničnih troškova. Presudom je, također, apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 320,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naglasio da je nakon povedenog postupka i izvedenih dokaza utvrdio: da je apelant bez pravnog osnova uselio u predmetni stan 1995.godine (na osnovu uvjerenja Ministarstva za izbjeglice i rasljena lica RS broj 98211/04 od 12. marta 2004. godine), da je raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Naja Korić, koja nije podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, da porodično domaćinstvo tužioca čini supruga Zorica, sin Vladimir i kćerka Nikolina (na osnovu kućne liste), te da apelant i njegova supruga ne posjeduju nekretnine na teritoriji općine Sanski Most (na osnovu uvjerenja Službe za geodetske i imovinsko pravne poslove i kartografiju Općine Sanski Most od 8.marta 2004.godine). Na osnovu naprijed izvedenih dokaza, cijeneći ih kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je konstatovao da parnične stranke ne spore činjenicu da je apelant bez pravnog osnova uselio u sporni stan tokom 1995. godine, ali da je među njima sporna činjenica je li apelant na temelju odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), a zbog nepreduzimanja radnji iseljenja apelanta iz predmetnog stana od strane tuženog u roku „tri plus pet godina“, stekao osnov za trajno i nesmetano korištenje stana. U tom smislu, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 30. ZSO (koji je bio na snazi u vrijeme useljenja apelanta u predmetni stan) predviđeno je da svako može dati inicijativu - zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Stavom 2. istog člana određeno je da će se na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti od strane stambenog organa donijeti rješenje o ispražnjenju stana ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Stavom 7. istog člana propisano je da se protekom roka iz stava 2 navedenog člana, odnosno protekom roka od tri godine, ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtjeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. Iako ZSO nije direktno predvidio mogućnost stjecanja stanarskog prava po osnovu nezakonitog korištenja stana dužem od osam godina, Osnovni sud je naveo da protekom roka od osam godina davalac stana na korištenje gubi pravo zahtijevati iseljenje bespravno useljenog lica, te na taj način bespravno useljeno lice, a u smislu odredbe člana 54. ZPP-a, ima pravni interes da utvrdi da je stekao na taj način pravo da trajno i nesmetano koristi taj stan. U tom smislu, Osnovni sud je naveo da apelant u predmetnoj tužbi, u smislu odredbi Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00-72/07; u daljnjem tekstu: ZPDS, koji je stupio na snagu 28. jula 2001. godine), traži takvo utvrđenje čime bi stekao uslove da nastavi sa korištenjem predmetnog stana na osnovu zakupa, na osnovu čega bi takav stan otkupio kada stekne pravo na otkup stana.
4. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 6. ZSO predviđeno da se korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članom 2. navedenog zakona regulisano je da građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi taj stan. Prema navedenim odredbama ZSO proizlazi da pravo na trajno i nesmetano korištenje stana u državnoj svojini može imati samo nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva a kako je to i predviđeno zakonom. Shodno tome, da bi apelant stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana moralo bi se utvrditi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu i to po sili zakona, tj. u skladu sa odredbom člana 30. ZPS, a u smislu koje zakonske odredbe apelant upravo i traži da se utvrdi da je stekao pravo trajnog i nesmetanog korištenja. Međutim, Osnovni sud je istakao da je odredbom 69. ZPDS predviđeno da se stupanjem na snagu ovog zakona ne može steći stanarsko pravo na stanovima u državnoj svojini. U stavu 2. istog člana navedenog Zakona je određeno da lica koja su do dana stupanja na snagu ovog zakona stekla stanarsko pravo po ugovoru o korištenju stana nastavljaju sa korištenjem stana po osnovu tog ugovora, sa pravima i obavezama utvrđenim ovim Zakonom. Dalje, članom 71. stav 1. predviđeno je da odredbe ZSO ostaju na snazi do isticanja rokova iz člana 37. stav 1. ovog Zakona, a koji član uređuje rokove za otkup stana. Stavom 2. člana 71. određeno je da se odredbe ZSO koje su u suprotnosti sa ZPDS neće primjenjivati.
5. Na osnovu naprijed izloženog, a imajući u vidu kako je u toku postupka utvrđena činjenica da je apelant u sporni stan bespravno uselio krajem 1995.godine te da do stupanja na snagu ZPDS nije navršio osam godina neprekidnog korištenja stana na koji način bi stekao osnov za trajno i nesmetano korištenje tog stana, Osnovni sud je zaključio da ne stoje navodi apelanta da on samo traži da se utvrdi da je stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje spornog stana, jer takvo pravo shodno ZSO sadrži samo stanarsko pravo i samo ono kao takvo podrazumijeva pravo na trajno i nesmetano korištenje stana, pa je očigledno da na taj način apelant pokušava da zaobiđe odredbe ZPDS, a koje izričito predviđaju da se stanarsko pravo ne može steći nakon stupanja na snagu tog Zakona. Shodno tome, Osnovni sud je donio odluku kao u dispozitivu ove presude, smatrajući da apelant do dana stupanja na snagu ZPDS nije stekao uslove predviđene članom 30. ZSO, odnosno da kao nezakoniti korisnik nije ispunio zakonski uslov iz te odredbe, a to je da je stan koristio na taj način u trajanju od osam godina od dana bespravnog useljenja pa do stupanja na snagu ZPDS.
6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 618 od 31. oktobra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 24. jula 2008. godine. U obrazloženju je Okružni sud naveo da u svemu prihvata činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant nesmetano nezakonito koristio predmetni stan od 1995.godine, pa nema sumnje da do dana stupanja na snagu ZPDS nisu protekli rokovi iz člana 30. ZSO u ukupnom trajanju od osam godina. Stupanjem na snagu ZPDS, nesmetano korištenje stana u državnoj svojini ne proizvodi pravno dejstvo u smislu člana 30. ZSO, jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbom člana 69. ZPDS, kao i da je odredbom člana 71. stav 2. ZPDS propisano da se neće primjenjivati odredbe ZSO koje su u suprotnosti sa ZPDS. Okružni sud je istakao da je ovakvo stanovište u sličnoj pravnoj situaciji zauzeo i Vrhovni sud Republike Srpske u svojoj odluci broj 118-0-Rev-07-000-679 od 9. oktobra 2008. godine. Iz naprijed navedenih razloga, Okružni sud je zaključio da su navodi žalbe bez osnova, pa ih ovaj sud posebno ne obrazlaže, jer nisu od uticaja na drugačiju odluku suda. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. ZPP.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova u osporenim odlukama da je pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana po svom sadržaju isključivo stanarsko pravo i da to ovlašćenje uživa nosilac stanarskog prava. Prema mišljenju apelanta, pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana u državnom vlasništvu jeste po svom sadržaju ovlašćenje koje uživa nosilac stanaraskog prava po odredbama ZSO, ali je ono na neodređeno vrijeme, također, i ovlašćenje zakupca neotkupljenog stana po odredbama ZPDS, kao i ovlašćenje etažnog vlasnika stana u privatnom vlasništvu po odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. U tom smislu, apelant je istakao da pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana, koje je kako navodi po sili zakona (ZSO) stekao nesmetanim i neprekidnim korišćenjem stana duže od osam godina, nije sadržaj stanarskog prava na predmetnom stanu, već je sadržaj zakupa predmetnog stana na neodređeno vrijeme po odredbama ZPDS koji će nužno biti uspostavljen, tj. na osnovu zaključenog ugovora o zakupu stana ili rješenja suda koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana.
8. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00-72/07; prečišćeni tekst), koji je stupio na snagu 28. jula 2001. godine, u relevatnom dijelu glasi:
Član 38. (raniji član 37.)
Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2008. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu :zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona .
Član 74. (raniji član 69.)
Stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo. Lica koja su do dana stupanja na snagu ovog zakona stekla stanarsko pravo po ugovoru o korišćenju stana nastavljaju sa korišćenjem stana po osnovu tih ugovora, sa pravima i obavezama utvrđenim ovim zakonom. Član 77. (raniji član 71.)
Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 38. ovog zakona. Odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće se primjenjivati.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi predstavlja li predmetni stan apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». U skladu sa praksom Evropskog suda, «dom» pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, predstavlja mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaj 1996-IV, aplikacija broj 20348/92). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi kao nesporno da apelant, kao bespravni korisnik, u predmetnom stanu živi od 1995. godine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo «dom», budući da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana.
12. Sljedeće pitanje, na koje Ustavni sud treba dati odgovor, jeste da li je «miješanje» u apelantovo pravo na dom opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi «miješanje» bilo opravdano, prije svega, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana, uz obrazloženje da do dana stupanja na snagu ZPDS (28. jula 2001. godine), nije proteklo osam godina neprekidnog korištenja predmetnog stana u smislu odredaba člana
30. ZSO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su ZPDS i ZSO objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da na jasan i precizan način regulišu situaciju sticanja prava na trajno i nesmetano korištenje stanova od strane bespravnih korisnika. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno na osnovu zakona, koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti. Također, Ustavni sud ukazuje da je očigledno da je legitiman cilj u konkretnom slučaju dosljedna primjena zakona i poštovanje principa vladavine prava. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju nije narušena proporcionalnost između apelantovog interesa da legalizira status dugogodišnjeg korištenja predmetnog stana i legitimnog cilja, tj. dosljedne primjene ZPDS i ZSO. Ovo osobito, imajući u vidu da osporenom odlukom nije naloženo apelantu da napusti predmetni stan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana
1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev apelanta u konkretnom slučaju ne tiče njegove «postojeće imovine», već se apelant pojavljuje samo kao podnosilac zahtjeva u vezi sa predmetnim stanom. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant imao «ostvariv zahtjev», jer je po zakonu mogao tražiti da mu se prizna pravo daljnjeg nesmetanog korišćenja predmetnog stana. Međutim, uprkos tome, apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će sa takvim zahtjevom uspjeti s obzirom da nije ispunio zakonom propisani uslov (rok). Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja «imovinu» apelanta koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju usljed čega su i ovi apelacioni navodi, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović