Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-314/09 (A. B.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-314/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 314/09, rješavajući apelaciju Arifa Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arifa Bešića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-001428 od 7. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Arif Bešić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bosanske Krupe, koga zastupa Suljo Delić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-001428 od 7. novembra 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 018-0-P-

07-000 553 od 22. jula 2008. godine utvrđeno je da je H.H. (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanta, kao tužitelja, u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnine označene kao k.č. broj 22/156-1 iz PL broj 41 k.o. Otoka 1, čiji posjed se se vodi na ime umrle majke apelanta, H.B., i koje smetanje iste nekretnine je izvršeno u površini od 63 m2 polovinom septembra 2007. godine u graničnom pojasu sa nekretninom u posjedu tuženog označene kao k.č.broj 22/156-3 na način da je tuženi na spomenuti dio posjeda parcele apelanta k.č. broj 22/156-1 poslao kupca pokazavši mu međašnu liniju navodno prodanog zemljišta u dubinu parcele tužitelja a nakon osam dana saopštio i apelantu da je prodao i ovaj dio parcele kupcu, tvrdeći da je to njegovo zemljište i da zabranjuje apelantu daljnje posjedovanje i korištenje tog dijela zemljišta, manifestujući tako svoju volju, pa se dosljedno tome i tako utvrđenom činjeničnom stanju nalaže tuženom da prekine ovakvo i slično smetanje posjeda nekretnine apelanta uz prijetnju novčane kazne te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.241,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Rješenjem je, također, utvrđeno da je apelant u ovom sporu „prešutno“ na glavnoj raspravi 13. juna 2008. godine odustao od ranijeg zahtjeva – mjere osiguranja (da sud naloži tuženom da sam ili posredstvom trećih lica vrši bilo kakve zemljane radove, kao i pripremne radove s ciljem gradnje objekta na parceli apelanta k.č. broj 22/561-1 k.o. Otoka 1 u površini iste od 300 m2), budući da je na raspravi smanjio tužbeni zahtjev (precizirao tužbu).

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanjem stranaka i svjedoka, čitanjem isprava i vještačenjem po vještaku geodetske struke uz uviđaj terena) na nesumnjiv način utvrdio da su na „spornom potezu“, gdje je izvršen uviđaj terena uz prisustvo stranaka i geodetskog vještaka, ranije („nakon ovog posljednjeg rata“) postojala dva manja trošna objekta od kojih jedan kuća tuženog, a drugi objekat kuća njegovih roditelja sa okućnicama, te da su isti objekti-kuće napušteni. Dalje je navedeno da su se okućnice koristile za predviđenu namjenu po njihovim posjednicima, odnosno nasljednicima umrlih posjednika, i to parcela k.č. broj 22/156-1 - koja se vodi i sad na ime umrle H.B., korištena po njenom sinu apelantu, a parcele k.č. br. 22/56-2 i 22/56-6 korištene po tuženom i njegovoj supruzi H.H. Konstatujući da su iskazi stranaka proturječni u pogledu posjedovanja spornih parcela, Općinski sud je istakao da iz iskaza svjedoka R.B. i M.B. nije mogao zaključiti da je tuženi bez posjeda na spornoj lokaciji. S tim u vezi je zaključeno da je nesporno utvrđeno da je na spornoj lokaciji porodica tuženog koristila posjed nekretnina po dopuštenju majke apelanta dok se u pogledu dužine trajanja tog korištenja svjedoci nisu mogli odrediti. Dalje je navedeno u obrazloženju da naprijed navedeni svjedoci nisu mogli potvrditi apelantovu tezu da je on u cjelosti koristio predmetnu parcelu do čina smetanja, čak naprotiv isti svjedoci su potvrdili da je na brdu (na kojem se nalazi sporna parcela) bila ranije kuća tuženog te da od „prošle godine“ sporno zemljište niko ne koristi, budući da je tuženi odselio i isto napustio. Uzimajući u obzir odredbu člana 83. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOVO), Općinski sud je zaključio da apelant ni na koji način nije pred sudom dokazao da je vlasnik ili savjesni posjednik nekretnina na koje je u tužbi ukazao da je smetan, a tiče se dijela pripadnosti parcela k.č. br. 22/156-2 i 22/56-3.

4. Protiv rješenja Općinskog suda od 22. jula 2008. godine tuženi je blagovremeno podnio žabu, pobijajući rješenje u cijelosti, zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U obrazloženju žalbenih razloga je navedeno da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 8. ZPP-a jer nije savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz posebno kao i sve dokaze zajedno, potom da se pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ogleda u tome što nije jasno na osnovu kojih dokaza i činjenica je prvostepeni sud utvrdio da je apelant faktički posjedovao parcelu koja je predmet tužbenog zahtjeva a pogotovo da je tuženi omeo apelanta u mirnom posjedu iste na način kako je to apelant postavio u tužbenom zahtjevu a sud isti usvojio. Dalje je navedeno u žalbi da apelant nije ničim dokazao da je bio faktički posjednik nekretnine označene kao k.č. broj 22/165-1, odnosno sporno parcele, niti je dokazao da ga je tuženi omeo u poslednjem mirnom posjedu navedene parcele. Naprotiv, tuženi je istakao da je svjedok saslušan po prijedlogu apelanta, R.B., u svom iskazu pred sudom, izjavio da ne zna da li je apelant koristio navedenu parcelu ali da zna da je na navedenom zemljištu bila kuća tuženika. Također, prema navodu tuženog, iskaz svjedoka M.B. nije rasvijetlio navodni nastali čin smetanja posjeda, jer ni ovaj svjedok nema saznanja ko sada koristi spornu parcelu, pa kako apelant nije ove dvije bitne činjenice koje se utvrđuju u posjedovnim sporovima, a to je fakat posjeda i čin smetanja, to se postavlja pitanje kako je prvostepeni sud i na osnovu kojeg dokaza mogao usvojiti apelantov tužbeni zahtjev. U žalbi je tuženi predložio da sud žalbu uvaži, pobijano prvostepeno rješenje preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva apelanta za smetanje posjeda u površini od 63 m2 te da obaveže apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-001428 od 7. novembra 2008. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno tako da se apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti odbija kao neosnovan i apelant obavezuje da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 590,00 KM.

6. U obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja je navedeno da je predmet tužbenog zahtjeva u konkretnoj pravnoj stvari smetanje posjeda i to da je tuženik smetao apelanta u mirnom i faktičkom posjedu nekretnine označene kao k. č.broj 22/156-1, upisane u PL broj 41 k.o. Otoka 1, na način da je tuženi na površini od 63 m2 označene parcele poslao kupca pokazavši mu međašnju liniju navodno prodanog zemljišta u dubinu parcele apelanta, a potom nakon osam dana saopštio i apelantu da je prodao i ovaj dio parcele kupcu, tvrdeći da je to njegovo zemljište i da zabranjuje apelantu daljnje posjedovanje i korištenje tog dijela zemljišta. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je predmet spora u parnicama zbog smetanja posjeda zaštita posjeda od oduzimanja i uznemiravanja posjeda kao i uspostavljanje posljednjeg stanja posjeda, te da je odredbom člana 83. Zakona o vlasničko pravnim odnosima određeno da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, dok je odredbom člana 425. ZPP određeno da se raspravljanje o tužbi za smetanje posjeda ograničava samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Dakle, u smislu navedenih zakonskih odredbi, Kantonalni sud je istakao da bi sud pružio posjedovnu zaštitu potrebno je da lice koje zahtjeva posjedovnu zaštitu-tužitelj dokaže da je faktički posjednik predmeta posjeda i da je smetan u korištenju predmeta posjeda bilo oduzimanjem predmeta posjeda bilo uznemiravanjem, te da je odredbom člana 123. ZPP određeno da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je konstatovao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, a koje utvrđenje prihvata i Kantonalni sud, proizlazi da na osnovu iskaza svjedoka R.B. i M.B., koje svjedoke je predložio apelant, sud nije mogao zaključiti da je sporni dio parcele koristio apelant već da su ovi svjedoci potvrdili da je na „spomenutom brdu" bila kuća tužitelja te da isto zemljište niko ne koristi, budući da se tužitelj iz kuće iselio i istu napustio. Imajući u vidu ovakvo činjenično utvrđenje, Kantonalni sud je zaključio da apelant, u smislu odredbe člana 123. ZPP, nije dokazao činjenice na kojima je temeljio svoj zahtjev, odnosno da nije dokazao da je bio u faktičkom i mirnom posjedu dijela predmetne parcele pa je iz naprijed iznijetih razloga, uvažavanjem žalbe tuženika odlučeno kao u dispozitivu osporenog rješenja primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-001428 od 7. novembra 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda prava na pravično suđenje se, prema mišljenju apelanta, ogleda u činjenici da je osporena odluka nezakonita i protivna Ustavu Bosne i Hercegovine, jer je ista proizvod pogrešnog i neprofesionalnog pristupa činjenicama i interpretaciji iskaza saslušanih svjedoka, te primjeni odredbi ZOVO. U tom smislu, apelant je tražio od Ustavnog suda da osporeno rješenje Kantonalnog suda poništi i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović