Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3357/09 (T. B.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3357/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 3357/09, rješavajući apelaciju Tomislava Bićanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Bićanina podnesena zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-I-09-001293, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Bićanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Puračića, podnio je 28. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-I-09-001293.

2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

3. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-07-00 687 od 7. novembra 2007. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-

08-000046 od 30. decembra 2008. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obavezana Općina Lukavac da apelantu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 4.767,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. novembra 2007. godine do konačne isplate i da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 751,80 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog, te u cjelosti i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu materijalne štete za otuđeno vozilo.

4. Protiv navedene presude i apelant i Općina Lukavac su izjavili reviziju Vrhovnom sudu F BiH koji je presudom broj 070-0-Rev-09-000657 od 7. septembra 2010. godine apelantovu reviziju odbio a reviziju Općine Lukavac odbacio.

5. Apelant je 23. marta 2009. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje presude tog suda broj 032-0-P-07-00 687 od 7. novembra 2007. godine pljenidbom novčanih potraživanja izvršenika Općina Lukavac (u daljnjem tekstu: izvršenik) na računu koji se vodi kod Raiffeisen Banka d.d. Filijala Tuzla. Kako apelant uz navedeni prijedlog nije dostavio izvršnu ispravu-predmetnu presudu Općinskog suda, od apelanta je 1. aprila 2009. godine zatraženo da dostavi navedenu presudu. Apelant je, nakon toga, Općinskom sudu dostavio samo presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000046 od 30. decembra 2008. godine kojom je predmetna presuda potvrđena te je, s tim u vezi, naredbom Općinskog suda od 30. juna 2009. godine naloženo ulaganje parničnog spisa broj 032-0-P-07-00 687 u izvršni spis tog suda broj 032-0-I-09-001293 nakon čega je rješenjem koje je datirano sa 1. aprilom 2009. godine odobreno predloženo izvršenje.

6. Izvršenik je 24. augusta 2009. godine protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor koji je Općinski sud odbio.

7. S obzirom da apelant uz prijedlog za izvršenje nije dostavio urednu punomoć za svog punomoćnika za naplatu njegovog novčanog potraživanja (bila je dostavljena samo punomoć za zastupanje u parničnom postupku i za prijem iznosa dosuđenih troškova postupka ali ne i za glavno potraživanje i eventualnu prinudnu naplatu) niti je dostavio broj računa banke na koji bi bila uplaćena dosuđena sredstva, od apelanta je 21. januara 2010. godine zatraženo da dostavi urednu punomoć i broj bankovnog računa.

8. Nakon što je apelant postupio prema traženju Općinskog suda, rješenje tog suda broj 032-0-I-09-001293 od 1. aprila 2009. godine u cjelosti je izvršeno 7. maja 2010. godine putem Raiffeisen banke d.d.

9. Apelant smatra da su mu zbog dužine trajanja izvršnog postupka prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Općinski sud dozvolio odlaganja izvršenja do okončanja revizionog postupka za što nije imao zakonskog osnova jer revizija ne odlaže izvršenje te kako je protekao rok od 5 godina od dana podnošenja tužbe smatra da su mu prekršena navedena prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima vezanim za dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud podsjeća da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant 23. marta 2009. godine Općinskom sudu podnio neuredan prijedlog za izvršenje budući da uz prijedlog nije dostavio izvršnu ispravu te da ni nakon što ga je Općinski sud pozvao da ispravi navedeni nedostatak nije postupio prema nalogu Općinskog suda već je dostavio samo drugostepenu presudu tako da je Općinski sud naložio pripajanje parničnog spisa predmetnom izvršnom spisu te da je nakon toga, Općinski sud donio rješenje kojim je navedeno izvršenje dozvoljeno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio niti urednu punomoć za svog punomoćnika niti broj bankovnog računa na koja je trebalo uplatiti apelantu dosuđena sredstva te da je Općinski sud od apelanta zatražio da dostavi navedenu punomoć odnosno broj računa. Nakon što je apelant postupio po navedenom zahtjevu Općinskog suda, izvršenje je u cjelosti provedeno 7. maja 2010. godine, dakle nakon godinu i mjesec dana, računajući od podnošenja prijedloga za izvršenje, .koji rok sam po sebi, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, ne ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da isključivu odgovornost za neprovođenje predmetnog izvršenja u kraćem roku snosi upravo apelant budući da nije dostavio uredan prijedlog za izvršenje u smislu dostavljanja izvršne isprave, uredne punomoći i bankovnog računa potrebnog za uplatu dosuđenih sredstava, zbog čega je Općinski sud bio primoran više puta intervenirati kako bi apelant uredio svoj prijedlog u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da ne stoji apelantov navod da je Općinski sud odugovlačio sa izvršenjem čekajući rezultat revizionog postupka jer iz činjenica predmeta proizilazi da je predmetno izvršenje odobreno 1. aprila 2009. godine i provedeno 7. maja 2010. godine dok je reviziona presuda donesena 7. septembra 2010. godine.

14. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Osim toga, apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja izvršnog postupka prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka i zaključka da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog dužine trajanja izvršnog postupka također očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog dužine trajanja izvršnog postupka očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3357/09 (T. B.) | Sudska praksa | Aktio