Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3415/09 (U. H.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Doživotno izdržavanje
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3415/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 3415/09, rješavajući apelaciju Uzeira Hajre, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uzeira Hajre, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1303/05 od 30. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Uzeir Hajro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Bioče-Tarčin, općina Ilidža, koga zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1303/05 od 30. juna 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje nekretnina do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je 8. juna 2011. godine donio Odluku broj AP 3415/09, kojim je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 494/03-B od 24. februara 2005. godine je utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o doživotnom izdržavanju od 18. juna 1996. godine, zaključen između apelanta i Stane Pandurević, što su tužene Velinka Ristović, Milojka Kojčinović i Borka Lojanica (u daljnjem tekstu: tužene) dužne da trpe i apelantu priznaju pravo iz tog ugovora, kao i pravo vlasništva na nekretninama iz katastarsko-knjižnog izvatka općine Hadžići KKU 282 i 283 k.o. Budmolići sa dijelom ¼ (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Osim toga, istom presudom je utvrđeno da su tužene dužne da priznaju i trpe da se apelant na osnovu predmetne presude uknjiži s pravom vlasništva s dijelom ¼ koji je pripadao Stani Pandurević, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

5. Nakon ocjene svih provedenih dokaza, kao i navoda stranaka u postupku, Općinski sud je zaključio da apelant ima pravni interes da se utvrdi postojanje i pravna valjanost Ugovora o doživotnom izdržavanju od 18. jula 1996. godine, jer taj ugovor nije uzet u obzir u ostavinskom postupku koji su provele tužene. Naime, ostavinskim rješenjem podijeljena je među tuženim imovina koja je u času smrti umrle Stane Pandurević trebalo da bude predata apelantu po ugovoru o izdržavanju, jer je Stana Pandurević nadživjela ostavioca Stevana Pandurevića. Općinski sud je utvrdio da za vrijeme života Stane Pandurević, kao druge supruge ostavioca njenog muža Stevana Pandurevića koji je umro 18. januara 1995. godine, nije proveden ostavinski postupak, te da je ona s apelantom 1996. godine zaključila Ugovor o doživotnom izdržavanju u pismenoj formi koji je ovjeren kod suda. Navedeno je da su tužene osporavale valjanost navedenog ugovora, navodeći da u momentu raspolaganja imovinom Stevana Pandurevića njegova supruga Stana nije bila vlasnik te imovine, te „da je možda i pod prisilom pritisla prst“ na predmetni ugovor. Općinski sud je zaključio da predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ispunjava uslove iz člana 120. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, jer je sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije. Kako je zaključio Općinski sud, Ugovor o doživotnom izdržavanju se tretira kao dvostrani teretni ugovor, a same tužene ne mogu pobijati ovaj ugovor kao što bi mogle da pobijaju testament. Tužene, po ocjeni Općinskog suda, nisu kao nasljednici ni učestvovale u zaključivanju ugovora, pa je neosnovan prigovor drugotužene da apelant nije izvršavao svoje obaveze iz tog ugovora, odnosno da nije vodio brigu o njenom ocu, a kasnije maćehi, jer to nije ni bilo neophodno.

6. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1303/05 od 30. juna 2009. godine, koju je apelant primio 4. septembra 2009. godine, žalba tuženih je uvažena, prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju pravno valjan u pogledu forme, jer je zaključen u pismenom obliku i ovjerio ga je sudija. Međutim, zaključak prvostepenog suda da je ugovor o doživotnom izdržavanju pravno valjan i s aspekta raspolaganja temeljen je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a na šta je žalbom tuženih, po mišljenju Kantonalnog suda, osnovano ukazano. Navedeno je da je Stana Pandurević umrla, a da je prije smrti kao nasljednik raspolagala imovinom, odnosno spornim nekretninama koje su vlasništvo Stevana Pandurevića, njenog supruga, a oca tuženih. Dalje, pravo vlasništva se, kako je naveo Kantonalni sud, prema Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima stiče, između ostalog, i nasljeđivanjem i to u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drukčije određeno (čl. 23. i 42. Zakona). Također je navedeno da je Zakonom o nasljeđivanju (čl. 126. i 133) određeno da otvaranje nasljeđa na imovini umrlog nastaje u trenutku smrti kada zaostavština umrlog lica po sili zakona prelazi na njegove nasljednike. Međutim, načelo o neposrednom prelazu ostavine na nasljednike u trenutku smrti ostavioca izraženo u članu 133. Zakona o nasljeđivanju vrijedi pod pretpostavkom da lice pozvano na nasljedstvo doista postane stvarni nasljednik. Samo za takvog nasljednika, kako je zaključio Kantonalni sud, vrijedi presumpcija sticanja ostavine-zaostavštine u trenutku ostaviočeve smrti. Kako je Stana Pandurević umrla prije ostavinske rasprave iza umrlog supruga Stevana, a u braku sa Stevanom nije imala potomke, Kantonalni sud je zaključio da u ostavinskom postupku nije proglašena za stvarnog nasljednika zaostavštine kojom je raspolagala ugovorom o doživotnom izdržavanju, pa za nju ne vrijedi presumpcija sticanja zaostavštine u trenutku ostaviočeve smrti. Stoga Stana Pandurević, kako je zaključio Kantonalni sud, a shodno gore citiranom članu 42. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nije nasljeđem stekla pravo vlasništva odnosno suvlasništva na nekretninama koje su predmet spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, zbog čega ugovoru o doživotnom izdržavanju nedostaje valjan osnov i takav ugovor nije pravno valjan u smislu Zakona o obligacionim odnosima (član 52).

7. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da je navode zbog kojih je odbijen njegov tužbeni zahtjev Kantonalni sud obrazložio pogrešnom primjenom Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o nasljeđivanju, navodeći kako je Stana Pandurević umrla prije pokretanja ostavinskog postupka iza smrti svog supruga. Apelant smatra da je podnosilac apelacije izdržavao i brinuo se ne samo o Stani Pandurević s kojom je zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju nego i o njenom umrlom suprugu Stevanu Pandureviću. U konkretnom slučaju, kako navodi apelant, došlo je ne samo do pogrešne primjene materijalnog prava nego i povrede prava na pravičan postupak i prava na dom. Stoga, pošto postoji bojazan da će tužene sporne nekretnine prodati, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti raspolaganje navedenim nekretninama.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o nasljeđivanju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, kao i da se iz osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanje u apelantovo pravo na dom ili pravo na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se apelant neosnovano poziva na povredu ovog prava s obzirom da je ovaj član Evropske konvencije općeg karaktera i ne pruža neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac, te stoga apelant ne može tvrditi da je žrtva povrede ovog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 261/08 od 28. aprila 2010. godine, tačka 12). Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3415/09 (U. H.) | Sudska praksa | Aktio