Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-444/09 (M. H.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Materijalna šteta
- Dom za ljudska prava
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 207
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 177
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 177
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-444/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 444/09, rješavajući apelaciju Mehe Husejnovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Husejnovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001748 od 20. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001081 od 8. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Husejnovića podnesena zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-07-001748 od 20. januara 2009. godine, zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Meho Husejnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šikulja podnio je 11. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07- 001748 od 20. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001081 od 8. oktobra 2007. godine. Apelant je 18. augusta 2009. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije.
2. Općinski sud je Presudom broj P-25/05 od 12. maja 2006. godine (u prvom stavu izreke presude) obavezao Mjesnu zajednicu Šikulje – Prline (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općinu Lukavac (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantu solidarno isplate naknadu materijalne štete nastale na parceli označenoj kao k.č. broj 752, u naravi kuća, zgrada, dvorište i njiva, upisane u p.l. broj 129 k.o. Šikulje, i to za uništene usjeve, uništeni pčelinjak, izgubljeni prinos za proizvode od pčela, za uništenu pocinčanu ogradu, štetu na pomoćnom objektu, mašinsko ravnanje terena i postelje košnica u ukupnom iznosu od 5.672,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 12. maja 2006. godine kao dana donošenja presude pa do konačne isplate. Dalje (u drugom stavu izreke), apelantu je odbijen višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 5.672,00 KM do traženog iznosa od 14.180,00 KM. Predmetnom presudom (u trećem stavu izreke) prvotuženoj je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka, dok su (u četvrtom stavu izreke) tuženi obavezani da apelantu naknade troškove predmetnog postupka u iznosu od 865,26 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do konačne isplate.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je iz provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je na području Tuzlanskog kantona, počevši od 29. jula 1999. godine, proglašena elementarna nepogoda nastala uslijed velikih poplava prouzrokovanih obilnim padavinama. Dalje, konstatirao je da je među strankama sporan osnov apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu štete nastale uslijed poplave, odnosno izlijevanja šikuljačke rijeke u vrijeme za koje je proglašena elementarna nepogoda i da li je uzrok nastanku štete na apelantovom imanju izvođenje radova na parceli broj k.č. broj 750 k.o. Šikulje, koja se nalazi u vlasništvu drugotužene i na kojoj su prije izbijanja poplava neosporno izvođeni radovi ravnanjem terena. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva ocijenio, prije svega, imajući u vidu nalaz vještaka geometra Amira Imamovića i vještaka građevinske struke, smjer hidrogradnja, Zvonimira Matića, iskaze saslušanih svjedoka i zakonskog zastupnika prvotužene, kao i neospornu činjenicu da je događaj, odnosno poplava koja se desila i u kojoj je apelant pretrpio štetu proglašena elementarnom nepogodom.
4. Općinski sud je zatim konstatirao da je pitanje da li je izvođenje radova na parceli k.č. broj 750 doprinijelo tome da šteta na apelantovom imanju uslijed elementarne nepogode, odnosno poplave šikuljačke rijeke u 1999. godini bude veća, u svom nalazu obradio vještak geometar, prikazujući na skicama visinske kote prije izvođenja radova na parceli i visinske kote nakon izvođenja radova na parceli, te da je iz tog nalaza vještak zaključio da obilne vode koje su tada zahvatile predmetnu parcelu neposredno do škarpe u blizini puta Smoluća – Šikulje, računajući prema visini prikazanih kota, nisu mogle ugroziti pomoćni objekt ni apelantovu kuću. Međutim, Općinski sud je zaključio da je, prema iskazima svjedoka Ismeta Kavgića i Zaima Spahića, kojima je poklonio vjeru, ta parcela prije izvođenja radova bila po konfiguraciji blaga padina i da je tako svojom konfiguracijom odbijala vodu na drugu stranu rijeke, suprotno od strane na kojoj se nalazi apelantov objekt. Također, konstatirajući da, iako je vještak građevinske struke, smjer hidrogradnja, u svom kratkom nalazu na osnovu datih kota na parceli dao mišljenje da nivo dostigle vode na toj parceli svojim tokom nije mogao ugroziti apelantovo imanje, tj. pomoćni objekt, Općinski sud je, ocjenjujući iskaze svjedoka i jačinu poplave, zaključio da je val vode u naletu ipak prelazio kote koje je utvrdio vještak i da je tako snagom vala zahvatio i apelantovo imanje. Dalje, našao je da je takvom stanju doprinijela promijenjena konfiguracija susjedne parcele, od koje je, kako je zaključio, ravnanjem u većem dijelu napravljena zaravan, a dio otkopa zemlje odlagan u dužini kraj riječnog korita, te da su na tom prostoru stvoreni uvjeti za kumulaciju velikih količina vode na velikoj površini parcele, koje su tako u valovima prelazile pokazane kote, sve i preko škarpe na sjevernoj strani parcele, zahvatajući apelantovo imanje.
5. Shodno tome, Općinski sud je ocijenio da su radovi izvedeni na parceli k.č. broj 750, odnosno susjednoj parceli do apelantovog imanja, utjecali na obim nastale štete zbog toga što je, prema mišljenju tog suda, rušilački bujičasti tok vode pomjeren ka sjeveru zbog izvršenih iskopa na parceli. Općinski sud je zaključio da je tako nastala šteta rezultat zajedničkog djelovanja prirodnog faktora elementarne nepogode odnosno poplave koja je bila nepredvidljiva i izvanredna i vještačkog faktora odnosno izmjene konfiguracije ravnanjem predmetne parcele koje su tuženi izvršili prije tog događaja, zbog čega su tuženi doprinijeli da šteta bude veća. Također, istakao je da su radovi na parceli koje su preduzeli tuženi građevinski radovi i da izvođenje građevinskih radova predstavlja opasnu djelatnost, pa je, ocijenivši da su tuženi dokazali da bi do štete na apelantovom imanju svakako došlo uslijed elementarne nepogode, zaključio da su tuženi doprinijeli tome da šteta bude veća u procentu od 40%, a da bi za procent od 60% štete na apelantovom imanju svakako došlo uslijed elementarne nepogode za koju nisu odgovorni tuženi, u smislu člana 177. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je konstatirao da tuženi snose solidarnu odgovornost za štetu pričinjenu apelantu radovima na predmetnoj parceli i da se njihova odgovornost temelji na odredbama čl. 154, 172, 177. i 207. ZOO-a. I na kraju, Općinski sud je visinu štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke i vještaka građevinske struke Mate Ivanića, koje je prihvatio kao objektivne i urađene prema pravilima struke.
6. Protiv Presude Općinskog suda broj P-25/05 od 12. maja 2006. godine žalbe su podnijeli apelant i tuženi.
7. Odlučujući o prijavi koju je apelant podnio bivšem Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), i u kojoj se, između ostalog, žalio i na dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud je donio Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/4931 od 5. juna 2007. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je, između ostalog, utvrdio da je tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena strana), zbog nedjelotvornog i neefikasnog postupanja nadležnih sudova u parničnom postupku broj P-492/99 (P-
25/05) prekršila apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je naredio tuženoj strani da preduzme sve neophodne korake da Kantonalni sud u parničnom postupku broj P-25/05 hitno razmotri podnesene žalbe i da donese konačnu i obavezujuću odluku, bez daljnjeg nerazumnog odlaganja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema te odluke.
8. Ustanovivši da Općinski sud nije u potpunosti pravilno interpretirao, razjasnio i ocijenio nalaze i mišljenja vještaka geometra Amira Imamovića i vještaka građevinske struke Zvonimira Matića, Kantonalni sud je zaključio da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred tim sudom ponovo saslušati navedene vještake i svedoke Fahrudina Turkića, Zaima Spahića i Ismeta Kavgića, zbog čega je 25. septembra 2007. godine održao raspravu u konkretnom predmetu na kojoj su ponovo izvedeni dokazi (izvedeni pred prvostepenim sudom) saslušanjem tih svjedoka i vještaka.
9. Kantonalni sud je zatim donio Presudu broj 003-0-Gž-06-001081 od 8. oktobra 2007. godine kojom je odbio apelantovu žalbu, dok je uvažio žalbe tuženih i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, sadržanom u prvom stavu izreke, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka, sadržanoj u četvrtom stavu izreke, tako što je odbio apelantov zahtjev da mu tuženi na ime naknade materijalne štete nastale na parceli označenoj kao k.č. broj 752, u naravi kuća, zgrada, dvorište i njiva, upisane u p.l. broj 129 k.o. Šikulje, solidarno isplate ukupan iznos od 5.672,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do konačne isplate, te je obavezao apelanta da drugotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu do 2.767,00 KM. Kantonalni sud je u odbijajućem dijelu, sadržanom u drugom stavu izreke prvostepene presude, potvrdio prvostepenu presudu, a konstatirao je da prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, sadržanom u trećem stavu izreke, ostaje neizmijenjena.
10. Kantonalni sud je našao da je Općinski sud, na osnovu iskaza svjedoka Ismeta Kavgića i Zaima Spahića, zaključio da je k.č. broj 750, prije izvođenja spornih radova bila po konfiguraciji blaga padina koja je „odbijala“ vodu na drugu stranu šikuljačke rijeke, dakle suprotno od apelantove parcele, te da su uslijed promjene konfiguracije tla, nakon izvođenja radova na k.č. broj 752 i zbog odlaganja zemlje duž riječnog korita, stvoreni uvjeti za kumulaciju velike količine vode, uslijed čega je prilikom velikih padavina krajem jula 1999. godine došlo do plavljenja apelantove parcele na kojoj se nalaze objekti za koje potražuje štetu. Također, istakao je da je, shodno tome, Općinski sud zaključio da su radovi koje su preuzeli tuženi na k.č. broj 750 doveli do nastanka štete na apelantovom imanju u procentu od 40%, a da je elementarna nepogoda uzrok te štete u procentu od 60%.
11. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je takav stav Općinskog suda nepravilan i neprihvatljiv, smatrajući da samo iskazi svjedoka Ismeta Kavgića i Zaima Spahića ne mogu biti odlučni za konačnu ocjenu o uzroku štete na apelantovim objektima. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da se uzrok nastanka štete trebao, osim kroz iskaze navedenih svjedoka, ocijeniti i kroz navod i mišljenje vještaka geometra Amira Imamovića, kao i vještaka građevinske struke Zvonimira Matića, što je, prema mišljenju tog suda, Općinski sud potpuno zanemario i na što su žalbe tuženih s pravom ukazale. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka geometra Amira Imamovića i sadržaja njegovog usmenog nalaza datog pred Općinskim sudom, kao i pred tim sudom na raspravi od 25. septembra 2007. godine, proizlazi da su zemljani radovi vršeni u gornjem dijelu parcele broj k.č. 750, da se parcele k.č. br. 752 i k.č. br. 750 blago spuštaju prema šikuljačkoj rijeci, jednako kao i parcele koje se nalaze nasuprot njima sa druge strane rijeke, s tim što se teren s obje strane rijeke nizvodno širi, dok se uzvodno od tih parcela teren blago penje. Dalje, istakao je da proizlazi da je upoređivanje pravca prostiranja izohipsi i kota (nadmorska visina), nakon izvršenih radova, u odnosu na katastarski plan iz 1971. godine, pokazalo da na k.č. broj 750 nije došlo do znatnijeg odstupanja u nivou terena u smislu njegovog izdizanja ili spuštanja, što sve upućuje na zaključak da se radilo o zemljanim radovima manjeg obima.
12. Zatim, Kantonalni sud je istakao da iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Zvonimira Matića i sadržaja njegovog usmenog iskaza datog, kako pred Općinskim sudom, tako i pred tim sudom, proizlazi da se šikuljačka rijeka, uslijed obilnih padavina krajem jula 1999. godine, izlila daleko uzvodno u odnosu na apelantovu parcelu i parcelu na kojoj su vršeni radovi, da su tada poplavljene sve parcele koje se nalaze nizvodno neposredno uz korito, pa tako i k.č. br. 750 i k.č. br.
750. Dalje, da proizlazi da velika voda nije tekla svojim prirodnim koritom već tzv. inudacijom (prostor kojim teče voda van korita), čija je širina iznosila oko 100 m. Zatim, da je prema geodetskim snimcima dio apelantove parcele plavljen, kao i sve ostale parcele, što nema nikakve veze sa radovima na parceli k.č. broj 750, s obzirom na to da se radi o veoma malim zemljanim radovima, te da bi do plavljenja apelantove parcele u jednakom obimu došlo i da nije bilo radova na susjednoj parceli, odnosno k.č. broj 750, jer je nivo vode bio oko 2,5 m iznad korita šikuljačke rijeke, na koji način je nivo vode daleko premašio mjesto gdje su se vršili radovi. Kantonalni sud je primijetio da se vještak također izjasnio da čišćenje korita rijeke i njegovo proširivanje, kao i odlaganje zemlje u blizini korita, ni na koji način nije od utjecaja na izlijevanje vode, već da je do veličine bujice došlo uslijed velikih padavina, kao i devastacije okolnog terena, sječe šume i sl.
13. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da iz iskaza svjedoka Zaima Spahića i Ismeta Kavgića, na osnovu kojih je Općinski sud zasnovao odgovornost tuženih za štetu nastalu apelantu, proizlazi da su se i ranije, prije izvođenja radova na k.č. broj 750, dešavale poplave, čak po nekoliko u toku godine, ali da je 1999. godine uslijed velikih padavina poplava bila većeg obima i da je obuhvatila osim apelantove parcele i parcele uzvodno od nje i parcele nizvodno, te parcele nasuprot parcelama k.č. br. 750 i k.č. br. 752.
14. Shodno navedenim dokazima, Kantonalni sud je zaključio da, suprotno stavu Općinskog suda, izvedeni zemljani radovi, odnosno ravnanje terena na dijelu k.č. br. 750 nisu uzrokovale plavljenje apelantove parcele k.č. br. 752, a time ni štetu na objektima koji su se nalazili na toj parceli. Osim toga, sud je istakao da nije prihvatljiv ni apelantov žalbeni prigovor da su tuženi odgovorni za predmetnu štetu i u slučaju da je uzrok šteti isključivo elementarna nepogoda, jer su tuženi bili dužni preduzeti mjere preventivne zaštite građana i njihove imovine u slučaju elementarne nepogode. U vezi s tim, istakao je da je apelant svoj tužbeni zahtjev u tužbi, kao i tokom prvostepenog postupka, temeljio isključivo na tvrdnjama da je do plavljenja njegove parcele, a s tim u vezi i do nastanka štete, došlo uslijed toga što su tuženi preduzimali građevinske radove na k.č. broj 750, zbog čega iznošenje novih činjenica u žalbi na kojima je temeljio osnovanost svog tužbenog zahtjeva nije prihvatljivo s aspekata odredbe člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
15. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001081 od 8. oktobra 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 070-0-Rev-07-001748 od 20. januara 2009. godine.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je, suprotno apelantovom prigovoru, Kantonalni sud nalaze i mišljenje vještaka ocijenio, kako zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kako to propisuje odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku. Također, Vrhovni sud je istakao da u nalazima i mišljenjima vještaka nije našao protivrječnosti koje bi dovodile u pitanje njihovu pravilnost i objektivnost, te s tim u vezi i pravilnost uvjerenja koje je Kantonalni sud temeljem tih nalaza stekao o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je istakao da apelant zapravo prigovara tvrdnji vještaka građevinske struke da je nivo vodene bujice bio oko 2,5 m iznad nivoa korita šikuljačke rijeke, navodeći da je takva činjenična tvrdnja, koju je prihvatio i Kantonalni sud, suprotna podacima iz nalaza vještaka geometra koji je dao visinsku predstavu terena i prikazao izohipse koje pokazuju nadmorske visine. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se, neovisno o tome što se vještak geometar u svom nalazu nije izjašnjavao o nivou vodene bujice u odnosu na nivo korita šikuljačke rijeke, revizijom ne može osporavati sudska ocjena izvedenih dokaza kada takav prigovor uključuje ili prekriva prigovor nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP). Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je Kantonalni sud, suprotno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku, propustio ocijeniti nalaze vještaka u njihovoj međusobnoj povezanosti i da je zbog toga drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP.
17. Iako apelant u apelaciji nije eksplicitno naveo koja prava smatra da su mu povrijeđena osporenim odlukama, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Naime, apelant se žali da su sudovi bili pristrani prema drugotuženoj, zanemarivši njegove dokaze i navode. Zatim, žali se da je i Goran Nezirović, član vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporenu odluku Vrhovnog suda, bio pristran u konkretnom slučaju. U vezi s tim, tvrdi da je navedeni sudija vodio jedan njegov predmet od 2003. godine i da je bespotrebno „otvorio“ još četiri predmeta u kojima mu je „svojim odlukama„ oteo dio imovine, izlagao ga nepotrebnim troškovima i odugovlačio predmete. Zatim, navodi da je navedeni sudija utjecao na Kantonalni sud i Vrhovni sud kako bi apelantov predmet bio završen „prema njegovim navodima, a ne prema stvarnom stanju stvari“. Osim toga, žali se da je redovni sud dopustio tuženim da biraju vještake koje su oni željeli, odnosno vještaka građevinske struke, smjer hidrogradnja, i vještaka geometra Amira Imamovića, koji je zaposlen u Geodetskoj upravi tužene, te pristran u odnosu na tuženu, kao i da je uzeo u obzir nalaze i mišljenja tih vještaka, dok je zanemario nalaze i mišljenja drugih vještaka, na čije nalaze nema primjedbi. Osim toga, navodi da je tačno da je na nastanak štete u konkretnom slučaju utjecala i elementarna nepogoda, ali samo u određenom procentu, dok su u ostalom za štetu odgovorni tuženi. I na kraju, apelant se žali da je predmetni postupak trajao od 1999. godine do 2009. godine i da je nepotrebno odugovlačen, iako se, kako navodi, mogao „privesti kraju kroz samo dvije rasprave“.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda glasi: (2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje; […]
U odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001748 od 20. januara 2009. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001081 od 8. oktobra 2007. godine
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristranost suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su sudovi bili pristrani prema tuženim, odnosno da je sudija Goran Nezirović, član vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporenu odluku Vrhovnog suda, bio pristran u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o subjektivnoj pristranosti nije potkrijepio relevantnim činjenicama niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju tvrdnje o navodnoj pristranosti tog sudije u konkretnom slučaju. S druge strane, Ustavni sud naglašava da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudovi nisu bili nepristrani. Apelant se žali da su redovni sudovi zanemarili njegove dokaze i navode i da su dopustili tuženim da biraju vještaka građevinske struke, smjer hidrogradnja, i vještaka geometra Amira Imamovića, koji je zaposlen u Geodetskoj upravi tužene, te navodno pristran u odnosu na tuženu, kao i da su uzeli u obzir nalaze i mišljenja tih vještaka, dok su zanemarili nalaze i mišljenja drugih vještaka, na čije nalaze nema primjedbi. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta proizlazi da je provođenje dokaza vještačenjem vještaka građevinske struke, smjer hidrogradnja, i vještaka geometra Općinski sud odredio na prijedlog tuženih, kao i da se apelant saglasio s tim da vještačenje izvrši vještak građevinske struke, smjer hidrogradnja. Zvonimir Matić, odnosno da se nije protivio prijedlogu za vještačenje vještaka geometra Amira Imamovića, niti je u postupku isticao da je taj vještak pristran.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u navodima apelacije i u spisu predmeta nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovoj tužbi nisu bili nepristrani. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, na osnovu provedenog dokaznog postupka, donio presudu kojom je djelimično usvojio apelantov zahtjev za naknadu štete, zaključivši da su radovi koje su preuzeli tuženi na parceli k.č. broj 750 doveli do nastanka štete na apelantovom imanju u procentu od 40%. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da Općinski sud nije pravilno ocijenio dokaze koji su provedeni u prvostepenom postupku, zbog čega je ponovo proveo dokaze saslušanjem vještaka građevinske struke Zvonimira Matića i vještaka geometra Amira Imamovića, kao i svjedoka Fahrudina Turkića, Zaima Spahića i Ismeta Kavgića. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocjenom provedenih dokaza, kako onih provedenih pred prvostepenim sudom, tako i onih provedenih pred tim sudom, u svojoj odluci, potvrđenoj presudom Vrhovnog suda, zaključio da tuženi izvedenim radovima na parceli drugotužene nisu pričinili štetu apelantovoj imovini. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima osporenih odluka u pogledu ocjene dokaza Kantonalnog suda, niti u činjenicama konkretnog predmeta ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud jasno i precizno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001748 od 20. januara 2009. godine
24. Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud, prije podnošenja ove apelacije, odlučujući o prijavi koju je apelant podnio bivšem Domu, između ostalog, i zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, donio Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/4931 od 5. juna 2007. godine, kojom je, između ostalog, utvrdio da je tužena strana, zbog nedjelotvornog i neefikasnog postupanja nadležnih sudova u predmetnom parničnom postupku prekršila apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je naredio tuženoj strani da preduzme sve neophodne korake da Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku hitno razmotri podnesene žalbe i da donese konačnu i obavezujuću odluku, bez daljnjeg nerazumnog odlaganja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema te odluke. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da se predmetna apelacija u ovom dijelu odnosi na isto pitanje na koje se odnosila ranija prijava o kojoj je Ustavni sud donio konačnu i obavezujuću odluku. Ustavni sud napominje da daljnje odugovlačenje predmetnog parničnog postupka nakon proteka roka određenog navedenom odlukom Ustavnog suda može biti relevantno za izvršenje te odluke, a ne osnov za podnošenje nove apelacije. Međutim, s obzirom na to da je Kantonalni sud u međuvremenu donio drugostepenu odluku, više ne postoje razlozi za razmatranje izvršenja ranije odluke Ustavnog suda. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se apelacija u ovom dijelu odnosi na ista pitanja na koja se odnosila i prijava o kojoj je Ustavni sud 5. juna 2007. godine donio konačnu i obavezujuću Odluku broj CH/00/4931, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović