Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-465/09 (D. Ž.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-465/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-465/09, rješavajući apelaciju Dragice Žeravica na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Žeravica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-07-000 400 od 17. decembra 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06-001 762 od 12. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Žeravica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pule, Republika Hrvatska, koju zastupa Emir Kulenović, odvjetnik iz Pule, Republika Hrvatska, podnijela je 17. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-07-000 400 od 17. decembra 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001 762 od 12. februara 2007. godine.

2. Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, odlučujući po tužbi apelantice radi utvrđivanja ništavosti kupoprodajnog ugovora, te po protivtužbi tuženog radi povrata isplaćene kupoprodajne cijene, presudom broj P-606/05 od 5. oktobra 2006. godine usvojio tužbeni zahtjev apelantice i utvrdio da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 10. novembra 1994. godine između apelantice – protivtužene kao prodavca i tuženog – protivtužitelja kao kupca, kojim je apelantica prodala, a tuženi kupio kuću sa okućnicom u Prijedoru u Ulici Žarka Zgonjanina bb, preciznije označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Navedenom presudom je naloženo tuženom da apelantici izda tabularnu ispravu na osnovu koje će apelantica ponovo uknjižiti svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te da joj nadoknadi troškove postupka u preciziranom iznosu. Navedenom presudom apelantica je obavezana da tuženom vrati kupoprodajnu cijenu u iznosu od 42.000,00 KM sa zateznom kamatom počev od dana vraćanja kuće pa do isplate. Istom presudom protivtužba tuženog je odbačena kao nedopuštena.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su zaključile kupoprodajni ugovor kojim je apelantica prodala predmetne nekretnine tuženom. Također, je nesporno da su se predmetne nekretnine prethodno vodile na imenu apelanticinog supruga koji ih je darovnim ugovorom prenio na apelanticu, te da je ugovor o darovanju u septembru 1994. godine u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina proveo brat apelantice, koji je bio i punomoćnik apelantice prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora. Također, je nesporno da je zaključenju kupoprodajnog ugovora prethodilo zaključivanje preliminarnog ugovora o kupoprodaji, kojim su utvrđeni rokovi za prenos nekretnina sa imena supruga apelantice na apelanticino ime, kao i kupoprodajna cijena od 42.000,00 KM. Dalje je nesporno da je ugovor o kupoprodaji u cijelosti realizovan, odnosno da je apelantica putem svog punomoćnika predala predmetne nekretnine u posjed tuženom, a da je tuženi isplatio ostatak cijene, pošto je prethodno punomoćniku apelantice dao kaparu. Međutim, kako je dalje naveo Osnovni sud, sporno je među strankama što apelantica smatra da je kupoprodajni ugovor zaključen u vrijeme rata, kada je bila prinuđena da kuću proda zbog opštih prilika, tako da prodaja kuće nije izraz njene prave volje, te da je svoje imovine lišena nasilno i zloupotrebom prava. S druge strane tuženi je smatrao da na strani apelantice nije postojao nedostatak volje pri zaključivanju predmetnog ugovora, jer su ugovor o kupoprodaji i radnje koje su mu prethodile u skladu s pozitivnim zakonskim propisima.

4. Osnovni sud je iz iskaza apelantice kao parnične stranke utvrdio da je apelantica zajedno sa mužem i djecom u augustu „1992. godine otišla iz Prijedora u Pulu, jer se njen muž kao pripadnik manjinskog naroda (Hrvat) nije osjećao sigurnim“. Na osnovu iskaza tuženog kao parnične stranke, Osnovni sud je utvrdio „da je tuženi 1993. godine izbjegao iz Zagreba u Prijedor“, da je saznao da brat apelantice prodaje apelanticinu kuću, zbog čega je stupio u kontakt s njim, te da su postigli dogovor oko cijene. Iz iskaza svjedoka Dragana Tomića, brata apelantice, Osnovni sud je utvrdio da je od strane načelnika MUP-a putem telefona pozivan u MUP, da ga je načelnik pitao za dozvolu da se u kuću apelantice useli jedan ljekar i da se o tome vodio usmeni razgovor o kojem nije sačinjena nikakva službena zabilješka. Iz iskaza navedenog svjedoka Osnovni sud je također utvrdio da na njega nije vršen nikakav pritisak od strane tuženog kako bi prodao kuću, ali „da su nepoznata uniformisana lica često nasrtala na predmetnu nekretninu“. Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Milana Đakovića, proizilazi da brat apelantice više nije mogao da pazi na kuću apelantice, pa pošto je imao ovlaštenje da je proda to je i učinio.

5. U odnosu na vrijednost predmetne nekretnine Osnovni sud je istakao da je apelantica tvrdila da je postojala očigledna nesrazmjera između stvarne i ugovorene cijene, te da su nekretnine prodate ispod ¼ stvarne tržišne vrijednosti, s tim da se tržišna vrijednost treba cijeniti sa 1. aprilom 1992. godine. S druge strane, tuženi je tvrdio da je kupoprodajna cijena predstavljala ekvivalent vrijednosti predmetne nekretnine i da se procjena predmetnih nekretnina treba vršiti na dan kada je zaključen kupoprodajni ugovor. Iz nalaza vještaka građevinske struke Osnovni sud je utvrdio da su predmetne nekretnine 1. aprila 1992. godine imale tržišnu vrijednost u iznosu od 95.608,09 KM. Također, iz navedenog nalaza Osnovni sud je utvrdio da utvrđivanje validne građevinske vrijednosti objekta preko cijene građevinskog materijala i vrijednosti radne snage u vrijeme zaključenja ugovora 10. novembra 1994. godine nije moguće, jer nisu egzistirali elementi tržišta, zbog čega je vrijednost građevinskih objekata iznosila do 30% građevinske vrijednosti, te bi se tržišna vrijednost predmetnog objekta na navedeni datum mogla odrediti u iznosu od 28.682,00 KM.

6. Osnovni sud je dalje naveo da je jedno od osnovnih načela ugovora i ugovornih prava sloboda ugovaranja, prema kojem učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose. U konkretnoj pravnoj stvari kako je naveo Osnovni sud, apelantica i tuženi su zaključili ugovor 10. novembra 1994. godine, dakle u toku rata, iz čega proizilazi da je ugovor zaključen u okolnostima koje su diktirale ratne prilike, kada je apelantica bila pod pritiskom opšte situacije u kojoj se našla. Naime, apelantica je sa svojom porodicom napustila Prijedor, jer je muž apelantice kao pripadnik manjinskog naroda strahovao za svoj život, zbog čega se nisu osjećali sigurnim. S toga su po ocjeni Osnovnog suda, postojale okolnosti koje su bitno ograničavale slobodu odlučivanja i samu volju da se ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključi, te da ono što predstavlja suštinu ugovora nije u saglasnosti sa pravom željom apelantice, pri čemu, kako je zaključio Osnovni sud, nije presudno da li je na apelanticu vršen neposredan pritisak od strane tuženog. S obzirom na navedeno, po mišljenju Osnovnog suda, predmetni ugovor nije zaključen voljom apelantice, odnosno ugovor kakav je zaključen nije u saglasnosti sa njenom pravom voljom, što predmetni ugovor čini apsolutno ništavim u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pored navedenog Osnovni sud je imao u vidu i odredbe člana 1/1. Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH kojom je propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine, a sve obaveze ili izjave u vezi s takvom imovinom koje su date pod prisilom su ništave, a sve ovo u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Imajući u vidu odredbe člana 15. ZOO (kojima je propisano da u zasnivanju dvostranih ugovora strane polaze od načela jednakih vrijednosti uzajamnih davanja) i odredbe člana 139. ZOO (kojima je propisano da ako između obaveza u dvostranom ugovoru postoji očigledna nesrazmjera u vrijeme zaključenja ugovora oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati), Osnovni sud je zaključio da u konkretnoj pravnoj stvari iz činjeničnih navoda tužbe i navoda apelantice u toku postupka proizilazi da je apelantica u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji znala da postoji očigledna nesrazmjera, ali da je pristala na nju, jer je zbog ratnih okolnosti bila prisiljena prodati predmetne nekretnine po sistemu «daj šta daš». Dalje je navedeno da se prema članu 139. stav 2. ZOO tužba za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja mora podnijeti u roku od jedne godine od dana zaključenja ugovora, da je apelantica tužbu podnijela 6. marta 2000. godine, a da je krajnji rok bio 19. jun 1997. godine (imajući u vidu da u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti rokovi nisu tekli za određena lica). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tužba apelantice u odnosu na prekomjerno oštećenje kao razloga za poništenje kupoprodajnog ugovora u konkretnom slučaju neblagovremena.

8. Imajući u vidu činjenicu da je predmetni ugovor zaključen u vrijeme ratnih zbivanja, kada su apelantica i njena porodica zbog tadašnjih prilika strahovali za život i napustili područje opštine Prijedor, da izjava apelantice pri zaključivanju predmetnog ugovora nije mogla da bude u skladu sa njenom stvarnom voljom, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor apsolutno ništav u smislu člana 103. ZOO, zbog čega je donio predmetnu presudu. Dalje je obrazložio da shodno članu

109. ZOO sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost ugovora, a shodno članu 110. ZOO kada postoje razlozi za apsolutnu ništavost ugovora pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva. Osnovni sud je dalje naveo da prema članu 104. stav 1. ZOO u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora (restitucija). Isplaćena suma novca kao kupoprodajna cijena ne može se tretirati kao platežno sredstvo, već generična stvar koja se shodno odredbi navedenog člana ima vratiti po principu ista količina istovrsnih stvari. Osnovni sud je također zaključio da pravo na zatezne kamate na ime vraćanja onog novčanog iznosa koji je dat na osnovu ništavog ugovora o kupoprodaji teče od dana vraćanja u posjed nepokretnosti njenom ranijem vlasniku. Vezano za odluku o odbacivanju protivtužbenog zahtjeva Osnovni sud je istakao da je protivtužbeni zahtjev „identičan dijelu tužbenog zahtjeva iz stava 3. petita tužbenog zahtjeva zbog čega je po ocjeni ovog suda došlo do zasnivanja litispedencije“ te da se zbog toga „sve dok parnica postoji povodom istog predmeta se ne može između istih stranaka pokretati i voditi druga parnica“.

9. Tuženi se žalio protiv prvostepene presude Okružnom sudu. Odlučujući o žalbi tuženog Okružni sud je donio presudu broj 011-0-GŽ-06-001 762 od 12. februara 2007. godine kojom je žalbu tuženog uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio, tako što je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao apelanticu da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

10. Po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe člana 103. stav 1. ZOO. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud izgubio iz vida da je za utvrđivanje apsolutne ništavosti svakog ugovora zaključenog u toku rata potrebno utvrditi pored opštih i posebne okolnosti koje su uticale na volju stranaka, te da okolnosti svakog pojedinog slučaja moraju biti uzete u obzir prilikom donošenja odluke. Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH određeno je formiranje Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) koja je ovlaštena da odlučuje o pojedinačnim zahtjevima kada imovina nije dobrovoljno prodata ili prenijeta na drugi način poslije 1. aprila 1992. godine, sa opštim ciljem da se omogući brzo vraćanje izbjeglica i raseljenih lica u predratne domove. Međutim, utvrđivanje valjanosti prenosa imovine poslije navedenog datuma data je u nadležnost sudovima i to Zakonom o izvršenju odluka CRPC. Odredbom člana 13. navedenog zakona izričito je propisano da će nadležni sud odlučiti o tome da li je prenos prava na novog vlasnika proveden dobrovoljno i u skladu s zakonom. U sporu pred sudom dozvoljeno je utvrđivati valjanost ugovora o prometu nepokretnosti po drugom zakonskom osnovu, to jeste utvrđivati da li je prenos prava na nepokretnosti izvršen na dobrovoljan način i u skladu s zakonom, a što proizilazi iz odredbe člana 25. u vezi sa članom 2-a Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Okružni sud je smatrao da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantica odluku da zaključi sporni ugovor donijela protivno svojoj pravoj volji pod pritiskom opšte situacije, premda nije bilo prisile od strane tuženog ili trećeg lica na zaključenje ugovora. U konkretnom slučaju, kako je smatrao Okružni sud, prvostepeni sud je zaključak o nedostatku slobodno izražene volje za zaključenje ugovora kod apelantice zasnovao isključivo na njenoj tvrdnji da je usljed ratnih prilika i uznemiravanja građana, te etničkog čišćenja bila primorana da otuđi svoju imovinu. Volja apelantice da odustane od kupoprodaje je bila sasvim moguća, a posebno kod okolnosti da je apelantica dajući punomoć svome bratu iskazala svoju slobodnu volju za zaključenje kupoprodajnog ugovora. Također, i tokom parničnog postupka iz izjave apelantice datom na glavnom ročištu od 4. septembra 2006. godine proizilazi da apelantica živi sa porodicom u Puli, da se nije vratila u Prijedor, tvrdeći da predmetna transakcija čini zaključeni ugovor sa ekonomskog aspekta neopravdanim, iz čega je Okružni sud zaključio da apelanticino opredjeljenje nije da živi u Prijedoru, već da je namjera apelantice drugačije prirode od povratka u predratni dom i prava na imovinu koje je zagarantovano svim licima koja su bila protjerana iz svojih domova. S druge strane, nesumnjivo proizilazi da tuženi nije vršio nikakav pritisak na apelanticu za zaključenje ugovora obzirom da apelantica nije ni bila u kontaktu s tuženim, niti sa ratnom situacijom u Prijedoru u vrijeme zaključenja ugovora, pa joj život nije bio ugrožen i svako nametanje i prisiljavanje apelantice za zaključenje ugovora je lišeno osnove. S druge strane je i tuženi 1991. godine izbjegao iz Republike Hrvatske iz Zagreba, jer je bio pripadnik manjinskog stanovništva u Hrvatskoj, pa samim tim ni svojim ličnim postupcima nije mogao uticati na apelanticu koja je iz Pule diktirala način i uslove kupoprodaje. Iz navedenog po ocjeni Okružnog suda proizilazi da apelanticina volja nije bila ograničena subjektivnim okolnostima za zaključenje ugovora. Iz stanja spisa proizilazi da je apelantica podnijela tužbu nakon 6 godina od kupoprodaje, 4 godine nakon prestanka neprijateljstava, a s druge strane tuženi kao dobar i savjestan domaćin je u kupljenu kuću ulagao sredstva, popravljao je i opremao je za život svoje porodice, te se u predmetnoj imovini ponašao kao dobar domaćin, dakle savjesno. Okružni sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji zaključen voljom apelantice koja je svoju volju manifestovala izjavom o punomoći koju je dala svome bratu, imajući u vidu da od te izjave nije odustala sve do momenta kupoprodaje, da je imala period od 2 godine od dana kada je napustila Prijedor do dana zaključenja ugovora. Pri tome Okružni sud je imao u vidu da apelantici niko nije branio da svoja prava iskoristi u pravcu odredbi Dejtonskog sporazuma, te da se kao raseljeno lice vrati u svoj dom, to jeste u ranije mjesto prebivališta. Takav zahtjev nije podnijela, te ni time, kako je zaključio Okružni sud, nije pokazala namjeru za povratak, obzirom da od 1992. godine do donošenja presude, dakle 15 godina, sa porodicom živi u Puli.

11. Apelantica je protiv navedene presude Okružnog suda podnijela reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji apelantice Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-07-000 400 od 17. decembra 2008. godine kojom je reviziju apelantice odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sporni ugovor o kupoprodaji pravno valjan. Dalje je istakao da su u konkretnom slučaju oba ugovarača htjela zaključiti sporni ugovor, jer je volja apelantice bila usmjerena na trajno rješavanje stambenih pitanja u Republici Hrvatskoj, a volja tuženog je bila da pitanje svog smještaja riješi kupovinom sporne nekretnine u Prijedoru. Razlozi koje je drugostepeni sud dao u obrazloženju svoje odluke daju dovoljno osnova za zaključak da je upravo apelantica bila inicijator zaključenja ugovora, jer joj je bila namjera da se sa porodicom stalno nastani u Puli, Republika Hrvatska. Dalje apelantica je odredila visinu kupoprodajne cijene, koju je tuženi prilikom pregovora uspio neznatno sniziti, ali da je i konačno ugovorena cijena bila veća od tržišne cijene nekretnina u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora.

12. U odnosu na apelanticine navode u reviziji da joj je povrijeđeno pravo na dom i imovinu, Vrhovni sud je istakao da je apelantica svojom slobodnom voljom odlučila da njen dom bude na teritoriji Republike Hrvatske, slijedom čega je i prodala kuću u Prijedoru, kako bi, novcem od prodaje sebi obezbijedila stalan smještaj na području te republike. S toga se nekretnine u Prijedoru od momenta zaključenja kupoprodajnog ugovora ne mogu smatrati domom apelantice niti njenom imovinom. Otuđenjem nekretnina u Prijedoru, apelantica je i po mišljenju Vrhovnog suda manifestovala svoju volju da se trajno iseli iz Prijedora i nastani na teritoriji susjedne države.

13. Vrhovni sud je naglasio da je apelantica u augustu 1992. godine napustila Prijedor, iako tu nije bila izložena nikakvoj opasnosti, jer je pripadnica većinskog stanovništva (srpske nacionalnosti) ali je željela da se u Hrvatskoj pridruži svom suprugu koji je pripadnik manjinskog naroda u Prijedoru (hrvatske nacionalnosti) i koji je ranije napustio Prijedor kako bi izbjegao sve neugodnosti koje bi mogao imati kao član stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Dakle, kako je istakao Vrhovni sud, apelantica i njen suprug od 1992. godine žive u Puli, gdje su preduzeli niz radnji u svrhu prodaje zajedničkih nekretnina u Prijedoru (suprug je nekretnine darovao apelantici, koja je potom ovlastila svog brata da taj darovni ugovor provede u javnim knjigama, a zatim da u njeno ime proda navedene nekretnine). U vrijeme obavljanja navedenih pravnih poslova ni na strani apelantice ni na strani njenog supruga nisu postojale okolnosti koje bi uticale na slobodu njihove volje. Nesporno je da njihova kuća u Prijedoru nije bila proglašena za napuštenu imovinu, i da se u kuću niko nije uselio sve do njene prodaje tuženom, jer ju je čuvao brat apelantice koji je bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Iz navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda proizilazi da apelantica nije bila prinuđena da proda spornu kuću, već je to bio njen slobodan izbor. Iz provedenih dokaza ne proizilazi da predmetni ugovor nije zaključen dobrovoljno već naprotiv, svi dokazi upućuju da je ugovor zaključen slobodnom voljom apelantice i tuženog, te da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim u smislu člana 103. ZOO.

14. Apelantica se žali na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i na povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je iz činjeničnog supstrata konkretnog predmeta sasvim jasno da u slučaju da su bile normalne okolnosti apelantica ne bi mogla nakon prodaje tražiti zaštitu svojih prava na predmetnoj kući kao svom domu i imovini. Apelantica ne bi uživala zaštitu samo u slučaju da se radilo o dobrovoljnoj transakciji. Pitanje slobodne volje izražene prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora može se dovesti u pitanje ako se dogodila u tzv. urgentnim situacijama, posebno ako je prodavatelj bio pod velikim pritiskom. Apelantica je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora sa svojom porodicom imala status izbjeglica, uz navođenje činjenice da je suprug apelantice po nacionalnosti Hrvat, bio izbjegao iz Prijedora iz razloga, koje po mišljenju apelantice nije potrebno posebno elaborirati, ali koji su notorni i čiji plod su ratni zločini koji su se dogodili na području Prijedora i koji su u krajnjoj konsekvenci doveli do etničkog čišćenja. Apelantica ističe da ona nikada nije tvrdila da je imala pritisak od strane tuženog, međutim smatra da ne treba posebno objašnjavati pod kakvim se okolnostima nalazila njezina porodica, posebno pod kakvim je pritiskom bio njezin suprug i ona sama, zbog čega su morali napustiti svoj dom. Činjenica da je apelantica ovlastila svog brata za procesne radnje oko prodaje kuće, kako ističe apelantica, upravo govori da je to bio jedini način kako uopće realizirati ugovor, pa sud ne može tu činjenicu izvlačiti iz konteksta i davati joj nepripadajući značaj.

15. Apelantica je istakla da je važan cilj Aneksa 7 na Opći okvirni sporazum za mir u BiH borba za uklanjanje etničkog čišćenja što se notorno događalo tokom ratnog perioda. Također, je navela da temeljem čl. 3. i 25. Zakona o prestanku primjene vlasnik koji je napustio nekretninu ima pravo na njeno vraćanje sa svim pravima koje je imao 30. aprila 1991. godine, te da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na napuštene nekretnine na kojima je vlasništvo stečeno poslije 30. aprila 1991. godine Dalje je navela da nije jasno iz kojih činjenica su Okružni i Vrhovni sud zaključili da opredjeljenje apelantice nije da nastavi živjeti u Prijedoru. To što apelantica živi u Puli sa svojom porodicom znači samo da se u Prijedor nije mogla vratiti jer nema svog doma i jer ga je izgubila pod opisanim uvjetima. Apelantica je navela da predmetni ugovor nije u saglasnosti sa onim što bi bila njezina želja kao i želja njezinog supruga pod normalnim okolnostima. Predmetni ugovor je zaključen pod uticajem položaja njenog supruga kao pripadnika etničke manjine i politički angažiranog u HDZ, a zbog čega je apelantica bila proskribirana, zatim u vrijeme kada su njihova djeca bila maloljetna i kada se politika etničkog čišćenja provodila u većem dijelu BiH. Apelantica smatra da odluka Vrhovnog suda da je apelantica prodajom nekretnina manifestovala volju da se trajno iseli iz Prijedora, kao da je donesena bez uvažavanja nespornih događaja, nespornih žrtava i mnogobrojnih raseljenih osoba.

16. U odgovoru Vrhovnog suda je istaknuto da apelantica smatra da je sporni ugovor ništav zbog toga što je zaključen u ratnom periodu. Međutim, kako je dalje istaknuto, nijedan zakon ne propisuje da su svi ugovori zaključeni u periodu rata ništavi. Naprotiv, u nadležnosti je sudova da u svakom konkretnom slučaju procjenjuju da li su ratne okolnosti bitno ograničavale volju ugovarača i da li se zbog nedostatka njihove volje ugovor može smatrati ništavim. U odgovoru je dalje istaknuto da prema utvrđenom činjeničnom stanju apelantica je imala mogućnost da slobodno izrazi volju za prodaju nekretnina, bez obzira što je ugovor zaključen u ratnom periodu. Apelantica se duži vremenski period pripremala da ostvari ovu svoju namjeru i u tom cilju je preduzela niz pravnih i faktičkih radnji potrebnih za prodaju nekretnina. Ona nije imala nikakvih neugodnosti ni problema u Prijedoru obzirom da je po nacionalnosti Srpkinja, a brat joj je bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Vrhovni sud je naveo da ne želi komentirati političke konstatacije izražene u apelaciji, te da se odluka Vrhovnog suda temelji isključivo na utvrđenim činjenicama i materijalnom pravu koje se trebalo primijeniti na te činjenice. Cilj tužbe, kako je naveo Vrhovni sud nije povratak apelantice u predratno mjesto življenja, nego sticanje mogućnosti da se ista nekretnina ponovo prometuje, ali po znatno višoj cijeni. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu i dom, zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu ili dom bilo proizvoljno. U odnosu na slobodnu volju apelantice da zaključi sporni ugovor o kupoprodaji predmetne kuće, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je apelantica prethodno poduzela niz pravnih i faktičkih radnji u svrhu prodaje predmetne kuće, te da u to vrijeme nisu postojale posebne okolnosti koje bi ograničavale slobodu njene volje da konačno zaključi i realizira predmetni kupoprodajni ugovor. Ustavni sud dalje ističe da je u predmetu broj AP-455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio slijedeći stav: «... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima ..(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14.).

21. Dovodeći u vezu zaključke Ustavnog suda u predmetu broj AP-455/09 u kome je već razmatrao gotovo identična činjenična i pravna pitanja, Ustavni sud naglašava da su i u konkretnom predmetu Vrhovni i Okružni sud zaključili da samo postojanje ratnih okolnosti u vrijeme zaključenja spornog ugovora ne znači da je apelantica predmetni ugovor zaključila protivno svojoj volji. Navedeni redovni sudovi su posebno cijenili da je od momenta kada je apelantica napustila područje pogođeno ratnim zbivanjima, do momenta kada je ugovor o prodaji zaključen prošao vremenski period od dvije godine, pa je apelantica objektivno mogla osjećati opravdani strah za svoj i život članova porodice i imovinu samo do momenta kada je napustila Prijedor, a to se desilo u augustu 1992. godine. Nakon toga ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini više nisu predstavljala razlog za opravdan strah apelantice zbog ugroženosti njenog života, ili članova porodice ili njenih ličnih prava, dok je imovina apelantice koja se nalazila na području BiH u to vrijeme bila izložena riziku oštećenja u jednakoj mjeri kao i imovina svih ostalih građana u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud dalje ističe da su Vrhovni i Okružni sud zaključili da su pregovori za zaključenje ugovora vođeni kroz duži vremenski period u vrijeme kada je apelantica živjela na području Republike Hrvatske, a njen brat koji je bio pripadnik Vojske RS u Prijedoru je bio opunomoćen za prodaju kuće, dakle kada život, tjelesni integritet i imovina apelantice objektivno nisu u opasnosti ili u vezi sa dešavanjem u BiH. Redovni sudovi su u osporenim odlukama zaključili da je apelantica odluku za zaključenje spornog ugovora donijela po svojoj slobodnoj volji, promišljeno i sa dovoljnom vremenskom distancom od napuštanja ratom pogođenog područja u potpunosti bezbjednom okruženju što ukazuje na namjeru apelantice da svoju imovinu u Bosni i Hercegovini otuđi kako bi pribavila drugu imovinu na području Republike Hrvatske. Ustavni sud također, zapaža da su Vrhovni i Okružni sud sa dovoljnom pažnjom cijenili da ratna zbivanja na području Bosne i Hercegovine u to vrijeme, svakako su mogla uticati na formiranje odluke apelantice da sporni ugovor zaključi i tim izbjegne rizik oštećenja imovine u ratom zahvaćenom području, ali uticaj ratnih zbivanja nije u toj mjeri uticao na apelanticu da bi se moglo utvrditi odsustvo dobrovoljnosti a to s obzirom na okolnosti pod kojima je ugovor zaključen, način, dužinu trajanja i mjesto vođenja pregovora koji su prethodili zaključenju ugovora, te činjenici da je iz dobijene cijene pribavila drugi stambeni prostor. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu ili prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-465/09 (D. Ž.) | Sudska praksa | Aktio