Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-499/09 (S. H.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-499/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 499/09, rješavajući apelaciju Sirađa Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sirađa Hodžića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000925 od 18. novembra 2008. godine, rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-GŽ-
06-000 632 od 9. februara 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku broj P-530/05 od 19. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sirađ Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Stana Imamović, advokat iz Travnika, podnio je 18. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000925 od 18. novembra 2008. godine, rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 632 od 9. februara 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-530/05 od 19. jula 2006. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1363/07 od 15. januara 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu 7. maja 2007. godine protiv rješenja Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 632 od 9. februara 2007. godine i rješenja Općinskog suda broj P-530/05 od 19. jula 2006. godine, zbog toga što je apelant protiv drugostepenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000925 od 18. novembra 2008. godine, primjenom odredbe člana 426. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbačena je apelantova revizija kao nedopuštena.
4. Apelant je 18. februara 2009. godine ponovo podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je, pored ranije osporenih rješenja, osporio i rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000925 od 18. novembra 2008. godine.
5. Rješenjaem Općinskog suda broj P-530/05 od 19. jula 2006. godine utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja S.T. (u daljnjem tekstu: tužitelj) u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu korištenja prolaza i provoza putničkim automobilom, koji prolaz-provoz je preciznije označen u iizrecu rješenja i vodi od ulice Branilaca Starog Viteza u Vitezu do garaže tužitelja sagrađene na nekretnini preciznije označenoj u izreci rješenja, na taj način što je 30. avgusta 2003. godine iskopao temelje, a 1. septembra 2003. godine sazidao betonsku coklu-ogradu koja se u cijeloj dužini nalazi u međi između nekretnina tužitelja i nekretnina apelanta, te time suzio i onemogućio tužitelju nesmetano korištenje prolaza i provoza u garažu tužitelja putničkim automobilom, pa je dužan kaniti se svakog takvog i sličnog smetanja, te uspostaviti prijašnje posjedovno stanje uklanjanjem betonske cokle - ograde kako je to prikazanon na skici vještaka geometra od 8. marta 2006. godine, te omogućiti tužitelju nesmetano korištenje prolaza i provoza putničkim automobilom do garaže tužitelja, uz naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku nesporno utvrđeno da je tužba u ovoj pravnoj stvari blagovremena, odnosno da je tužitelj podnio tužbu 18. septembra 2003. godine, a da je apelant sazidao betonsku coklu-ogradu 1. septembra 2003. godine. Također Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je između parničnih stranaka, 13. novembra 2002. godine uređena međa sporazumno, uz prisustvo vještaka Nade Stanić, te da je cijela sporna betonska cokla, prema navedenom poravnanju, izgrađena na parceli tužitelja. Općinski sud je također naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužitelj bio u zadnjem mirnom posjedu prolaza i provoza vozilom do garaže, a što je sud prvenstveno utvrdio na osnovu iskaza svjedoka E. T., N. A. i A. M. koje su saglasno potvrdile da je tužitelj nakon izgradnje betonske cokle onemogućen u prolazu i provozu do svoje garaže. Općinski sud je naveo da je navedenim iskazima svjedoka poklonio vjeru, jer su potvrđeni i nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke koji se izjasnio da tužitelj zbog izgrađene betonske cokle ne može bezbjedno prolaziti u svoju garažu jer na predmetnom putu ne postoji određena širina kako se to precizno izjasnio u svom nalazu.
7. S obzirom da je, po mišljenju Općinskog suda provedenim dokazima utvrđeno da je tužitelj bio u zadnjem mirnom posjedu prolaza i provoza vozilom do svoje garaže, da je garaža izgrađena prije nego što je uređena međa između parničnih stranaka, te da tužitelj ne može prolaziti vozilom do svoje garaže, jer je u tome ometen od strane apelanta, Općinski sud je primjenom odredbe člana 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti kao osnovan.ističućida u skladu sa navedenom odredbom, sud u postupcima zbog smetanja posjeda pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da sud odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne odnosno vraćanja posjeda kao i druge mjere za zaštitu daljeg uznemiravanja smetanja posjeda. Odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbi člana 386. Zakona o parničnom postrupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Kantonalni sud je donio rješenje broj 006-0-Gž-06-000 632 od 9. februara 2007. godine kojim je žalbu apelanta odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u cijelosti postupio po uputama drugostepenog suda iz rješenja broj GŽ 92/05 od 13. oktobra 2005. godine, tako što je utvrdio zadnje posjedovno stanje i čin smetanja, što su bitni uvjeti za posjedovnu zaštitu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda proizlazi da je tužitelj bio u zadnjem mirnom posjedu prolaza i provoza vozilom do svoje garaže preko apelantove parcele, da je izgradnjom betonske cokle od strane apelanta tužitelj onemogućen u daljnjem prolazu i provozu na način kako je to činio do tada, te je po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe člana 83. Zakona o vlasničko pravnim odnosima pružio posjedovnu zaštitu tužitelju. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je poravnanjem između parničnih stranaka tužitelj izgubio pravo služnosti prolaza i provoza. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da nije sporno da je između parničnih stranaka zaključeno poravnanje, s tim da se navedeno poravnanje odnosi na drugu vrstu spora, tj. spor oko uređenja međa. Ono što je bitno za predmetni postupak, po mišljenju suda jeste da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno je da je tužitelj apelantovom radnjom onemogućen da koristi prolaz i provoz preko predmetne nekretnine na način kako je do tada činio. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
9. Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Rev-07-000925 od 18. novembra 2008. godine, apelantovu reviziju na rješenje Kantonalnog suda odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je ukazano na član 426. stav 4. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da protiv rješenja donesenih u postupcima zbog smetanja posjeda revizija nije dopuštena.
10. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju svojih navoda, apelant je istakao da je sa tužiteljem, u postupku uređenja međa, zaključio sudsko poravnanje 13. novembra 2002. godine u predmetu R-107/02. Navedeno poravnanje se odnosi na „predmetnu nekretninu i predmetni put“ kojim je apelant bez naknade ustupio tužitelju u vlasništvo 8m2 svoje nekretnine radi proširenja puta i nesmetanog prolaza prema svojoj garaži. Nadalje, apelant je istakao da sudovi nisu cijenili činjenicu da je u navedenom postupku tužitelj bio prisutan označavanju „međašne linije od strane vještaka“, te da on tada nije imao primjedbi. Budući da je nakon postignutog poravnanja, postavio betonsku ogradu u cilju razgraničenja svoje imovine sa imovinom tužitelja, apelant smatra da su ga sudovi osporenim odlukama ograničili u korištenju odnosno upotrebi njegove imovine, a takvo ograničenje po mišljenju apelanta nije u javnom interesu, nego „u interesu pojedinca – tužitelja“ jer se „pravo tužitelja da nesmetano prolazi do svoje garaže“ stavlja ispred njegovog prava na imovinu .
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 1363/07 od 15. januara 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao rješenje Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 632 od 9. februara 2007. godine i rješenja Općinskog suda broj P-530/05 od 19. jula 2006. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000925 od 18. novembra 2008. godine, revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja rješenje Kantonalnog suda broj broj 006-
0-Gž-06-000 632 od 9. februara 2007. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporeno rješenje Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 632 od 9. februara 2007. godine apelantu uručeno 8. marta 2007. godine, a da je apelacija kojom ga je apelant osporavao podnesena 7. maja 2007. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se isključivo odnose na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant navodima apelacije ne spori činjenicu da je sa tužiteljem, u postupku uređenja međa, zaključio sudsko poravnanje 13. novembra 2002. godine u predmetu R-107/02, te da su sudovi na osnovu provedenih dokaza, suprotno navodima apelanta, utvrdili da navedenim poravnanjem tužitelj nije izgubio pravo služnosti prolaza i provoza a da je nesporno utvrđeno da je apelant tužitelja onemogućio u korištenju ovog prava. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović