Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-522/09 (Z. R. i G. B.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-522/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 522/09, rješavajući apelaciju Zdravka Rončevića i Gorana Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Rončevića i Gorana Babića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kž-08-000 063 od 16. decembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-K-07-000-191 od 17. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Rončević i Goran Babić (u daljnjem tekstu: apelanti ili I-apelant i II-apelant), iz Gacka, koje zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnijeli su 18. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-08-000 063 od 16. decembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-K-07-000-191 od 17. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-K-07-000 191 od 17. Oktobra 2008. godine, apelanti su oglašeni krivim zbog krivičnog djela-Napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana 388. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 43/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZRS) pa ih je sud uz primjenu navedenog zakonskog propisa i čl. 37, 38. i 39. KZRS osudio na kaznu zatvora u trajanju od po četrdeset dana. Primjenom odredaba člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07, u daljnjem tekstu: ZKP) apelanti su obavezani da na ime paušala plate iznos od po 150,00 KM.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (saslušanje svjedoka-oštećenih i drugih svjedoka, te uvida u materijalne dokaze) utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Osnovni sud je također naveo da je svoju odluku u cjelosti zasnovao na iskazima oštećenih i svjedoka očevidaca predmetnog događaja jer su po mišljenju suda u bitnim elementima saglasni, te imaju hronološki i logični smisao. Naime, Osnovni sud je obrazložio da iz navedenih iskaza proizilazi da su apelanti kritične večeri u vrijeme i mjestu kako je pobliže navedeno u izreci presude napali na ovlaštena službena lica u vršenju poslova bezbjednost, a koji su obavljali patrolnu djelatnost i to policajce Policijske stanice Gacko Amira Mujdžića (u daljnjem tekstu: I-oštećeni) i Slavišu Beatovića (u daljnjem tekstu: II-oštećeni) na taj način što su predhodno zaustavili službeno policijsko vozilo marke „Golf 4“ u kojem su se nalazili II-oštećeni kao vođa patrole sa I- oštećenim i policajcem Velimirom Kovačevićem i to davanjem svjetlosnih signala „blicanjem“ iz vozila marke marke „Golf 2“. Nakon što se službeno vozilo zaustavilo, iz „Golf 2“ su izašli apelanti koji su pritrčali službenom policijskom vozilu nakon čega je II-apelant držeći u ruci prekršajni nalog koji je predhodno napisao i ostavio I-oštećeni na vozilu marke „Golf 2“ zbog pogrešnog parkiranja, otvorio zadnja lijeva vrata službenog vozila, te uputio riječi prijetnje I-oštećenom, na način naveden u izreci presude, pa psujući majku, čemu se pridružio i I- apelant usljed čega je došlo do galame i rasprave, nakon čega je II-oštećeni izašao iz službenog vozila tražeći da se apelanti udalje, pri čemu je I-apelant krenuo prema njemu i uhvatio ga za jaknu u predjelu grudi, pa ga je nakon toga II- oštećeni odgurnuo rukama od sebe. ..

4. Osnovni sud je zaključio da navedeno ponašanje apelanata, ima obilježje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret jer su apelanti po mišljenju suda svojim nastupom iznenadili oštećene, te je u tim okolnostima i nakon takvog njihovog verbalnog nastupa bilo razumljivo da su se oštećeni uplašili i svakog momenta očekivali fizički napad od strane apelanata. Nadalje, Osnovni sud je cijenio činjenicu da je I-apelant uhvatio II-oštećenog za jaknu, što također po mišljenju suda upućuje na zaključak da je tom radnjom I-apelant poduzeo fizički napad prema II-oštećenom koji ga je odgurnuo od sebe kako bi spriječio daljnji napad, usljed čega je on pao i zadobio povrede. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da kod ovog krivičnog djela pod napadom se podrazumijeva svaka radnja koja dovodi do stvarne i konkretne opasnosti za tjelesni integritet pasivnog subjekta, a takve radnje po mišljenju suda mogu biti radnje guranja, povlačenja za ruku ili odijelo, zamahivanjem rukom ili nogom na udarac i sl. Naime, sud je naveo da takve radnje predstavljaju napad manjeg inteziteta ili ozbiljna prijetnja da će se napasti na službeno lice, pri čemu je irelevantno da li je učinilac i zaista spreman da učini ono čime prijeti i pri čemu prijetnja mora biti ozbiljna i takva da može da izazove osjećaj straha kada službeno lice osnovano vjeruje da će biti napadnuto. S obzirom na navedeno, Osnovani sud je zaključio da su apelanti počinili krivično pravne radnje u kojim se stiču elementi krivičnog djela koje im se stavlja na teret.

5. Također, Osnovni sud je ukazao na nespornu činjenicu da je I-apelant u predmetnom događaju zadobio tjelesne povrede. Međutim, po mišljenju suda te povrede nemaju odlučnog utjecaja na krivično pravne radnje i odgovornost apelanata, jer bi se o tome eventualno moglo raspraviti u posebnom predmetu i postupku. Stoga, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio prijedlog apelanata da se provede vještačenje po vještaku neurohirurgu Mihajlu Kulišu, na okolnost nanošenja povrede I-apelantu, jer takvo vještačenje po ocjeni suda, ne bi doprinijelo rasvjetljavanju činjenica relevantnih za ovaj predmet koje su utvrđene provedenim dokazima, već bi po mišljenju suda odugovlačilo predmetni krivični postupak.

6. Odlučujući o krivičnoj sankciji, Osnovni sud je cijenio težinu krivičnog djela i stepen krivične odgovornosti apelanata, te je od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da apelante oštećeni ne terete, nizak stepen intenziteta napada, dok je od otežavajućih okolnosti uzeo u obzir raniju osuđivanost apelanata, te smatrajući da se u cjelini radi o osobito olakšavajućim okolnostima, sud je apelantima ublažio kaznu ispod zakonom propisanog minimuma (zakonom propisana kazna od 6 mjeseci do 5 godina), u trajanju od po četrdeset dana smatrajući da će se navedenom kaznom postići kako opšta tako i posebna svrha kažnjavanja.

7. Okružni sud je, odlučujući o zajedničkoj žalbi apelanata protiv prvostepene presude, donio presudu broj 015-0-Kž-08-000 063 od 16. decembra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da, nasuprot žalbenim navodima, obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica, pa i onih koje se odnose na saizvšilačku ulogu apelanata i oblik vinosti, te je zaključio da se takvo obrazloženje ne može dovesti u pitanje žalbenim prigovorima apelanata. Naime, Okružni sud je naveo da iz dokaza provedenih na glavnom pretresu jasno proizlazi da su apelanti kritične prilike preduzeli radnje koje su dovele do stvarne i konkretne opasnosti za tjelesni integritet oštećenih kao službenih lica, te su se, po mišljenju suda, u tim radnjama stekli svi zakonski elementi krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret. Stoga, Okružni sud je zaključio da sve navedeno upućuje na zaključak da nema mjesta žalbenom prigovoru da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Ispitujući prigovor u pogledu odluke o kazni, Okružni sud je naveo da je izrečena kazna zatvora u trajanju od po 40 dana u srazmjeri sa težinom krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta cijeneći da će se navedenom vrstom i visinom kazne moći ostvariti svrha kažnjavanja propisana članom 28. KZRS.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da u toku postupka nije „dokazan umišljaj“ da su počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, jer po njihovom mišljenju „u tom pravcu na postoji niti jedan dokaz“. Apelanti također smatraju da je postupak koji je vođen protiv njih bio nepravičan jer je po njihovom mišljenju prvostepeni sud bio dužan da provede medicinsko vještačenje I-apelanta, koji je, nakon što ga je II- oštećeni gurnuo, usljed pada zadobio tjelesne povrede.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi navoda apelanata da im je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke dajući detaljne razloge kojim su se rukovodili prilikom donošenja osporenih odluka pri tom se pozivajući na relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, dali precizna obrazloženja vezano za neprihvatanje njihovog prijedloga za provođenje dokaza medicinskog vještačenja I-apelanta, te su na osnovu provedenih dokaza utvrdili da su apelanti , na način naveden u izreci prvostepene presude, preduzeli krivično-pravne radnje koje su im stavljene na teret. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude nikakve dokaze i argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-522/09 (Z. R. i G. B.) | Sudska praksa | Aktio