Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-638/09 (Š. M.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-638/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 638/09, rješavajući apelaciju Ševale Mršo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ševale Mršo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 05 0 U 000091 09 U od 13. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ševala Mršo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Goražda, podnijela je 4. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 05 0 U 000091 09 U od 13. februara 2009. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 05 0 U 000091 09 U od 13. februara 2009. godine je odbijena kao neosnovana tužba apelantice podnesena protiv Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja rješenja tuženog broj UP II 07/1-03-163/08 od 4. decembra 2008. godine kojim je odbijena kao neosnovana njena žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja prvostepenog upravnog organa od 13. avgusta 2008. godine.

3. U obrazloženju osporene presude je navedeno da je uvidom u upravni spis, koji je tuženi dostavio uz odgovor na tužbu, utvrđeno sljedeće činjenično stanje. Apelantica je 21. novembra 2007. godine podnijela zahtjev nadležnom organu za priznanje radnog staža provedenog u Armiji Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH), navodeći u zahtjevu da je od aprila 1992. godine do kraja rata bila pripadnik čete u Faočičima i da je obavljala spremanje hrane vojnicima i druge zadatke koje su joj postavljali komandanti. Kako u to vrijeme nisu vođene uredne evidencije pripadnika Armije RBiH i ona nije evidentirana, ali da su svi ostali ostvarili svoja prava nakon rata, koje navode prijedloga mogu potvrditi svjedoci koje je apelantica predložila u zahtjevu (Mršo Senad, Kovač Ejub i Huso Džemidžić). U toku vođenja prvostepenog postupka, Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Goražde je pribavila od Vojnog arhiva Oružanih snaga podatke iz evidencija i dobila izvještaj od 29. februara 2008. godine da se apelantica ne nalazi u evidenciji VoB-8 VJ 5178 kao pripadnik oružanih snaga Armije RBiH. Osim toga, saslušani su svjedoci Ejub Kovač i Huso Džemidžić koji su izjavili da su tokom rata, obilazeći vojnike I Drinske udarne brigade I bataljona, u III četi viđali apelanticu u kuhinji u kojoj se spremala hrana za vojnike, ali im nije poznato zašto nije evidentirana kao pripadnik vojske. Dalje je navedeno da je neposredni starješina te čete bio njen (apelanticin) muž Esad Mršo, a da je evidencije vodila Dijana Mršo. Prvostepeni organ je rješenjem od 13. avgusta 2008. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelantice, nalazeći da ona ne ispunjava uslove za priznanje staža u Oružanim snagama Armije RBiH propisane odredbama Zakona o oružanim snagama RBiH, Zakona o službi u Armiji RBiH ("Službeni list RBiH" br. 11/92 - 17/93 i "Službeni list RBiH" broj 1/94 - 2/96) te drugim propisima koji uređuju ove odnose, jer se na osnovu provedenih dokaza nije mogao izvesti zaključak da je apelantica bila raspoređena na bilo koju vojničku dužnost u bilo koju vojnu jedinicu. Apelantica je protiv prvostepenog rješenja blagovremeno podnijela žalbu drugostepenom upravnom organu, odnosno tuženom koji je pobijanim rješenjem broj UP II 07/1-03-

163/08 od 4. decembra 2008. godine odbio njenu žalbu kao neosnovanu, nalazeći da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito.

4. Razmatrajući osnovanost navoda tužbe, Kantonalni sud je, prvenstveno, istakao da sud rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, te da se predmetnom tužbom ne osporava utvrđeno činjenično stanje, jer apelantica navodi da je tačan podatak da u službenim evidencijama nije evidentirana kao pripadnik Armije RBiH, te da su iskazi saslušanih svjedoka tačni, jer su potvrdili njene navode da je u vrijeme rata kuhala hranu i proizvodila povrće na parceli za vojsku, ali da je rješenjem tuženog izveden pogrešan zaključak da nije bila pripadnik Armije RBiH, te da je na taj način pogrešno primjenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je apelantica lice koje ne podliježe vojnoj obavezi u smislu odredaba člana 3. stav 1. i član 10. stav 1. Zakona o vojnoj obavezi ("Službeni list R BiH" broj 11/92) pa je u Armiju RBiH mogla stupiti samo pod uslovima propisanim Zakonom o službi u Armiji R BiH i Zakonom o oružanim snagama RBiH. Prema mišljenju Kantonalnog suda nije sporno da je apelantica dobrovoljno u vrijeme rata za potrebe Armije RBiH obavljala poslove proizvodnje i pripremanja hrane u kuhinji III čete I bataljona I DUB u mjestu Faočiči, ali u toku vođenja upravnog postupka nije dokazano da je stupila u Armiju RBiH, odnosno njene oružane snage, niti da je obavljala vojne dužnosti. Naime, odredbom člana 3. stav 1. Zakona o službi u Armiji RBiH ("Službeni list RBiH" br. 11/92 - 17/93 i "Službeni list RBiH" broj 1/94 - 2/96) i člana 15. istog Zakona propisano je da su lica na službi u Armiji RBiH vojna lica, radnici na službi u Armiji RBiH i građani po ugovoru na radu u Armiji RBiH, a da u službu u Armiji RBiH stupaju na osnovu akta ovlaštenih organa o upućivanju u Armiju RBiH po osnovu vojne obaveze ili na osnovu akta o prijemu u aktivnu vojnu službu ili na osnovu ugovora o prijemu u službu ili na osnovu zasnivanja radnog odnosa. S obzirom da apelantica nije stupila u Armiju RBiH ni kao vojno lice po osnovu vojne obaveze ili akta o prijemu u aktivnu vojnu službu niti je zaključila ugovor o prijemu u službu, niti je rješenjem zasnovala radni odnos u Armiji RBiH, Kantonalni sud je utvrdio da je pravilan zaključak upravnih organa da joj se ne može priznati svojstvo vojne osobe za period od aprila 1992. godine do prestanka rata. Poslovi koje je obavlja apelantica za potrebe Armije RBiH nisu po svojoj prirodi vojne dužnosti i ona ih je obavljala dobrovoljno, a kako nije u Armiju RBiH stupila ni na jedan način priopisan odredbama člana 15. Zakona o službi u Armiji RBiH, Kantonalni sud je zaključio da je pobijanim rješenjem pravilno primjenjeno materijalno pravo i donesena pravilna i zakonita odluka.

5. Također, u obrazloženju osporene presude je navedeno da nisu osnovani ni navodi tužbe da su u donošenju pobijanog rješenja povijeđena pravila upravnog postupka, te da nisu izvedeni svi predloženi dokazi, s obzirom da su u postupku su saslušani svjedoci koje je apelantica predložila, a svjedoci koje je predložila u žalbi nisu morali biti ni saslušani jer nije bilo sporno da je apelantica za potrebe Armije RBiH obavljala poslove koje je navela u zahtjevu, a te činjenice su potvrđene od saslušanih svjedoka, pa bi saslušanje novih svjedoka predloženih u žalbi bilo suvišno. Slijedom naprijed navedenog, a kako je Kantonalni sud ustanovio da je pobijano rješenje doneseno na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i da je pravilno primjenjeno materijalno prava, odlučeno je kao u dispozitivu osporene presude.

6. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda broj 05 0 U 000091 09 U od 13. februara 2009. godine povrijeđeno na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povreda prava na pravično suđenje se, prema mišljenju apelantice, ogleda u činjenici da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zaključivši da ona nije stupila u Armiju RBiH.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u upravnom sporu dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-638/09 (Š. M.) | Sudska praksa | Aktio