Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-716/09 (J. P.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Prekršajni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 102
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-716/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 716/09, rješavajući apelaciju Jelene Plavšić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Plavšić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pžp-09-000086 od 19. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Plavšić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, podnijela je 7. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000086 od 19. februara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-07-003617-VII od 17. septembra 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-07-003617-VII od 17. septembra 2008. godine apelantica kao okrivljena je oglašena odgovornom što je 10. juna 2007. godine u 17,50 h, u ulici V.V. Nastića, upravljala u saobraćaju na putu sa biciklom s pomoćnim motorom marke „Peugeot“, reg. broj 714-K-561, a nije koristila zaštitnu kacigu za vrijeme vožnje, čime je učinila prekršaj iz člana 102. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 6/06, 75/06 i 44/07; u daljnjem tekstu: ZOBSP), pa je na osnovu odredbe člana 238. stav 1. tačka 24. istog Zakona kažnjena sa novčanom kaznom u iznosu od 40,00 KM. Rješenjem je, također, apelantica obavezana da naknadi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je MUP PS za BS Banja Luka podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 10-01/9-1290/07 od 13. juna 2007 godine protiv apelantice, zbog prekršaja pobliže opisanog u izreci ovog rješenja. Dalje je navedeno da, na usmenom pretresu održanom 17. septembra 2008 godine, apelantica nije prihvatila odgovornost za prekršaj koji joj se stavlja na teret te da je u svoju odbranu izjavila da se ne sjeća da je navedenog dana i vremena u ulici V.V. Nastića, u kojoj se nalazi njena kuća, vozila bicikl sa pomoćnim motorom. Predstavnik ovlaštenog organa je predložio da se u dokaznom postupku sasluša radnik policije Z.T., podnosilac prekršajne prijave, dok apelantica nije imala prijedloga za izvođenje dokaza. U dokaznom postupku je ispitan predloženi svjedok - policajac Z.T., koji je izjavio da se dobro sjeća toga događaja kada je ugledao apelanticu na biciklu sa pomoćnim motorom, bez kacige, nakon čega su on i kolega krenuli su za njom i upalili rotaciju, ali da ona nije htjela da stane na zvuk rotacionog svjetla pa su išli za njom sve dok se nije zaustavila ispred kuće u kojoj stanuje. Svjedok je dalje naveo da kada su prišli apelantici zatražili od nje dokumenta i saopštili razlog kontrole, a da je ona izjavila da od toga nema ništa i da će to na sudu pasti, pa su on i kolega razmišljali i o prijavi za narušavanje javnog reda i mira. Tom prilikom je, kako je svjedok Z.T. naveo, apelantica izjavila i da će reći da se ničeg sjeća kada dođe na sud.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je zaključio da je na nepobitan način utvrdio da je apelantica učinila prekršaj iz člana 102. ZOBSP, radi čega je oglašena odgovornom i kažnjena kao u izreci ovog rješenja. Prekršajnu odgovornost apelantice Osnovni sud je utvrdio na osnovu izjave policajca Z.T., podnosioca prekršajne prijave, koji je prekršaj uočio neposrednim opažanjem, a potom sudu na uvjerljiv i argumentovan način opisao prekršaj učinjen od strane apelantice, a čijoj izjavi svjedoka je sud u cjelosti poklonio vjeru jer isti nije zainteresovan za ishod ovog postupka. Odbranu apelantice, u kojoj ističe da se ne sjeća događaja, Osnovni sud je smatrao datom radi izbjegavanja prekršajne odgovornosti, jer je u dokaznom postupku utvrđeno da je učinila prekršaj koji joj se stavlja na teret. Prilikom odmjeravanja visine sankcije, u skladu sa odredbom člana
10. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 34/06 i 1/09; u daljnjem tekstu: ZOP), Osnovni sud je na strani apelantice cijenio od olakšavajućih okolnosti stepen njene odgovornosti, težinu učinjenog prekršaja, a od otežavajućih okolnosti činjenicu da je pravosnažno kažnjavana za prekršaje iz ZOBSP, za što u spisu postoji dokaz iz prekršajne evidencije, pa joj je u skladu sa odredbom člana 238. stav 1. ZOBSP izrekao fiksnu novčanu kaznu kao u dispozitivu rješenja, smatrajući da će se u konkretnom slučaju sa istom postići svrha kažnjavanja, kako specijalna tako i generalna prevencija. Odluku o troškovima prekršajnog postupka u paušalnom iznosu Osnovni sud je donio srazmjerno dužini trajanja prekršajnog postupka, u skladu sa članom 96. stav 2. tačka e) Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) i članom 30. Uredbe o naknadi troškova u sudskim postupcima, a u vezi sa članom 8. ZOP. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
5. Apelantica je protiv rješenja Osnovnog suda od 17. septembra 2008. godine podnijela žalbu u kojoj navela da nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka u njenom slučaju, s obzirom da je od dana učinjenja prekršaja (10. juna 2007. godine) do dana donošenja prvostepenog rješenja (17. septembra 2008. godine) proteklo više od godinu dana u smislu odredbe člana 28. stav 1. tačka 1. ZOP.
6. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-000086 od 19. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđeno prvostepeno rješenje Osnovnog suda od 17. septembra 2008. godine.
7. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je apelantica protiv pobijanog prvostepenog rješenja blagovremeno podnijela žalbu, ne navodeći pritom žalbene osnove, ali da iz sadržaja žalbe proizlazi da je ista podnesena zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je bez osnova navod žalbe apelantice da je, u konkretnom slučaju, prvostepeni sud počinio povredu materijalnog propisa o prekršajima koja se tiče nastupanja zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka. Naime, odredbom člana 28. stav 1. tačka 1. ZOP je propisano da se prekršajni postupak ne može pokrenuti ni voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do 3.000,00 KM kad protekne godinu dana od dana kada je prekršaj izvršen. Kako je za predmetni prekršaj propisana kazna u iznosu od 40,00 KM, Okružni sud je zaključio da zastarjelost u konkretnom slučaju nastupa za jednu godinu, odnosno dvije godine, uvažavajući razliku između pojma relativne i apsolutne zastarjelosti propisane članom 30. ZOP. S obzirom da je prekršaj iz člana 102. ZOBSP koji se okrivljenoj stavlja na teret utvrđen 10. juna 2007. godine, prema mišljenju Okružnog suda proizlazi da još uvijek nije nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka u konkretnom slučaju, zbog čega se žalbeni prigovor koji se odnosi na zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka ne može prihvatiti kao osnovan. Slijedom naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci drugostepenog rješenja primjenom odredbe člana 65. stav 2. i člana 67. ZOP.
8. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-000086 od 19. februara 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog načina na koji je taj sud primijenio materijalno pravo neusvajanjem njenog prigovora zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka u konkretnom slučaju.
9. U odgovoru Osnovnog suda je navedeno da je prekršaj, koji je stavljen apelantici na teret, počinjen 10. juna 2007. godine i da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka primljen u ovom sudu 28. juna 2007. godine. Dalje je navedeno da je 8. aprila 2008. godine predmetni sudija pismenim putem zatražio dostavu adrese prebivališta apelantice, a dopis je primljen od strane Centra javne bezbjednosti Banja Luka 18. aprila 2008. godine. Kako Osnovni sud nije primio pismeni podnesak o izvršenoj provjeri adrese apelantice, taj sud je zatražio je 12. juna 2008. službenim putem provjeru adrese apelantice u evidenciji CIPS, te nakon toga, a u skladu sa odredbom člana 2. stav 1. tačka h) ZOP, izvršio njeno pozivanje na usmeni pretres 17. septembra 2008. godine. Kako je predmetni prekršaj počinjen 10. juna 2007. godine, Osnovni sud je istakao da je do donošenja prvostepenog rješenja o prekršaju od 17. septembra 2008. godine preduzimao naprijed navedene procesne radnje te vršio prekid zastare tako da do donošenja prvostepene odluke ovog suda nije nastupila ni relativna, niti apsolutna zastara vođenje prekršajnog postupka.
10. Okružni sud je u svom odgovoru naveo da ostaje pri svojim navodima iz obrazloženja odluke ovog suda od 19. februara 2009. godine, te da je u konkretnom slučaju, uvažavajući razliku između pojma relativne i apsolutne zastarjelosti, zaključio da nije nastupila apsolutna zastarjelost vođenja prekršajnog postupka protiv apelantice. Iz tih razloga, Okružni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
11. Zakon o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 34/06 i 1/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka (1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi:
1) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne godinu dana od dana kada je prekršaj izvršen; [...]
Član 30.
Tok i prekid zastarjelosti (1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravosnažnosti rješenja kojim je kazna odnosno zaštitna mjera izrečena. (2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom nadležnog organa za postupak odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere. (3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 28. i 29. ovog zakona.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se s tim u vezi, prvenstveno, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na opći stav u pogledu ocjene da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije, koji polazi od sljedećih kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Escoubet protiv Belgije [GC], broj predstavke 26780/95, stav 32, ECHR 1999-VII). Isto tako, ovi kriteriji su općenito alternativne prirode i ne moraju biti kumulativno ispunjeni: da bi se primijenio član 6. Evropske konvencije u pogledu „krivične“ optužbe, dovoljno je da prekršaj u konkretnom slučaju bude po svojoj prirodi „krivični“ sa stajališta Evropske konvencije ili da se radi o prekršajno odgovornoj osobi kojoj se može izreći sankcija koja po svojoj prirodi i visini spada općenito u „krivičnu“ sferu. Međutim, to ne spriječava upotrebu kumulativnog pristupa gdje zasebna analiza svakog kriterija ne omogućava donošenje jasnog zaključka u pogledu postojanja „krivične“ optužbe (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Garyfallou AEBE protiv Grčke, presuda od 24 September 1997, stav 33, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V; Jussila protiv Finske [GC], broj predstavke 73053/01, st. 30. i 31., ECHR 2006-
XIII; i Zaicevs protiv Latvije, broj predstavke 65022/01, stav 31, ECHR 2007-IX). Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, čak i lakši saobraćajni prekršaj konstituiše „krivično djelo“ za potrebe člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Öztürk v. Germany, presuda od 21. februara 1984. godine, Serija A, broj 73, str. 17-21, st. 46-54 i Falk protiv Holandije, odluka o dopustivosti od 19. oktobra 2004. godine, broj predstavke 66273/01). Primjera radi, Evropski sud za ljudska prava je u navedenom predmetu Falk protiv Holandije zaključio da postupak i izrečena novčana kazna podnosiocu predstavke u iznosu od 108,91 euro, kojom je kažnjen (kao vlasnik automobila) zbog oduzimanja prava prvenstva pješaku koji je prelazio pješački prelaz, predstavlja lakši saobraćajni prekršaj i uživa garancije iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, ibid Falk protiv Holandije). Analogno naprijed navedenom primjeru iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, te polazeći od naprijed navedenih općih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se i u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
14. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora, između ostalog, utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na primjenu materijalnog prava, odnosno načina na koji je drugostepeni sud odlučio o njenom žalbenom prigovoru u pogledu zastarjelosti vođenje predmetnog prekršajnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto nije uvažio žalbeni prigovor apelantice u pogledu zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz stanja spisa proizlazi da su nadležni organi za postupak, u smislu odredbe člana 30. st. 2. i 3. ZOP, od učinjenog prekršaja 10. juna 2007. godine pa do donošenja prvostepenog rješenja o prekršaju od 17. septembra 2008. godine preduzimali procesne radnje gonjenja apelantice kojima se prekidao tok zastarjelosti. Ovakav zaključak Ustavni sud je izveo imajući u vidu činjenice prezentovane u odgovoru na apelaciju Osnovnog suda od 24. juna 2009. godine u čiju vjerodostojnost Ustavni sud nije imao razloga da sumnja, posebice imajući u vidu da je odgovor na apelaciju dostavljen apelantici 3. jula 2009. godine i čije navode ona nije naknadno osporila. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je 13. juna 2007. godine nadležni organ (CJB Banja Luka) podnio Osnovnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelantice (kojeg je Osnovni sud primio 28. juna 2007. godine), nakon čega je 8. aprila 2008. godine Osnovni sud tražio pismenim putem-dopisom adresu prebivališta apelantice (koji je primljen 18. aprila 2008. godine od strane CJB Banja Luka). S obzirom da nije primio od CJB Banja Luka pismeni podnesak o izvršenoj provjeri adrese apelantice, Osnovni sud je 12. juna 2008. godine izvršio službenim putem provjeru adrese apelantice putem CIPS i nakon toga, u smislu odredbe člana 2. stav 1. tačka h) ZOP, izvršio pozivanje apelantice na usmeni pretres 17. septembra 2008. godine. Stoga, očigledno je da su nadležni organi, preduzimajući naprijed navedene procesne radnje, prekidali tok zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka u konkretnom slučaju, te da nije protekao rok od godinu dan (relativna zastarjelost) iz člana 28. stav 1. ZOP, kao ni rok od dvije godine (apsolutna zastarjelost) iz člana 30. stav 3. istog Zakona.
17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović