Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-77/09 (M. M. i Z. M.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-77/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 77/09, rješavajući apelaciju Mare Maksimović i Zorana Maksimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Maksimović i Zorana Maksimovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000088 od 13. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-271/05-I od 19. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Maksimović i Zoran Maksimović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 12. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-000088 od 13. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-271/05-I od 19. decembra 2007. godine.

2. Apelanti su 4. jula 2005. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv M. F. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi utvrđenja prava vlasništva i posjeda na prilaznom putu u površini od 103 mi spornoj međašnoj površini od 53 m , koja se nalazi između njihovih nekretnina i nekretnina prvotuženog. Podneskom od 13. aprila 2007. godine apelanti su povukli tužbu protiv drugotuženog, nakon čega je Osnovni sud donio Rješenje broj P-271/05-I od 14. septembra 2007. godine, kojim se tužba apelanata u odnosu na drugotuženog smatra povučenom.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-271/05-I od 19. decembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata (prvi stav navedene presude) kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti vlasnici i posjednici, te nosioci prava građenja sporne međašne površine od 53 m , koja se nalazi između njihove nekretnine označene kao k.č. broj 647/26, njiva VI klase pod nazivom «Ivici» površine 456 mupisana u p.l. br. 4452 k.o. Brčko 2, koja po starom premjeru odgovara k.č. br. 46/26 oranica «Ivici» u površini od 456 mupisana u zk. ul. br.7492 k.o. Brčko i nekretnine M. F. (u daljnjem tekstu: tuženi) označene kao k.č. br. 674/27 njiva «Ivici» VI klase u površini od 480 m , upisana u plan br. 3805 k.o. Brčko 2, a koja po starom premjeru odgovara k.č. br. 46/29 oranica «Ivici» u površini od 480 mupisana u zk. ul. br. 7311 k.o. Brčko sa dijelom apelanata ½, što je tuženi dužan trpjeti, kao i da se apelanti upišu kao vlasnici i posjednici sporne međašne površine, te da se tuženi obaveže predati spornu površinu apelantima u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ujedno je (drugi stav navedene presude) odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da tuženi nije vlasnik i posjednik prilaznog puta u površini od 103 m , te da navedeni prilazni put ne pripada njegovim nekretninama označenim kao k.č. br. 647/27 njiva «Ivici» VI klase u površini od 480 m , upisana u p.l. 3805 k.o. Brčko 2, koja po starom premjeru odgovara k.č. br. 46/29 oranica «Ivici» u površini 480 m , upisana u zk. ul. br. 7311 k.o. Brčko, te da je tuženi dužan priznati i trpjeti da se prilazni put odvoji od navedenih parcela u poseban zemljišnoknjižni uložak u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također je odlučeno da svaka stranka sama snosi svoje troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju navedene presude sud je izvršio uvid u cio vanparnični spis Osnovnog suda broj R.15/05 od 9. juna 2005. godine, kojim je obustavljen vanparnični postupak uređenja međe, te su apelanti kao predlagači u vanparničnom postupku upućeni na parnicu, zatim pismeni nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke P. M. od 8. maja 2006. godine (na koji su nalaz apelanti prigovorili ali nisu zatražili novo vještačenje grupe vještaka iste struke), dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 11. decembra 2006. godine, saslušanje svjedoka R. N., te saslušanje parničnih stranaka. Naime, sud je konstatirao da je odredbom člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 11/01, 8/03 i 40/04; u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, te da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Također, sud je naglasio da se, u smislu odredbe člana 34. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravo vlasništva stiče tek upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan, dok se, u smislu odredbe člana 83. stav 1. istog zakona, pravo građenja stiče dvostrukim upisom tog prava u zemljišnu knjigu, i to upisom kao tereta na zemljištu koje se opterećuje, te njegovog upisa kao posebnog zemljišnoknjižnog tijela u novoosnovanom zemljišnoknjižnom ulošku. Sud je na osnovu prethodno provedenih dokaza zaključio da je nesporno da nekretnini označenoj kao k.č. br. 46/29 «Ivici» u površini od 480 mu vlasništvu tuženog pripada 53msporne međašne površine, na kojoj je tuženi stekao pravo vlasništva na osnovu ugovora o kupoprodaji od 21. novembra 1979. godine, zaključenog između tuženog kao kupca i M. I. kao prodavca, ovjerenog pod brojem Ov-2345/79 od 24. decembra 1979. godine. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na sporni prilazni put površine 103 m , Osnovni sud je zaključio da se prilazni put nalazi u sastavu katastarske parcele broj 647/31, čiji su posjednici E. D. i E. D., sa po ½ dijela, a prema izvodu iz urbanističkog plana za stambeno naselje «Meraja 2» navedeno zemljište sa parcelom broj 647/31 čini jednu urbanističku parcelu, odnosno da se u naravi sporni prilazni put nalazi u sastavu parcele tuženog broj 647/27.

5. Apelanti su izjavili žalbu na prvostepenu presudu, koju je Apelacioni sud Presudom broj 097-

0-Gž-08-000088 od 13. oktobra 2008. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Apelacioni sud je obrazložio da je nespornim utvrđeno da apelanti nikada nisu stekli ni po kojem osnovu pravo vlasništva na spornoj međašnoj površini od 53 m , budući da je sporna međašna površina na osnovu ugovora o kupoprodaji od 21. novembra 1979. godine u sastavu parcele tuženog broj 46/29. Dalje je sud konstatirao da putno zemljište, odnosno prilazni put površine od 103 m , čini sastavni dio parcele broj 647/31, čiji su vlasnici i posjednici E. D. i E. D, pa je slijedom navedenog neosnovan i zahtjev apelanata za njihovim upisom kao vlasnika, posjednika i nosilaca prava građenja. Konačno, Apelacioni sud je zaključio da je nejasno kakav je pravni interes apelanata za izdvajanjem prilaznog puta u poseban zemljišnoknjižni uložak, te otpisa sa imena tuženog, imajući u vidu da apelanti uopće ne navode na čije ime bi se izvršio upis spornog prilaznog puta, za kojeg apelanti u prvostepenom postupku nisu dokazali da su stekli pravo vlasništva.

7. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žale se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelanti navode da im pripadaju međašna površina i prilazni put. Pri tome smatraju da je njihov tužbeni zahtjev osnovan i dokazan u potpunosti. Konačno, apelanti predlažu da Ustavni sud ukine prvostepenu i drugostepenu presudu, te vrati predmet na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-77/09 (M. M. i Z. M.) | Sudska praksa | Aktio