Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-818/09 (N. B.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-818/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 818/09, rješavajući apelaciju Neđe Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Blagojevića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 024670 08 Gž od 26. decembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 024670 04 P od 24. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Neđo Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 024670 08 Gž od 26. decembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 024670 04 P od 24. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 024670 04 P od 24. oktobra 2008. godine odbijen je kao neosnovan u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena GP „Vrbas" Laktaši obaveže da apelantu isplati na ime nematerijalne štete iznos od 9.662,00 KM, i to na ime duševnih patnji zbog pretrpljenog fizičkog bola iznos od 3.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 2.000,00 KM, i na ime duševnih patnji zbog umanjenja opšte životne sposobnosti iznos od 4.662,00 KM, kao i da mu tužena naknadi troškove parničnog postupka. Presudom je apelant, također, obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 24. oktobra 2008.godine, kao dana donošenja presude, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinuenog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je u tužbi i tokom postupka apelant istakao da je kao radnik građevinske struke bio u radnom odnosu kod tuženog, te da je 3. avgusta 1999. godine doživio povredu na poslu, zadobivši pritom tešku tjelesnu povredu u vidu potresa mozga. Zbog navedene povrede apelant je naveo da trpi štetu u vidu duševnih patnji zbog umanjenja fizičkog bola, straha i umanjenja opšte životne sposobnosti, te potražuje iznose navedene u dispozitivu ove presude. U dokaznom postupkum, Osnovni sud je izveo dokaze čitanjem medicinske dokumentacije (evidencije o oboljenjima -bolesnička lista, otpusne liste iz bolnice - neurohirurgije br. 2106/99 od 4. avgusta 1999. godine, te ljekarske nalaze i mišljena od 5. avgusta 1999. godine, 21. septembra 1999. godine, 29. septembra 1999. godine i 7. oktobra 1999. godine), i vještačenjem po vještacima medicinske struke dr Željku Karanu i dr Dušku Račiću.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je konstatovao da je među parničnim strankama prvenventveno sporna činjenci da li je potraživanje u ovoj pravnoj stvari zastarjelo, zatim momenat kada je apelant saznao za obim štete i štetnika, te da je sporna sama kvalifikacija tjelesne povrede kod apelanta. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je u vrijeme nastanka sporne povrede bio na snazi Zakon o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 25/93), te da je odredbom člana 51. istog Zakona određeno da ako radnik pretrpi štetu na radu preduzeće je dužno da mu štetu nadoknadi u skladu sa propisima o obligacionim odnosima. Dakle, u konkretnoj pravnoj stvari u pogledu rokova i rokova za podnošenje tužbe, Osnovni sud je zaključio da se imaju primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ne odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) koje regulišu postupak zaštite prava radnika u smislu odredbe čl. 55., 56. i 57. ZOR koji je bio na snazi u vrijeme nastanka povrede. Dalje je navedeno da je odredbom člana 376. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, odnosno da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala. Kako je u konkretnoj pravnoj stvari apelant povrijeđen 3. avgusta 1999. godine, a predmetna tužba je ovom sudu podnesena 30. jula 2004. godine, Osnovni sud je zaključio da je ista podnesena u objektivnom roku od pet godina, ali da se u okviru objektivnog roka ima primjeniti subjektivni rok kada je apelant saznao za obim štete i štetne posledice. Na okolnost saznanja za obim štete kod tjelesnih povreda, prema zauzetoj sudskoj praksi, datum saznanja se uzima momentom okončanja liječenja kada je povrijeđeni saznao za konačne posledice određene povrede. U konkretnom slučaju na tu okolnost sazanja za štetu - obim štete, a koja proističu iz posljedica koje su nastale uslijed povrede a iste posledice su u uzročno posljedičnoj vezi sa povredom, izvedeni su dokazi vještačenja po vještacima medicinske struke. Vještak dr Duško Račić je u svom nalazu konstatovao da je liječenje povrede glave kod apelanta završeno najranije 10. setembra 1999. godine, a najkasnije 7. oktobra 1999. godine te da povreda potresa mozga kod apelanta ima karakter lake tjelesne povrede. Vještaci dr Željko Karan i dr Duško Račić su saglasno izjavili da činjenica što je kod apelanta u zdravstvenom kartonu iz 2002. godine konstatovana glavobolja, te da je uzrok iste povreda na poslu, ne može biti od utjecaja na saznanje završetka liječenja, jer je prilikom kontrolnog pregleda od 21. septembra 1999. godine sam apelant negirao bilo kakve tegobe, tj. nalaz je neurološki opisan kao uredan, nije oridinirana nikakva terapija, a na EEG snimku je, također, konstatovan uredan nalaz. Vještaci su istakli da glavobolja nije ni ni bolest ni povreda, te su u svojim nalazima saglasno izjavili da predmet vještačenja nije dijagnoza i ocjena tačnosti dijagnoze, već je predmet vještačenja povreda i ocjena težine povrede. S tim u vezi, vještaci su zaključili da se u konkretnom slučaju radi o lakšoj tjelesnoj povedi, a kvalifikacija potresa mozga kao lakše ili teže povrede se vrši na osnovu anamnestičkih podataka i na osnovu nesporno i objektivno utvrđenog medicinskog nalaza, te da u konkretnom slučaju nisu ustanovljeni znaci oštećenja centralnog nervnog sistema kod apelanta pa iz tih razloga nema ni govora da se potres mozga kvalifikuje kao teška tjelesna povreda.
5. Osnovni sud je naveo da je nalaze i mišljenja navedenih vještaka medicinske struke u cjelosti prihvatio kao objektivne i stručno date, jer nije imao razloga za suprotno, te da se nalazi vještaka medicinske struke ne razlikuju u pogledu činjenice saznanja za štetu, prema kojim nalazima je apelant za štetu saznao 7. septembra 1999. godine kada su konstatovani kontrolni pregledi kao uredni, pa je stoga u konkretnom slučaju potraživanje apelanta zastarjelo u smislu odredbe člana 376. ZOO. Također, Osnovni sud je zaključio da neće posebno obrazlagati nalaze i mišljenje vještaka sa aspekta pretrpljenog fizičkog bola, straha i umanjenja opšte životne sposobnosti kod apelanta, s obzirom da je potraživanje naknade štete zastarjelo po svim vidovima, te je neosnovana tvrdnja apelanta da naknada štete po osnovu umanjenja opšte životne sposobnosti ne zastarjeva. Nakraju, Osnovni sud je istakao da, kako u konkretnom slučaju sud nije raspolagao sa stručnim zanjem da izvrši kvalifikaciju određene tjelesne povrede, iz tog razloga su i angažovani vještaci medicinske struke koji su tjelesnu povredu kod apelanta kvalifikovali kao laku tjelesnu povredu, a sud je takve nalaze u cjelosti prihvatio, pa je stoga neosnovana i apelantova tvrdnja da sud u konkretnoj pravnoj stvari ima cijeniti dosadašnju zauzetu sudsku praksu prema kojoj se potres mozga kvalifikuje kao teška tjelesna povreda. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 024670 08 Gž od 26. decembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presude Osnovnog suda od 24. oktobra 2008. godine.
7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a kako je to predviđeno odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP), iz razloga jer je prvostepeni sud, cijeneći sve provedene dokaze a prije svega nalaze i mišljenja medicinskih vještaka koji su potvrdili kada je liječenje završeno kod apelanta, donio pravilnu i zakonitu odluku. Ostali žalbeni navodi apelanta, koji se odnose na navode da se radi o teškoj tjelesnoj povredi, prema mišljenju Okružnog suda nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, kako je to prvostepeni sud pravilno obrazložio, a što prihvata i ovaj sud. S obzirom da pobijanom prvostepenom presudom nisu učinjene povrede na koje ukazuje žalba, niti one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Okružni sud je primjenom odredbi člana 226. ZPP odlučio kao u dispozitivu ove presude.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da prvostepeni sud, u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete, nije imao zakonski osnov da mimo apelantove saglasnosti određuje ili prihvata da predmet vještačenja bude preispitivanje medicinske dijagnoze apelanta, niti da su vještaci imali osnova da u konkretnom slučaju preispituju dijagnozu bez zahtjeva stranke ili naloga suda. Dozvoljavajući ovako pogrešan način vještačenja i neuzimajući u obzir činjenično stanje iz medicinske dokumentacije nastale neposredno poslije apelantove povrede, kojom je kod njega utvrđena teška tjelesna povreda, redovni sudovi su, prema mišljenju apelanta, povrijedili njegova naprijed navedena prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i njenim protokolom.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da nije imao pravično suđenje i da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zato što je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, uslijed pogrešne ocjene dokaza od strane redovnih sudova u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete.
13. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud u dokaznom postupku izveo dokaze apelanta i tuženog, proveo medicinsko vještačenje po vještacima medicinske struke, izvršio analizu i ocjenu svakog dokaza posebno i u međusobnoj vezi, a nakon toga izveo zaključak o pravnoj kvalifikaciji apelantove povrede, te dao uvjerljiva obrazloženja u vezi sa razlogom neprihvatanja apelantovih tužbenih navoda. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ispitao ova utvrđenja Osnovnog suda i ocijenio ih kao pravilna, argumentirajući razloge za navedeno. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović