Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-823/09 (M.V.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Dokazni postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-823/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 823/09, rješavajući apelaciju M. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija M. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-

06-000 557 od 8. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-230/04 od 27. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj P-421/02 od 1. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, koga zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 16. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 557 od 8. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-230/04 od 27. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-421/02 od 1. decembra 2003. godine. Apelant je 10. novembra 2011. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-421/02 od 1. decembra 2003. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik nepokretnosti iz zk. ul. broj 115 k.o. Vodičevo, i to k.č. broj 842/1, šuma „Palučak“, površine 4.500 m², kojim nepokretnostima po novom premjeru odgovaraju nepokretnosti označene kao k.č. broj 977, šuma „Palučak“, površine 4.537 m², upisana u p.l. 239 k.o. Gornje Vodičevo, što su tuženi Zorka Vuković, Ilinka Vuković, Radojka Pašić i Mladen Vuković (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i izdati apelantu valjanu tabularnu ispravu podobnu za prenos navedenih nepokretnosti na apelantovo ime sa dijelom 1/1, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda, kao i da apelantu naknade troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude je navedeno da su radi razjašnjenja spornih činjenica u dokaznom postupku izvedeni dokazi uvidom u spis P-629/86, čitanjem spisa broj P-524/89 i R-54/85, saslušani svjedoci Stevo Vuković (u daljnjem tekstu: S. V.), Milutin Vuković (u daljnjem tekstu: M. V.), Đurađ Vuković (u daljnjem tekstu: Đ. V.), Drago Vuković (u daljnjem tekstu: D. V.), Ratko Vuković (u daljnjem tekstu: R. V.), Ljuban Kolundžija (u daljnjem tekstu: Lj. V.), Neđo Kukavica (u daljnjem tekstu N. K.) i Dušan Vuković (u daljnjem tekstu: D. V.), te je izveden dokaz vještačenja vještaka šumarske struke Jelene Balaban (u daljnjem tekstu J. B.), pročitani zk. izvaci zk. ul. br. 115 od 8. septembra 1981. godine i 30. oktobra 1978. godine, pročitano Rješenje broj 06-952-5/79 od 26. maja 1980. godine, pregledane kopije katastarskog plana od 7. oktobra 1988. godine i 29. septembra 2003. godine i pročitano Rješenje o nasljeđivanju tog suda broj O-180/78 od 10. januara 1979. godine.

4. Na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je konstatovao da su, iako je u katastru kao posjednik spornih nepokretnosti upisan apelant sa dijelom 1/1, sporne nepokretnosti koristili prednici apelanta i tuženih sve do smrti apelantovog prednika (apelantovog oca Nikole Vukovića; u daljnjem tekstu: N. V.) 1977. godine, nakon čega je došlo do spora između parničnih stranaka. Osnovni sud je našao da je to potvrđeno i zemljišnoknjižnim stanjem prema zemljišnoknjižnim izvacima iz 1978. godine i 1981. godine, prema kojima su predmetne nepokretnosti upisane kao suvlasništvo apelantovog prednika i prednika tuženih sa po ½ dijela, odnosno kao suvlasništvo apelanta sa ½ dijela i tuženih sa 1/8 dijela. Sem toga, Osnovni sud je konstatovao da je stanje u katastarskom operatu izmijenjeno na osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj O-180/78, našavši da to upućuje na zaključak da je apelant upisan i proglašen posjednikom sa 1/1 samo na ½ predmetnih nepokretnosti. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelant nije dokazao da je prije Drugog svjetskog rata izvršena dioba između njegovog prednika i prednika tuženih kojom su predmetne nepokretnosti pripale u isključivo vlasništvo i posjed apelantovom predniku, kao i da nije dokazao da je njegov prednik predmetnu nepokretnost držao u posjedu i koristio kao isključivi vlasnik i posjednik, te da, shodno tome, nisu ispunjeni uslovi iz člana 28 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO).

5. Apelant je izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj P-421/02 od 1. decembra 2003. godine, koja je odbijena Presudom Okružnog suda broj Gž-230/04 od 27. februara 2006. godine.

6. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je neosnovana apelantova žalbena tvrdnja da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) ida nije dao ocjenu svih sprovedenih dokaza, odnosno da je pogrešno ocijenio iskaze svjedoka S. V., M. V., D. V., R. V., D. V. i N. K., koji su, po njegovim navodima, tokom postupka mijenjali svoje iskaze, kao i da nije ocijenio iskaze svjedoka Lj. K., Petra Kolundžije (u daljnjem tekstu: P. K.) i Slavka Pepića (u daljnjem tekstu: S. P.). U vezi s tim, Okružni sud je istakao da su svi navedeni svjedoci saslušani na osnovu zajedničkog prijedloga parničnih stranaka, sem svjedoka Lj. K. kog je predložio apelant. Dalje, konstatovao je da su u ranijem toku postupka saslušani svjedoci D. V., M. V. i Đ. V., kao i da su, prema stanju spisa, ti svjedoci ostali dosljedni svojim iskazima da su predmetne nepokretnosti koristili apelantov prednik i prednik tuženih i da su te nepokretnosti faktički bile podijeljene između prednika parničnih stranaka, kao i da je 1957. godine između nepokretnosti koje su držali u posjedu prednici parničnih stranaka izvršen prokres širine dva metra. Okružni sud je konstatovao da je u toku postupka iskaz mijenjao jedino svjedok Lj. K., koji je na ročištu od 14. novembra 2002. godine izjavio da mu nije poznata činjenica ko je predmetnu šumu držao u posjedu, dok je u ranijem toku postupka na ročištu od 8. novembra 1991. godine tvrdio da je sa apelantovim prednikom išao u šumu po drva, da su drva tada bila posječena i složena na putu, kao i da mu je tom prilikom apelantov prednik rekao da je to njegova šuma, ali da nije tvrdio da mu je lično poznata činjenica da je predmetna šuma bila šuma apelantovog prednika, niti su mu bile poznate činjenice o izvršenoj diobi. Takođe, Okružni sud je našao da je navedene nedosljednosti i razlike u iskazima svjedoka Lj. K. prvostepeni sud imao u vidu prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu. Sem toga, primijetio je da prvostepeni sud nije ocijenio iskaze svjedoka P. K. i S. P., ali je konstatovao da su ti svjedoci saslušani u ranijem postupku i to na ročištima od 13. oktobra i 13. novembra 1987. godine, te da parnične stranke nisu predlagale njihovo ponovno saslušanje u postupku koji je prethodio donošenju te presude.

7. Okružni sud je konstatovao da se apelant u žalbi pozvao i na iskaz geometra Rize Dautćehajić, iz kog proizilazi da je apelantov prednik bio upisan kao posjednik predmetnih nepokretnosti od 1957. godine u postupku formiranja novog katastarskog operata, odnosno do 1961. godine kada je novi katastarski premjer stupio na snagu, te da je tvrdio da je prvostepeni sud, suprotno tom nalazu, utvrdio da je apelant upisan kao posjednik predmetnih nepokretnosti na osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj O-180/78. U vezi s tim, Okružni sud je našao da je Rješenje o nasljeđivanju broj O-180/78 od 10. januara 1979. godine, kojim je apelant proglašen za zakonskog nasljednika nakon smrti svog oca N. V., umrlog 1977. godine, bilo pravni osnov za prelazak nepokretnosti u katastarskom operatu sa imena N. V. na apelantovo ime, što, prema ocjeni tog suda, proizilazi iz Rješenja SO Bosanski Novi broj 06-952-5/79 od 26. maja 1980. godine. Dalje, istakao je da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra Rize Dautćehajić, na koje sa apelant pozvao u žalbi i tokom prvostepenog postupka, jasno proizilazi da je nakon uspostavljanja novog katastarskog operata 1957. godine, koji je stupio na snagu 1961. godine, na predmetnim nepokretnostima kao posjednik u katastarskom operatu upisan apelantov prednik N. V. sa 1/1 dijela, da su do tada na tim nepokretnostima u katastarskom operatu bili upisani kao suposjednici N. V. i prednik tuženih sa po ½ dijela. Takođe, Okružni sud je istakao da se taj vještak, čiji nalaz tokom prvostepenog postupka ni apelantovom žalbom nije doveden u pitanje, izjasnio i o stanju zemljišne knjige, odnosno o stanju vlasništva na predmetnim nepokretnostima, iz čega proizilazi da su se predmetne nepokretnosti vodile kao dugogodišnje suvlasništvo prednika parničnih stranaka, nakon čega su parnične stranke upisane kao suvlasnici predmetnih nepokretnosti.

8. Okružni sud je konstatovao da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud imao u vidu samo dio nalaza vještaka šumarske struke J. B. na osnovu kog je utvrdio da se zbog proteka vremena nije moglo utvrditi postojanje presjeka (prokresa) u predmetnoj šumi. Okružni sud je, suprotno tvrdnji žalbe, zaključio da je prvostepeni sud u cijelosti korektno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke, navodeći da iz njega proizilazi da vještak nije utvrdio tragove prokresa, te da je naveo da i u slučaju da je postojao prokres, s obzirom na vrstu drveća i na vrijeme koje je proteklo (45 godina), drveće bi opet stvorilo sklop praveći jednoličnu cjelinu.

9. Zatim, Okružni sud je istakao da je neosnovana i apelantova žalbena tvrdnja da iz izvedenih dokaza proizilazi da je između prednika stranaka izvršena dioba prije Drugog svjetskog rata, prema kojoj su predmetne nepokretnosti pripale apelantovom predniku u isključivo vlasništvo. Okružni sud je konstatovao da to ne proizilazi iz iskaza svedoka, niti da su se svjedoci, čije su saslušanje zajedno predložile parnične stranke, izjašnjavali o diobi. Okružni sud je našao da su, suprotno tome, saslušani svjedoci S. V., Đ. V., D. V., R. V., N. K i D. V. tvrdili da su predmetnu šumu uživali prednici parničnih stranaka, a da toj tvrdnji odgovara i stanje u zemljišnim knjigama. Sem toga, istakao je da su se čak i prema katastarskom stanju predmetne nepokretnosti do 1957. godine odnosno do 1961. godine vodile kao suposjed prednika parničnih stranaka. Okružni sud je konstatovao da iz izjava svjedoka proizilazi da su i poslije stupanja na snagu novog katastarskog premjera prednici stranaka držali u posjedu predmetne nepokretnosti i to svaki od suvlasnika određeni dio tih nepokretnosti bez spora do 1977. godine kada je umro apelantov prednik. Takođe, konstatovao je da apelant od smrti svog oca osporava tuženim suvlasništvo na predmetnim nepokretnostima, te da je tužbu podnio 1986. godine. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 28 st. 2 i 4 ZOSPO-a, jer apelant u predmetnom postupku nije dokazao svoj kvalifikovani posjed u trajanju od 10 godine, što predstavlja pretpostavku za redovnu dosjelost iz člana 28 stav 2 ZOSPO-a, niti savjestan posjed u trajanju od 20 godina, što predstavlja pretpostavku za apsolutnu dosjelost iz člana 28 stav 4 ZOSPO-a.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 557 od 8. decembra 2008. godine odbio reviziju koju je apelant izjavio protiv Presude Okružnog suda broj Gž-230/04 od 27. februara 2006. godine.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da iz iskaza saslušanih svjedoka nedvojbeno proizilazi da su sporne nepokretnosti koristili zajednički apelantov prednik i prednik tuženih i da te nepokretnosti nikada nisu bile u isključivom posjedu jednog od njih. U pogledu revizionih navoda da nižestepeni sudovi nisu ocijenili iskaze svedoka S. P., P. K. i Lj. K., Vrhovni sud je našao da je u osporenoj odluci pravilno konstatovano da apelant nije ni predložio saslušanje ovih svjedoka, niti je nakon stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku, u smislu člana 454 stav 1 tog zakona, na pripremnom ročištu predložio čitanje njihovih iskaza. Međutim, našao je da, bez obzira na to, njihova cijena ne bi dovela do drugačijeg rješenja predmetnog spora. Takođe, istakao je da je neosnovan revizioni navod da su sudovi povrijedili član 8 Zakona o parničnom postupku u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke J. B. u pogledu činjenice postojanja prosjeka preko sporne parcele, konstatujući da iz tog nalaza proizilazi da se nakon više od 45 godina od eventualnog postojanja prosjeka zbog prirasta ne može ocijeniti da li je prosjek uopšte postojao, odnosno da iz nalaza vještaka šumarske struke ne proizilazi utvrđenje bilo kakve činjenice. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da osporenom presudom nije povrijeđen član 8 Zakona o parničnom postupku i da su nižestepeni sudovi, ocjenom sprovedenih dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, pravilno utvrdili da apelant i njegov pravni prednik nisu bili u isključivom posjedu spornih nepokretnosti, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva održajem iz člana 28 ZOSPO-a i na suvlasničkom dijelu tuženih.

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrđeno činjenično stanje u postupku pred redovnim sudovima. Naime, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu sa dovoljno pažnje ocijenili iskaze svjedoka S. V., M. V., D. V., R. V., D. V., i N. K., koji su, prema njegovom mišljenju, u više navrata mijenjali iskaz i nisu se izjasnili oko ključne činjenice da li su i kako sporne nepokretnosti bile podijeljene između prednika apelanta i tuženih. Takođe, žali se da redovni sudovi nisu ocijenili iskaze ranije saslušanih svjedoka P. K., Lj. K., S. P. i drugih, te da su uzeli u obzir samo jedan dio nalaza vještaka šumarske struke J. B., kao i da su pogrešno tvrdili da su sporne nepokretnosti upisane kao apelantov posjed 1/1 na osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj O-

280/78. Apelant smatra da je iz sprovedenih dokaza nesporno da su prednici parničnih stranaka izvršili diobu nepokretnosti prije Drugog svjetskog rata i da je apelantov prednik bio savjestan i zakonit držalac spornih nepokretnosti, te da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva održajem.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno, jasno i precizno naveli zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore i navode, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore i navode dali jasna i detaljna obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, te da se ne može zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Apelant sem istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

16. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud uočava da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenata priloženih uz apelaciju to može utvrditi, nego je povredu ovog prava paušalno istakao, tim prije što se u predmetnom postupku raspravljalo o sticanju prava vlasništva na nepokretnostima (šumi) održajem, a nikako o pitanjima koja bi uopšte mogla uticati na ovo apelantovo pravo. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-823/09 (M.V.) | Sudska praksa | Aktio