Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-824/09 (Dž. M.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ugovor o poklonu
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-824/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januar 2012. godine, u predmetu broj AP 824/09, rješavajući apelaciju Dž. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž. M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 158 od 27. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dž. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Maglaja, koga zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 18. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 158 od 27. januara 2009. godine.
2. Izrekom presude Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje suda u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 353/01-M od 28. septembra 2007. godine opoziva se ugovor o poklonu zaključen u Maglaju 5. decembra 1996. godine između apelanta, kao poklonodavca, i tužene A. S., kao poklonoprimca, ovjeren pred Osnovnim sudom u Maglaju 5. decembra 1996. godine pod brojem Ov: 682/96, a kojim ugovorom je apelant poklonio tuženoj porodičnu kuću sagrađenu 1986. godine, oštećenu u ratu, koja se nalazi na zemljištu označenom sa k.č. broj 682/15, njiva zvana „Okućnica", površine 426 m2, po starom premjeru, a po novom premjeru označena sa k.č. broj 886/3, iste površine, upisana u zk. ul. broj 5393 K.O. Maglaj, zajedno sa tim zemljištem, pa je tužena dužna trpiti da se apelant na osnovu ove presude u Zemljišnoj knjizi ovog suda upiše kao jedini vlasnik navedene nekrenine sa dijelom 1/1. U izreci presude je, također, tužena obavezana da apelantu, na ime troškova parničnog postupka, isplati iznos od 1.732,92 KM u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da su zaključili predmetni ugovor o poklonu. S obzirom da Zakon o obligacionim odnosima nije regulisao ugovor o poklonu i da se na taj ugovor još uvijek primjenjuju pravna pravila građanskog prava sadržana o tom ugovoru u bivšem Opštem građanskom zakoniku (u daljnjem tekstu: OGZ), Općinski sud se pozvao na pravno pravilo iz paragrafa 946. OGZ, prema kojem se učinjeni poklon u pravilu ne može opozvati, ali da postoje slučajevi prema kojim do toga može doći. Do opoziva poklona, između ostalog, može doći i zbog razloga navedenih u pravnom pravilu sadržanom u paragrafu 948. OGZ ako poklonoprimac ispolji prema poklonodavcu grubu nezahvalnost. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da se, prema stanovištu sudske prakse, grubom nezahvalnošću ne može razumjevati svako djelo koje je ujedno krivično djelo, već da ono mora biti takvo da, po svojoj težini i posljedicama na odnose među stranakama, razumno opravdava opoziv darovanja.
4. U pogledu navoda tužbe da ponašanje tužene predstavlja grubu neblagodarnost prema apelantu i da predstavlja valjan osnov za opoziv predmetnog ugovora o poklonu, sud je istakao da iz iskaza apelanta proizlazi da ga je tužena 2000. godine, kada je apelant počeo graditi zid između kuće tužene i kuće koju joj je poklonio verbalno napala upućujući mu uvredljive psovke. Nakon provedenog dokaznog postupka saslušanjem stranaka, svjedoka i uvidom u dokumentaciju spisa predmeta, te na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je zaključio da prihvata apelantov iskaz kao objektivan i tačan jer je isti svoj iskaz davao na siguran i uvjerljiv način, a naročito imajući u vidu da je isti u cjelosti potkrijepljen i iskazom svjedoka T. M. Na drugoj strani, Općinski sud nije prihvatio iskaz tužene kao objektivan i tačan gdje je ona navela da se nije obraćala apelantu sa uvredljivim riječima, jer isti nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom. Slijedom navedenog, Općinski sud je naglasio da se iz iskaza apelanta i svjedoka T. M. može zaključiti da ponašanje tužene predstavlja ozbiljnu verbalnu prijetnju na zdravlje i život apelanta kao poklonodavca i da kao takvo razumno opravdava opoziv darovanja. Na kraju je u obrazloženju navedeno da sud nije prihvatio prijedlog punomoćnika tužene dat na ročištu za nastavak glavne rasprave 31. avgusta 2007. godine da se vrijednost spora označi na iznos od 10.100,00 KM, jer se shodno odredbi člana 321. stav 3. ZPP vrijednost predmeta spora može određivati najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari. Zbog svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 158 od 27. januara 2009. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda Općinskog suda od 28. septembra 2007. godine preinačena tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Presudom je naloženo apelantu da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 480,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je tužena odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju osporene drugostepene presude, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, zaključivši da je tužena verbalno napala apelanta na način opisan u obrazloženju prvostepene presude, a što proizlazi iz iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, ali da je prvostepeni sud na tako tačno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno član 948. OGZ, odlučujući kao u izreci prvostepene presude. Naime, prema mišljenju drugostepenog suda, ne mogu se prihvatiti kao osnovani navodi prvostepenog suda da su naprijed opisanim verbalnim napadom tužene na apelanta ispunjeni uslovi za opoziv ugovora o daru, jer je za isti potrebna gruba neblagodarnost odnosno takva povreda tijela, časti ili imanja da se protiv daroprimca može pokrenuti krivični postupak, a na što osnovano ukazuje tužena u svojoj žalbi, tim prije što ni iz iskaza apelanta, datog u svojstvu parnične stranke, ne proizlazi da je taj verbalni napad tužene kod apelanta mogao stvoriti strah, odnosno osjećaj ugroženosti, da bi se stekla obilježja krivičnog djela iz člana 190. stav 1 važećeg Krivičnog zakona FBiH, a na koji član istog Zakona se apelant pozvao na glavnoj raspravi održanoj 18. juna 2007. godine. Odluku o troškovima Kantonalni sud je donio temeljem odredbi člana 397. stav 2. u vezi sa čl. 386. i 387. ZPP. Imajući u vidu naprijed navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude primjenom odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant navodi da je, za razliku od pravostepenog suda, Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo, zauzimajući restriktivan stav da navedeni verbalni napad tuženog na apelanta ne predstavlja razlog za opoziv ugovora o pokonu te da je potrebna gruba neblagodarnost odnosno takva povreda tijela, časti ili imanja da se protiv daroprimca može pokrenuti krivični postupak. Ovakav stav drugostepenog suda u osporenoj odluci je, prema mišljenju apelanta, suprotan bogatoj sudskoj praksi prema kojoj je takvo shvatanje Kantonalnog suda napušteno kao prevaziđeno savremenim shvatanjem morala i pravičnosti, jer nije u skladu sa načelima društvenog uređenja. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da osporenu odluku Kantonalnog suda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču primjene pravila OGZ od strane Kantonalnog suda u osporenoj odluci, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović