Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-826/09 (M. Š.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-826/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 826/09, rješavajući apelaciju Mustafe Šahinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Šahinovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj GŽ-885/04 od 8. januara 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-212/03 od 17. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Šahinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Borivoj Gak, advokat iz Novog Grada, podnio je 16. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-885/04 od 8. januara 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-212/03 od 17. juna 2004. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj P-212/03 od 17. juna 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su ga Salih Šahinović i Asim Šahinović (u daljnjem tekstu: tuženi) omeli u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu parcele označena kao k.č. 4246 «Nuhića Brig» upisan u KKU br. 872 KO Varoška Rijeka (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), na način što su 25. septembra 2002. godine preko sporne nekretnine, zasijane pšenicom u fazi klasanja provezli kosačicu u dužini od 105 metara, a širine od oko 3 metra. Slijedom navedenog, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži tuženima da se uzdrže ovakvog ili sličnog ponašanja, pod prijetnjom izricanja novčane kazne, kao i da mu naknade troškove postupka. Istovremeno, sud je obavezao apelanta da tuženom Asimu Šahinoviću na ime troškova postupka isplati iznos od 950,00 KM, a Salihu Šahinoviću iznos od 60,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi smetanja posjeda spornih nekretnina. Dalje je naveo da su tuženi 25. maja 2002. godine preko sporne nekretnine, zasijane pšenicom, prešli kosačicom u dužini od oko 200 metara i u širini od oko 3 metra. Nadalje, sud je naveo da su tuženi u odgovoru na tužbu naveli da spornu nekretninu apelanta koriste za prolaz pješice te prevoz traktorom i kosilicom, te da služnost korištenja puta izvršavaju prema ekonomskim potrebama, odnosno sezonski, «kad prolaze onoliko puta, koliko je potrebno da zaoru, da poženju, da pokose travu sa njihovih nekretnina, ovisno od toga, da li je njihova nekretnina orana ili je košena». Pored toga, sud je naveo da su tuženi istakli da je njihov otac za pristup svojoj zemlji prolazio isključivo preko apelantove nekretnine, te da su posljednje tri godine, nakon smrti oca, nastavili sa uživanjem zemljišta koje im je ostavio otac, kao i da im je apelant prvi put zabranio prevoz preko njegove parcele krajem maja odnosno u junu 2002. godine.

4. U obrazloženju prvostepenog rješenja je istaknuto da su u provedenom postupku izvedeni dokazi saslušanjem više svjedoka, te da je provedeno geodetsko vještačenje po vještaku geodetske struke, uključujući i izlaganje apelantovog punomoćnika i odgovora na tužbu. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je prihvatljiva tvrdnja tuženih da je njihov otac u porodičnoj diobi sa apelantom dogovorio služnost puta preko sporne parcele, jer u protivnom ne bi imao pristupa svojoj zemlji, što su potvrdili iskazi svjedokinja E.Š. i M.Š. Nadalje, sud je naveo da tuženi nisu smetali apelanta u njegovom posjedu sporne nekretnine, obzirom da su tuženi u posjedu prava služnosti te imaju pravo da koriste nekretninu apelanta u obimu koji odgovara sadržini te služnosti, kako je propisano članom 75. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03).

5. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio rješenje broj GŽ-885/04 od 8. januara 2009. godine, kojim je odbio žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio. Prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje pa je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijano rješenje. Naime, apelant je u žalbi ukazao da je prvostepeni sud u izreci rješenja učinio pogrešku u pisanju brojeva tako da je umjesto broja «25.05.2002.» upisao broj «25.09.2002.». Međutim, Kantonalni sud je naveo da je ovaj žalbeni prigovor apelanta bez značaja, obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o očitoj pogrešci u pisanju brojeva, kao i da je prvostepeni sud rješenjem o ispravci rješenja izvršio ispravku prvostepenog rješenja, a protiv kojeg rješenja stranke nisu izjavile žalbu, te da je na taj način prvostepeni sud otklonio očitu pogrešku u pisanju brojeva.

6. Nadalje, Kantonalni sud je, u smislu odredbe člana 75. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a u vezi sa činjeničnim utvrđenjem prvostepenog suda, zaključio da tuženici imaju pravo sezonske služnosti preko sporne nekretnine apelanta te da je stoga „prvostepeni sud izveo valjan zaključak kada je tužbeni zahtjev odbio jer su se tuženi nalazili u posjedu prava sezonske služnosti“. Konačno, Kantonalni sud je u pogledu apelantovih navoda o povredi člana 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojom je propisano da se stvarna služnost vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro, naveo da je predmetna odredba irelevantna obzirom na predmet i pravni osnov tužbenog zahtjeva.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština povrede prava na imovinu odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je u konkretnom slučaju podnio tužbu protiv tuženih radi smetanja posjeda budući da su u vrijeme kada je apelant na svojim nekretninama imao zasijanu pšenicu vršili prevoz usjeva preko nekretnina apelanta, mada nemaju pravo služnosti preko nekretnina apelanta niti je pravo služnosti tuženika bilo igdje uknjiženo. Dalje navodi da su mu na ovakav način tuženici pričinili štetu jer su mu pogazili usjev pšenice.

8. U odgovoru na apelaciju, tuženi su dostavili presudu Općinskog suda u Bužimu broj P.60/97 od 5. maja 1999. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-113/00 od 26. juna 2000. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da tuženima Begi Šahinoviću (prednik tuženih), Salihu Šahinoviću i Asimu Šahinoviću ne pripada pravo služnosti puta preko spornih nekretnina. Istom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da im pripada pravo služnosti korištenja puta preko sporne nekretnine.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali jasne, detaljne i precizne razloge zbog kojih su zaključili da tuženi nisu smetali apelanta u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu sporne nekretnine u smislu odredbe člana 75. stav 3. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Iz obrazloženja osporenih rješenja se ne može zaključiti da je primjena relevantih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-826/09 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio