Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/09 (I.K.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-91/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 91/09, rješavajući apelaciju I. K.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž-08-000100 od 10. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 018-0-K-07-000231 od 27. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Otoke, kojeg zastupa Zaim Džajić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 12. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kž-08-000100 od 10. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 018-0-K-07-000231 od 27. maja 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 018-0-K-07-000231 od 27. maja 2008. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 47. st. 3. i 8. i članom 49. KZFBiH, te mu je na osnovu navedenih zakonskih odredbi izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, koju je dužan platiti u tri jednaka mjesečna obroka računajući od dana pravosnažnosti presude. Ujedno je apelant primjenom odredbe člana 202. stav 1. u vezi sa članom 199. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) obavezan platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 260,00 KM, u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su u toku glavnog pretresa provedeni dokazi koje su predložili Kantonalno tužilaštvo u Bihaću i odbrana, te da je nakon veoma detaljne ocjene provedenih dokaza i to svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti sud donio odluku kao u dispozitivu presude. Naime, tokom postupka nespornim je utvrđeno da je apelant 28. marta 2005. godine izvršio zamjenu putničkog motornog vozila marke BMW, metalik plave boje, registarskih oznaka 132-T-027, broj šasije WBAAC510X01751217, podaci prema saobraćajnoj dozvoli, broj BH 1533298, prema kojoj je vlasnik navedenog vozila D. D., za vozilo BMW 3, godina proizvodnje 1988, sa K. S. Također je na osnovu nalaza vještačenja FMUP broj 12/09-2-04-5-1875 od 13. juna 2005. godine, provedenog na zahtjev K. S. koji je na osnovu izjave S. P. koji se bavi automehaničarskim poslovima posumnjao u ispravnost brojeva šasije na navedenom vozilu, nespornim utvrđeno da su na putničkom motornom vozilu marke BMW, registarskih oznaka 132-T-
027, vidljivi tragovi manipulacije, struganja i zavarivanja, odnosno da je originalni broj šasije uklonjen, te na njegovo mjesto zavarena nova pločica. Prethodno navedeno vještačenje je potvrđeno i saslušanjem vještaka dipl. ing. Z. Š., šefa za hemijska i toksikološka ispitivanja u Federalnoj upravi policije Sarajevo, koji je na osnovu izvršenog uvida u nalaz broj 12/09-2-04-5-1875 od 13. juna 2005. godine, kao i pregleda fotodokumentacije PU-1 Ps Bos. Krupa broj PU-1 Ps 68/05 od 12. aprila 2005. godine i PU-1 Ps Bos. Krupa broj 29/05 od 1. juna 2005. godine utvrdio da je broj šasije sam po sebi originalan broj ali da ne pripada ispitivanom vozilu, odnosno da je pločica na kojoj se nalazi utisnuti broj naknadno postavljena. Tokom postupka prvostepeni sud je iz izjave svjedoka M. D., od kojeg je apelant dobio sporno putničko motorno vozilo u zamjenu za vozilo Kadet, utvrdio da je prilikom zamjene sa apelantom izvršena provjera brojeva na BMW-u, te da je utvrđeno da se brojevi na vozilu i u saobraćajnoj dozvoli slažu, te da apelant nije htio preuzeti vozilo bez prethodno izvršene provjere. Konačno, Općinski sud je na osnovu provedenog veoma detaljnog postupka utvrdio da je, kada je u pitanju krivična odgovornost za konkretno krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret, dokazan umišljaj i svijest da je u momentu izvršene zamjene, uzimajući u obzir i apelantovo poznavanje automehanike, budući da je apelant po zanimanju KV vozač, kao i činjenicu da su tragovi manipulacije bili vidljivi i bez posebne stručnosti, znao odnosno morao znati da je broj šasije krivotvoren na vozilu i da je ipak pristupio zamjeni sa S. K. kojem je nakon izvršene zamjene i predložio da motorno vozilo odvede majstoru i nedostatak premaže. Prilikom odmjeravanja kazne prvostepeni sud je ocijenio sve okolnosti u smislu odredbe člana 49. KZFBiH, odnosno da je apelant mlađa osoba, slabijeg imovinskog stanja, te da nije ranije osuđivan, na osnovu čega je Općinski sud zaključio da su se ovakvim apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 1. KZFBiH, zbog čega ga je proglasio krivim i osudio kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Kž-08-000100 od 10. novembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Presude Općinskog suda broj 018-0-K-
07-000231 od 27. maja 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza nespornim utvrdio da su brojevi šasije prepravljani. Sud je, dalje, konstatirao da je neosnovan žalbeni navod da je apelant prilikom zamjene putničkog motornog vozila postupao sa nehatom, već da je bio svjestan da brojevi šasije ne pripadaju navedenom vozilu, te da je ipak, i pored konkretnog saznanja, preduzeo radnju zamjene sa K. S. Sud je, također, naglasio da je apelant prilikom zamjene bio kategoričan u pogledu ispravnosti vozila, te da ovakvi navodi svjedoka K. S. ukazuju na suprotnost navoda žalbe da je zamjena izvršena isključivo simboličnom predajom ključa za ključ.
5. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava. Apelant posebno naglašava: «Utvrđeno činjenično stanje ukazuje na postojanje nehata a ne umišljaja, te da bez obzira što mu je izrečena relativno blaga kazna apelant ipak ulazi u kaznenu evidenciju.» Apelant smatra da je u obrazloženju presude proizvoljno utvrđeno da je postupao sa umišljajem, te da je izreka presude nerazumljiva. Dalje, apelant smatra da sudovi prilikom odlučivanja nisu sa jednakom pažnjom ocijenili činjenice koje terete apelanta i one koje idu u njegovu korist, te da su iskazi svjedoka pogrešno interpretirani u odlučnim segmentima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasnoćo pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Navodi apelacije u pogledu kršenja prava na pravično suđenje odnose se na navodne bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja zbog navodne proizvoljnosti u ocjeni dokaza, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, da sud nije s jednakom pažnjom ocijenio dokaze koji ga terete i dokaze koji mu idu u korist, Ustavni sud primjećuje da su sudovi prilikom odlučivanja o apelantovoj krivnji odluku donijeli na osnovu svih dokaza provedenih na glavnom pretresu. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branioca. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, na način kako to apelant tvrdi, očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U vezi sa apelantovim navodima da je zbog navodne proizvoljnosti u ocjeni dokaza činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama data dovoljna i jasna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant, osim već razmotrenih navoda o navodnoj procesnoj neravnopravnosti, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović