Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-931/09 (M. K.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-931/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 931/09, rješavajući apelaciju Mehmeda Kapića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Kapića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000570 06 U od 21. januara 2009. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-5043/05 od 10. marta 2006. godine i rješenja Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Odjeljenje boračko-ivnalidske zaštite Cazin broj 12/6-41-791/05 od 10. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Kapić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 24. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000570 06 U od 21. januara 2009. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-5043/05 od 10. marta 2006. godine i rješenja Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Odjeljenje boračko-ivnalidske zaštite Cazin (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 12/6-41-791/05 od 10. decembra 2005. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja broj 04-560-933/97 od 22. juna 1998. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% tjelesnog oštećenja po osnovu rane, povrede, bolesti zadobijene za vrijeme službe u Armiji RBiH (u daljnjem tekstu: Armija), sa pravom na ličnu invalidninu od 12 KM, počev od 1. januara 1998. godine, kao i ostala prava propisana Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica poginulih boraca («Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94). Također, je utvrđeno da predmetno rješenje podliježe reviziji, a da revizija ne odlaže izvršenje rješenja.
3. Odjeljenje je, rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu lične invalidnine, donijelo rješenje broj 12/6-41-791/05 od 10. decembra 2005. godine kojim se apelantu, priznatom ratnom vojnom invalidu VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta, i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Armije počev od 1. aprila 2005. godine pa dok postoje Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH» broj 33/04; u daljnjem tekstu: Zakon) propisani uslovi za korištenje priznatih prava, te da u tom smislu ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 50,35 KM i ostala prava propisana Zakonom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je stupanjem na snagu Zakona pokrenut i proveden postupak po službenoj dužnosti u kojem je utvrđeno da je apelant kao pripadnik Armije ranjen 8. jula 1992. godine, što je dokazano Uvjerenjem Odjela za odbranu Cazin broj 20-12-03/34.1-205/04 od 9. novembra 2004. godine. Dalje, na osnovu priložene medicinske dokumentacije je utvrđeno da je apelant prvi put liječen 8. jula 1992. godine zbog posljedica ranjavanja i oboljenja. Pored toga, u skladu sa članom 46. Zakona, pribavljen je nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije u Cazinu broj 3746-2/05-T1-871 od 11. aprila 2005. godine. S obzirom na navedeno, Odjeljenje je utvrdilo da su ispunjeni uslovi za priznavanje apelantu svojstva ratnog vojnog invalida, pa je na osnovu člana 3. Zakona odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
4. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-5043/05 od 10. marta 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Odjeljenja broj 12/6-41-791/05 od 10. decembra 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku po žalbi pribavljen nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije u Sarajevu broj 81/06 od 22. februara 2006. godine kojim je, na osnovu medicinske dokumentacije, utvrđeno da procenat invaliditeta kod apelanta iznosi 40% - VIII grupe po osnovu ranjavanja, pa je njegova žalba odbijena kao neosnovana u skladu sa članom 237. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98, 48/99 i 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS).
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 000570 06 U od 21. januara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva broj UP-II-03-41-5043/05 od 10. marta 2006. godine. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu cjelokupnih medicinskih nalaza i dokumentacije, Drugostepena ljekarska komisija potvrdila postotak vojnog invaliditeta apelanta, pa su u tom pogledu njegovi navodi neosnovani, jer je na temelju cjelokupne raspoložive dokumentacije kojom je raspolagala komisija, donijela i pravilan zaključak, te je apelantu po osnovu VIII grupe invaliditeta sa 40% vojnog invaliditeta i određena lična invalidnina u iznosu od 50,35 KM, a u skladu sa odrebom člana 3. Zakona. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da tuženi organ nije mogao prihvatiti naknadno dostavljene liječničke nalaze apelanta iz razloga što je za davanje nalaza i mišljenja isključivo nadležna ovlaštena liječnička Komisija u skladu sa odredbama člana 47. st. 4, 5. i 6. Zakona, gdje je jasno navedeno da članove liječničke komisije imenuje federalni ministar, te da on određuje sjedište, područje i način rada te komisije. S obzirom na navedeno, sud je utvrdio da su upravni organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na isto pravilno primjenili materijalno-pravne propise, te da nisu povrijeđene odrebe ZUS, odnosno da ničim nije povrijeđen Zakon na apelantovu štetu u toku donošenja osporenog akta, pa je Kantonalni sud, shodno odredbama člana 36. stav 2. ZUS, odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava, navodeći «da su liječničke komisije paušalno cijenile njegovu radnu sposobnost i zdravstveno stanje iz čega je pogrešno utvrđen njegov stepen invalidnosti [...]». Na kraju, apelant traži da mu se isplati kompenzacija za materijalnu i nematerijalnu štetu proizašlu pobijanom odlukom, kao i naknadu troškova postupka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđen stepen njegove invalidnosti, odnosno na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, ispitujući apelantove navode u pogledu utvrđenog vojnog invaliditeta, te u pogledu naknadno dostavljenih liječničkih nalaza ljekarskoj komisiji, jasno obrazložio zbog čega su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se pozvao na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, međutim, ni na koji način nije obrazložio navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo s obzirom na to da ono ima akcesorni karakter i da zaštitu ne uživa samostalno (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2922/07 od 28. aprila 2010. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović