Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-960/09 (S. V.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-960/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 960/09, rješavajući apelaciju Slavka Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Vukovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-

2522/05 od 12. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1524/04 od 1. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2522/05 od 12. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1524/04 od 1. augusta 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1524/04 od 1. augusta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-2522/05 od 12. februara 2009. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je apelant je obavezan da tužitelju preda poslovni prostor u Sarajevu, u ulici Behdžeta Mutevelića broj 32/III (u daljnjem tekstu: poslovni prostor) i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud donese presudu kojom će poništiti Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 23. maja 2002. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor).

3. U obrazloženju prvostepene presude je, između ostalog, nevedeno da je tužitelj 27. aprila 2004. godine podnio tužbu protiv apelanta radi predaje u posjed poslovnog prostora sa obrazloženjem da apelant nije ispunjavao obaveze plaćanja zakupnine po Ugovoru, koji je zaključen između tužitelja kao zakupodavca i apelanta kao zakupca. U tužbi je također navedeno da apelant i pored opomene nije plaćao dospjelu zakupninu, pa je tužitelj, koristeći se pravom iz čl. 34. i 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon), dao apelantu pismenu izjavu o odustanku od Ugovora. Kako apelant ni u naknadnom roku nije predao poslovni prostor, tužitelj je na osnovu čl. 32. i 37. Zakona podnio tužbu i predložio da sud donese presudu kojom će obavezati apelanta da mu preda poslovni prostor uz naknadu troškova postupka. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao prigovor aktivne legitimacije, navodeći da tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora iz razloga što je predmetni poslovni prostor pretvoren od zajedničkih prostorija (na osnovu saglasnosti stanara zgrade, te na osnovu urbanističko-tehničkih uslova za adaptaciju bivših šupa u suterenu stambenog objekta) u poslovni prostor. Nadalje, apelant je u odgovoru na tužbu naveo da je 8. jula 1991 godine sa stambenim preduzećem «Sarajevostan» zaključio ugovor o zakupu poslovnih prostorija, koji poslovni prostor je prestao koristiti radi ratnih dejstava. Ističe da je rješenjem tužiteljeve Službe za oblast privrede i finansija usvojen njegov zahtjev za vraćanje u posjed poslovnog prostora i isti mu je 16. aprila 2002. godine zapisnički predat. Apelant navodi da je odmah po vraćanju u posjed predmetnog poslovnog prostora sa tužiteljem morao zaključiti Ugovor, a na isti je morao pristati obzirom da nije imao drugog izbora.

4. Sud je u obrazloženju dalje naveo da je nakon toga, apelant podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud donese presudu kojom će poništiti Ugovor, uz naknadu troškova postupka. Apelant je naveo da tužitelj nije vlasnik, niti nosilac prava raspolaganja predmetnog poslovnog prostora, te da je postupio suprotno Odluci Visokog predstavnika za BiH (u daljnjem tekstu: OHR) od 27. aprila 2000. godine, kojom je, između ostalog, propisano da organi ni jednog entiteta u BiH ne mogu raspolagati, dodjeljivati, niti vršiti prenos, prodavati niti davati na korištenje ili pod zakup imovinu u državnom vlasništvu uključujući i raniju imovinu u društvenom vlasništvu, izuzev stanova u društvenom vlasništvu. Apelant je u protivtužbi također naveo da je ništava svaka odluka, sporazum ili radnja koja je u suprotnosti sa Odlukom OHR-a.

5. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je Općinski sud nakon provedenog postupka utvrdio da su tužitelj i apelant 23. maja 2002. godine zaključili Ugovor, te da je navedeni ugovor bio zaključen na određeno vrijeme počev od 1. maja 2002. godine do 31. aprila 2003. godine. Sud je također utvrdio da apelant nije plaćao ugovorenu zakupninu zbog čega mu je tužitelj dostavio dvije opomene za plaćanje duga na ime neizmirene zakupnine, po kojim opomenama apelant nije postupio, zbog čega je tužitelj u smislu člana 36. Zakona, dostavio apelantu pismenu izjavu o odustanku od Ugovora. Općinski sud je, imajući u vidu sadržaj člana 34. Zakona kojim je propisano da zakupodavac može odustati od ugovora u svako vrijeme ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca, zaključio da su u cijelosti ispunjeni uslovi iz Zakona, pa je temeljem navedenih propisa udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja. Općinski sud je dalje istakao da iz navedenih razloga nije osnovan apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer su tužitelj i apelant u obligacionom odnosu, pri čemu eventualna prava trećih lica – etažnih vlasnika, nisu od uticaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, jer apelant svoje pravo korišćenja predmetnog poslovnog prostora zasniva na Ugovoru koji je zaključio sa tužiteljem. Sud je također naveo da troškovi ulaganja u predmetni poslovni prostor, također nisu od uticaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, već eventualno mogu biti predmet druge parnice. Nadalje, sud je istakao da su saglasnost stanara, urbanistička saglasnost, rješenje o registraciji privatnog preduzeća, radnje potrebne za obavljanje određene poslovne djelatnosti, što je regulisano drugim Zakonima i ne predstavljaju pravni osnov za korišćenje predmetnog poslovnog prostora.

6. Konačno, Općinski sud je odbio apelanta sa istaknutim protivtužbenim zahtjevom, zaključivši da je Odluka OHR-a, kojom se zabranjuje, između ostalog, raspolaganje, dodjela, prenos ili prodaja imovine u državnoj svojini, uključujući i raniju imovinu u društvenoj svojini donesena u cilju zaštite interesa građana kojim se ne vrši diskriminacija i ista je bila pravni osnov po kojem je tužitelj dozvolio povrat predmetnog poslovnog prostora apelantu i ukinuo ranije rješenje o privremenom korišćenju poslovnog prostora, te je apelant uveden u posjed poslovnog prostora. Odluku o troškovima postupka, sud je donio na osnovu člana 386. stav 1. u vezi sa članom 395. Zakona o parničnom postupku.

7. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana pa je sve zaključke do kojih je došao prvostepeni sud prihvatio kao pravilne. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu provedenog postupka i rezultata raspravljanja utvrdio odlučne činjenice za donošenje odluke u ovom predmetu te iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je postupanje tužitelja u skladu sa odredbama člana 32. i 34. Zakona, te da su se shodno članu 36. istog zakona stekli uslovi za podnošenje tužbe sudu radi predaje u posjed poslovnih prostorija, pa je donio ispravnu odluku kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.

8. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovan žalbeni navod apelanta da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, jer je sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je među strankama zaključen Ugovor. Kantonalni sud je zaključio da tužitelj svoju legitimaciju u ovoj pravnoj stvari crpi iz Ugovora, pa je ovlašten da u ispunjenju prava i obaveza iz Ugovora traži predaju u posjed zakupljenog poslovnog prostora. Kantonalni sud je također naveo da prigovori u pogledu vlasništva na poslovnom prostoru koji je nastao od zajedničkih dijelova (šupa) u zgradi nisu relevantni i da će se pravo daljnjeg raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru riješiti između tužitelja i vlasnika stanova i pripadajućih dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini a u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor.

9. Kantonalni sud nije prihvatio ni žalbene navode apelanta da je predmetni Ugovor suprotan Odluci OHR-a, kao prinudnom propisu i da je stoga ništav. Naime, Kantonalni sud je istakao da je apelant predmetni poslovni prostor koristio kao zakupoprimac i prije 6. aprila 1992. godine na osnovu ugovora o zakupu zaključenog na neodređeno vrijeme sa preduzećem «Sarajevostan», kao zakupodavcem. Sud je također naveo da je od 1992. godine «Sarajevostan» prestao da gazduje poslovnim prostorima na području grada, a gazdovanje su preuzele Općine, pa je tužitelj u svoju nadležnost preuzeo gazdovanje predmetnim poslovnim prostorom koji se nalazi na području njegove teritorije. Ugovor o zakupu je i nakon preuzimanja poslovnog prostora od strane tužitelja u ovoj pravnoj stvari, ostao na snazi pa je tužitelj stupio u prava i obaveze zakupodavca. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, zaključenje novog ugovora o zakupu sa apelantom, ranijim zakupoprimcem, nakon izvršenog povrata poslovnog prostora nije suprotno Odluci OHR-a, jer je apelantu omogućeno korištenje poslovnog prostora po istom pravnom osnovu koji je imao prije 6. aprila 1992. godine, a Odluka OHR-a je i donesena u cilju zaštite interesa fizičkih lica koja su prije aprila 1992. godine koristila prostor za obavljanje poslovne aktivnosti, zabranom raspolaganja takvim prostorima u korist trećih lica. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je zbog navedenog raspolaganje predmetnim poslovnim prostorom od strane tužitelja, povratom prostora apelantu, ranijem zakupoprimcu i zaključenjem novog ugovora o zakupu izvršeno u interesu apelanta pa su stoga neprihvatljivi njegovi navodi iz žalbe da se tužitelj suprotno Odluci OHR-a prema apelantu odnosio na diskriminatorski način. Kantonalni sud je još naveo da nisu od uticaja na pravilnost prvostepene presude žalbeni prigovor apelanta da je on izgradio predmetni poslovni prostor ulaganjem materijalnih sredstava, te da svoj zahtjev u tom pravcu može isticati u drugom sudskom postupku.

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji navodi hronologiju postupka pred redovnim sudovima. Apelant u suštini smatra da se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je zaključeni Ugovor, apsolutno ništavan, te kao takav i nije mogao proizvoditi nikakvo pravno dejstvo. Apelant ističe da je predmetni ugovor zaključen u suprotnosti sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ali i u suprotnosti sa Zakonom o vlasničko – pravnim odnosima. Osim toga, apelant smatra da tužitelj nije mogao raspolagati sa predmetnim poslovnim prostorom jer je takvo raspolaganje bilo u suprotnosti sa Odlukom OHR-a od 27. aprila 2000.godine, pa predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe pri čemu su u obrazloženju odluka dali razloge zašto navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, već je samo nezadovoljan osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-960/09 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio