Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3587/08 (M. Z.)

Odluka donesena 18. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3587/08

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3587/08, rješavajući apelaciju Muhameda Zgodića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. januara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Zgodića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000 328 od 1. septembra 2008.godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-510/04 od 25. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj P-39/04 od 28. jula 2004.

godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muhamed Zgodić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 328 od 1. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-510/04 od 25. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-39/04 od 28. jula 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku Općine Rudo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Srđana Barbareza i Nataše Barbarez-Todorović (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 4. februara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. februara 2009. godine, Okružni sud 27. februara 2009. godine, prvotužena 23. februara 2009. godine. Osnovni sud i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i prvotužene dostavljeni su apelantu 28. augusta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj P-39/04 od 28. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-510/04 od 25. januara 2006, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotužena i drugotuženi na ime materijalne štete isplate iznos od 44.150.00 KM.

7. Osnovni sud, na osnovu dokaza provedenih tokom postupka, utvrdio je da je apelant iz svog stana u Rudom izbjegao 1992. godine, te da mu je on vraćen 1. novembra 2000. godine, prema Zapisniku o uvođenju u posjed nekretnina prvotužene broj 05-050-38-11/99 od 1. novembra 2000. godine. Također je utvrdio da je drugotuženom Srđanu Barbarezu Rješenjem Ratnog povjereništva prvotužene broj 01-392/92 od 12. novembra 1992. godine dodijeljen dvosoban stan u Ul. 27. juli broj 2 u Rudom na privremeno korištenje, vlasništvo općinskih organa uprave, koji je ranije koristio apelant. Osnovni sud je istakao da, prema članu 9. Uredbe o davanju na privremeno korištenje objekata, stambenog, poslovnog i drugog prostora (u daljnjem tekstu: Uredba, « Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92), rješenje o dodjeli objekata na privremeno korištenje donosi nadležni općinski organ, a da zapisnik o uvođenju u posjed u kome se vrši popis, odnosno identifikacija pokretnih i nepokretnih stvari sačinjava komisija. Osnovni sud je na osnovu dopisa načelnika prvotužene od 27. marta 2001. godine zaključio da prvotužena ne raspolaže zapisnicima o uvođenju u posjed stana. Međutim, iz dopisa proizlazi da drugotuženom S.B. nisu dodijeljene pokretne stvari, te da je stan u novembru 1992. godine, kada se drugotuženi u njega uselio, bio potpuno prazan. Dalje, Osnovni sud je istakao da je uvidom u Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Rudo broj 05-050-38-43/99 od 19. marta 1999. godine utvrdio da je drugotuženoj Nataši Barbarez-Todorović i članovima njenog porodičnog domaćinstva dodijeljen stan u Ul. 27. juli na privremeno korištenje, do povratka nosioca stanarskog prava, te da u rješenju nigdje nije navedeno da joj se dodjeljuju stvari. Osnovni sud je, dalje, naveo da saslušanjem svjedoka D.S., koordinatora Komisije za smještaj izbjeglih i raseljenih lica u periodu od 1992. do 1993. godine, svjedoka S.D., kao predsjednika Komisije za smještaj u 1994. godini, i svjedoka S.J., šefa OMI-ja Rudo, nije mogao doći do pouzdanog zaključka da je prvotužena, odnosno njena komisija prvotuženom S.B. dodijelila sa stanom i apelantove stvari. Sud je, dalje, naveo da je odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da «ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja». Sud je, također, naveo da ponuđeni dokazi ne potkrepljuju apelantov navod da su njegove stvari bile u posjedu tuženih, te da je apelant u toku postupka predložio više lica koja bi se saslušala na okolnosti njegovih tužbenih navoda. Međutim, u toku postupka je povukao prijedlog za njihovo saslušanje, a ostao je pri prijedlogu za saslušanje svjedoka M.M. Osnovni sud je istakao da nije mogao pokloniti vjeru iskazu svjedoka M.M., koji se, prema ocjeni suda, pokazao kao nepouzdan svjedok, jer je tokom postupka promijenio iskaz, zatim, nije mogao da opiše stvari, kao ni da navede po čemu je poznao da je neka stvar apelantova, a ne drugotuženog, koji nije bio izbjeglica. Sud je, također, naveo da je utvrdio da svjedok M.M. nije bio stalno u svom stanu i nije mu bilo poznato da li je i ko ulazio u stan poslije apelantovog izlaska, a prije ulaska drugotuženih. Osnovni sud je istakao da ocjenom izvedenih dokaza nije mogao na pouzdan način doći do zaključka da su drugotuženi, kada su se uselili u apelantov stan, zatekli bilo što od apelantovih stvari. Također je naveo da nije našao da postoji osnov za odgovornost prvotužene, jer nije utvrdio da postoji protivzakonitost njenog rada, navodeći da odgovornost društveno-političke zajednice postoji u slučaju nezakonitog rada a sa voljom da se drugom nanese šteta. Osnovni sud, imajući u vidu ponuđene dokaze u spisu, zaključio je da se šteta koju je apelant pretrpio ne može staviti na teret kako prvotužene, tako ni drugotuženih.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku, a koje je, i prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud pravilno ocijenio, proizlazi da saslušani svjedoci S.J., S.L., D.S. i M.M. nisu potvrdili navode tužbe da su prvotužena i drugotuženi otuđili apelantove stvari koje su se nalazile u njegovom stanu u momentu kada je iz njega izbjegao. Okružni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 123. ZPP, kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju na osnovu provedenih dokaza koje je predložio apelant ne proizlazi da su tuženi pričinili štetu apelantu na njegovim pokretnim stvarima koje su se nalazile u stanu. Također, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev i u odnosu na prvotuženu. Naime, za postojanje odgovornosti prvotužene za štetu koju apelant trpi potrebno je da je šteta pričinjena u vezi sa vršenjem službe, odnosno potrebno je da postoji nezakoniti ili nepravilni rad u obavljanju službe ili djelatnosti. Dakle, da bi pravno lice odgovaralo za štetu, uvjet je da je radnja organa pravnog lica protivpravna, te da ju je ovaj preduzeo u ime pravnog lica. Okružni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju ne postoji protivpravnost rada prvotužene prilikom donošenja rješenja o dodjeljivanju na privremeno korištenje stana drugotuženom čiji je raniji korisnik bio apelant, a koje je doneseno na osnovu navedene uredbe. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su apelantovi navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava apsolutno neprihvatljivi.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 328 od 1. septembra 2008. godine apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog sud je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, prema odredbama člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustav), svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja. Nezakonit rad se manifestira, prije svega, kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili nekom općem aktu, ili kao propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni, ali sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Bez postojanja voljnog elementa da se trećem nanese šteta, ne bi se moglo prihvatiti postojanje nezakonitog rada. Također je istakao da neće postojati ni odgovornost organa ili službenog lica, odnosno organizacije koja vrši javna ovlaštenja, samo zato što su postupili protivno propisu, ili su propustili da primijene propis. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinima obavljanja djelatnosti, ali pod uvjetom da postoji volja ili pristanak da se time oštete prava ili interesi trećega. Svako nepravilno postupanje u metodi rada samo po sebi bez postojanja voljnog elementa na bi imalo kao posljedicu postojanje odgovornosti društveno-političke zajednice za štetu pričinjenu na taj način trećim licima. Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je drugotuženi predmetni stan na korištenje dobio na osnovu rješenja prvotužene od 12. novembra 1992. godine, a koje je doneseno na osnovu Uredbe. Vrhovni sud je, također, naveo da nije sporno da je prvotužena, u smislu člana 9. Uredbe, bila obavezna da prilikom dodjele predmetnog stana na privremeno korištenje drugotuženom Srđanu Barbarezu komisijski sačini zapisnik o uvođenju u posjed u kome se vrši popis, odnosno identifikacija nepokretnih i pokretnih stvari. Međutim, pošto u postupku nije utvrđeno da je ovaj propust posljedica volje da se apelantu nanese šteta, prema shvatanju ovog suda, ne bi se mogao prihvatiti apelantov navod da je nezakonitim postupanjem prvotužena pričinila štetu apelantu. Vrhovni sud je obrazložio da je u potpunosti saglasan sa stavom nižestepenih sudova da apelant nije uspio dokazati da su mu drugotuženi otuđili pokretne stvari i time pričinili štetu. Naime, Vrhovni sud je prihvatio kao pravilan zaključak nižestepenih sudova koji su iskaz saslušanog svjedoka M.M. ocijenili kao nepouzdan zbog toga što se ovaj svjedok nije mogao izjasniti o određenim pojedinostima u pogledu identifikacije apelantovih pokretnih stvari. Vrhovni sud, također, ocijenio je da i ostali revizioni navodi ne utječu na drugačiju odluku suda, pa je primjenom odredaba člana 248. ZPP potvrdio drugostepenu presudu.

IV. Apelacija

10. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te navodi da sud nije brižljivo i savjesno ocijenio dokaze koje je on prezentirao, niti ih je doveo u vezu sa ostalim dokazima. Apelant je istakao da sud nije uzeo u obzir izjavu njegovog svjedoka M.M., koji je bio njegov prvi komšija i koji je sve vrijeme rata bio u svom stanu iako se svjedok, prema priloženim slikama, izjasnio da su to njegove stvari. Također, navodi da je neosnovano odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete za njegove stvari koje su prisvojili drugotuženi u čemu im je pomogla općinska administracija koja nije sačinila zapisnik o dodjeli njegovog stana drugotuženim sa stvarima ili bez njih, što su bili obavezni učiniti na osnovu Uredbe i zbog čega su dužni da snose odgovornost i nadoknade štetu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Iz odgovora Vrhovnog suda proizlazi da navedeni sud, u suštini, ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, budući da nisu prekršena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

12. Također, iz izjašnjenja Okružnog suda proizlazi da navedeni sud ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci.

13. Prvotužena smatra da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili pozitivne zakonske propise kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog otuđenja njegovih pokretnih stvari koje su se nalazile u njegovom stanu u Rudom. Također, ističe da su sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge, te da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. U Ustavu Srpske Republike Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH» broj 3/92) relevantne odredbe glase:

Član 17. stav 1.

Svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja.

15. U Zakonu o izbjeglicama («Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH» broj 3/92) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 3.

Način i obim zbrinjavanja izbjeglica propisuje Vlada Srpske Republike Bosne i Hercegovine.

16. U Uredbi o davanju na privremeno korišćenje objekata stambenog i poslovnog prostora («Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH» broj 12/92) relevantne odredbe glase: Član 9.

Rješenje o dodjeli objekata na privremeno korišćenje donosi nadležni opštinski organ ili gradski organ za stambeno-komunalne poslove.

Predaja dodijeljenog stambenog prostora ili objekata vrši se komisijski.

Komisija će sačiniti zapisnik o uvođenju u posjed u kome se vrši popis, odnosno identifikacija nepokretnih i pokretnih stvari.

Prestankom potrebe za korišćenjem objekata nadležni organ će utvrditi sve eventualne nedostatke ili pričinjenu štetu koju je korisnik dužan nadoknaditi.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 172. stav 1. i 2.

Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Ako za određen slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.

18. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu o postojanju ove činjenice, zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-06-000 328 od 1. septembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 22. septembra 2008. godine. Apelacija je podnesena 13. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud primjećuje da se postupak u ovom predmetu vodio po apelantovoj tužbi kojom je tražio da mu prvotužena i drugotuženi naknade materijalnu štetu u iznosu od 44.150,00 KM, koja mu je nastala zbog otuđenja njegovih pokretnih stvari iz stana koji je morao napustiti zbog ratnih sukoba 1992. godine.

26. Predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su standardi ustavnog prava na pravično suđenje primjenjivi u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na jasan i precizan način obrazložili da su na osnovu relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka zaključili da apelant nije uspio dokazati odlučnu činjenicu na kojoj zasniva tužbeni zahtjev za naknadu štete - nezakonito postupanje prvotužene, odnosno da su mu drugotuženi otuđili pokretne stvari i time pričinili štetu. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema odredbama ZPP koji u članu 123. stav 1. propisuje da „...svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev...“. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apelant je bio obavezan da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica, toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Ustavni sud, također, podsjeća da ZOO polazi od toga da je lice kome je prouzrokovana šteta dužno dokazati da mu je radnjom ili propuštanjem drugog prouzrokovana šteta, odnosno da postoji uzročna veza između takve radnje ili propuštanja i nastale štetne posljedice.

28. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i ukoliko nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, po načelu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu uz navođenje jasnih i razumljivih razloga na kojima je odluka zasnovana (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 49/05 od 27. juna 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena, između ostalog, jeste i da stranama u postupku pokaže da im je omogućeno da na ravnopravan i na pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom.

29. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u presudi, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, jasno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim, jasno naveo razloge zbog kojih nije prihvatio određene dokaze, konkretno iskaz saslušanog svjedoka M.M., kojeg je apelant predložio na okolnost da su njegove pokretne stvari bile u posjedu drugotuženih kao relevantan dokaz. Vrhovni sud je, također, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili iskaz svjedoka M.M. kao nepouzdan zbog toga što se ovaj svjedok nije mogao izjasniti o određenim pojedinostima u pogledu apelantovih pokretnih stvari. Isto tako, sudovi su obrazložili da iz izjave saslušanih svjedoka S.J., S.L. i D.S. nisu mogli zaključiti da su drugotuženi otuđili apelantove stvari koje su se nalazile u njegovom stanu kada je on iz njega izbjegao. Prema tome, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi u osporenim odlukama dali su jasna i precizna obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelant navodi.

31. Stoga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, niti je u predmetnom postupku apelantu bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3587/08 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio