Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3687/08 (Lj. L. P.)

Odluka donesena 18. 01. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Miješanje u imovinu
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Šta se smatra imovinom
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Lišavanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3687/08

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3687/08, rješavajući apelaciju Lj. L. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. januara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Lj.L.P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-07-000 591 od 3. septembra 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Lj. L. P. (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Banje Luke, koju zastupaju Branislav Kostić i Sanjin Kostić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 24. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000591 od 3. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0- Ž-07-000057 od 16. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-733/01 od 28. jula 2006. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. januara 2009. godine, Okružni sud 19. januara 2009. godine, Osnovni sud 10. februara 2009. godine, a tuženi 28. januara 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantici 18. februara 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj Rs-733/01 od 28. jula 2006. godine, donesenom u parničnom postupku po apelanticinoj tužbi radi zaštite prava iz radnog odnosa, obavezan je tuženi da apelanticu vrati na rad i rasporedi je na poslove i radne zadatke nastavnika - docenta na predmetu Istraživanje tržišta ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude (I stav izreke). Drugim stavom izreke presude tuženi je obavezan da apelantici uplati zakonske doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u nadležnom Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) za period od 10. juna 1994. godine do ponovnog apelanticinog vraćanja na rad.

7. Stavom III izreke navedene presude odbijen je kao neosnovan preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantici, na ime naknade štete za neisplaćene plaće za vrijeme od 10. juna 1994. godine do 30. aprila 2006. godine sa obračunatom zakonskom zateznom kamatom do 31. maja 2006. godine, isplati ukupan iznos od 102.450,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. juna 2006. godine do konačne isplate, kao i zahtjev da se apelantici od 1. maja 2006. godine do ponovnog vraćanja na rad na ime plaće isplati iznos od po 690,77 KM mjesečno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svake plaće do isplate. Četvrtim stavom izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da su na ročištu za glavnu raspravu stranke izvele samo dokaz saslušanjem apelantice u statusu parnične stranke i finansijskim vještačenjem vještaka finansijske struke. Dalje je navedeno da je među strankama nesporno da je apelantici Rješenjem tuženog broj 01 306/94 od 9. juna 1994. godine prestao radni odnos sa tim datumom kod tuženog, te da je u prethodnom postupku djelomičnom Presudom Osnovnog suda broj Rs-733/01 od 11. januara 2002. godine poništeno kao nezakonito navedeno rješenje tuženog i utvrđeno da radni odnos između apelantice i tuženog nije ni prestao, te da će se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na to da se apelantici uspostave sva prava iz radnog odnosa od 10. juna 1994. godine, kao i o troškovima postupka naknadno odlučiti, po pravosnažnosti djelomične presude. Navedena djelimična presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Ž-199/03 od 30. novembra 2005. godine.

9. Osnovni sud je naveo da je u nastavku postupka apelantica podneskom od 11. januara 2006. godine uredila tužbu i preostali tužbeni zahtjev za uspostavu prava iz radnog odnosa (povrat na posao, naknada štete za neisplaćene plaće, plaće i doprinose), te da je predmetni tužbeni zahtjev konačno uredila na ročištu za glavnu raspravu na način kako je navedeno u izreci presude. Dalje, sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da među strankama nije sporno da je djelomičnom Presudom Osnovnog suda broj Rs-733/01 od 11. januara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Ž-199/03 od 30. novembra 2005. godine, poništeno kao nezakonito rješenje tuženog od 9. juna 1994. godine o prestanku radnog odnosa i utvrđeno da radni odnos između apelantice i tuženog nije ni prestao.

10. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju bilo sporno da li apelantica može tražiti da je vrate na posao, te da li joj pripada pravo na naknadu štete zbog donošenja nezakonitog rješenja o prestanku radnog odnosa s obzirom na to da u inozemstvu ima osiguranu egzistenciju i da ostvaruje pravo na naknadu u iznosu od 400,00 KM mjesečno po članu porodičnog domaćinstva. Osnovni sud je, dalje, naveo da je sud iz iskaza koji je apelantica dala tokom dokaznog postupka utvrdio da je «krajem septembra 1994. godine tužiteljica sa svojom porodicom otišla u Švedsku, gdje je bila angažirana i ostvarivala pravo na socijalnu pomoć. Ukupna pomoć koju je primala sve vrijeme dok je bila nezaposlena po članu porodičnog domaćinstva iznosi 2.360 švedskih kruna, odnosno oko 400 KM mjesečno. Osim toga, plaćani su joj i troškovi stanovanja u Švedskoj u iznosu od po 1.200 KM (mjesečno)».

11. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, na koji parnične stranke nisu imale primjedaba, Osnovni sud je utvrdio da bi apelantici, da je radila kod tuženog u periodu od 10. juna 1994. godine do 30. aprila 2006. godine, po osnovu plaće bilo isplaćeno 53.985,96 KM, a po osnovu zakonskih zateznih kamata na neisplaćene plaće zaključno sa 31. majem 2006. godine iznos od 48.419,83 KM. Također, prema nalazu finansijskog vještaka, utvrđeno je da bi apelantica «u periodu od 10. juna 1994. godine do 1. februara 2000. godine mjesečno ostvarivala zaradu u iznosima koji su znatno niži od mjesečnih iznosa pomoći koju je primala u inozemstvu u periodu od septembra 1994. godine do 1. februara 2000. godine. Da je radila u periodu od 1. februara 2000. godine do 1. januara 2001. godine, apelantica bi ostvarila plaću u mjesečnim iznosima od po 426,36 KM, tokom 2002. godine iznose od po 563,04 KM, tokom 2003. godine iznose od po 565,49 KM, tokom 2004. godine iznose od po 567,94 KM, tokom 2005. godine iznose od po 687,82 KM, a od 1. januara 2006. godine do 30. aprila 2006. godine iznose od po 690,77 KM».

12. Osnovni sud je ocijenio da je donošenjem nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa apelantica bila nezakonito spriječena da radi kod tuženog, te da je, zbog nezakonitog ponašanja tuženog, apelantici onemogućen rad. Stoga je zaključio da je tuženi obavezan da uspostavi stanje koje je bilo prije donošenja ukinutog rješenja, što znači da vrati apelanticu na rad, na radno mjesto na kome je radila, ili koje odgovara njenoj stručnoj spremi, i uplati doprinose na apelanticino ime u nadležnom Fondu PIO. Također, Osnovni sud je naveo da bi apelantici «pripadalo pravo na naknadu štete, te da se njena materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje tuženog. Na osnovu člana 190. Zakona o obligacionim odnosima sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja».

13. Osnovni sud je obrazložio da, „kada se saberu primanja koja je tužiteljica [apelantica] primila u inozemstvu u periodu od septembra 1994. godine do 30. aprila 2006. godine (riječ je o 2.360 švedskih kruna mjesečno, odnosno, prema apelanticinim navodima, o 400 KM mjesečno), dobije se iznos od 55.600 KM. Vještak u svom nalazu (na koji stranke nemaju primjedaba) navodi da bi tužiteljica [apelantica], da je u periodu od 10. juna 1994. god. do 30. aprila 2006. god. radila, ostvarila zaradu od ukupno 53.985,96 KM». S obzirom na navedeno, Osnovni sud je ocijenio da apelantica «ni u kom slučaju ne trpi nikakvu štetu u spornom periodu, pa je zahtjev tužiteljice [apelantice] kojim potražuje naknadu štete za neisplaćene plaće docenta za vrijeme od 10. juna 1994. god. do 30. aprila 2006. godine u iznosu od 53.985,96 KM valjalo odbiti, kao i dio zahtjeva tužiteljice [apelantice] za kamatu u iznosu od 48.419,83 KM (ukupno 102.405,79 KM)». Također, Osnovni sud je utvrdio da «nije osnovan ni apelanticin zahtjev kojim traži isplatu plaće u iznosima od po 690,77 KM od 1. maja 2006. godine do ponovnog vraćanja na rad sa kamatama» uz obrazloženje da bi apelantica «imala pravo na zaradu samo ako je radila», te je Osnovni sud zaključio da apelantica «ne radi kod tuženog i nema pravo na zaradu koja se ostvaruje radom».

14. Presudom Okružnog suda djelomično je uvažena žalba koju je apelantica podnijela protiv Presude Osnovnog suda broj RS-733/01 od 28. jula 2006. godine, koju je Okružni sud preinačio u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, tako što je obavezao tuženog da apelantici na ime troškova postupka isplati iznos od 3.171,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. jula 2006. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude. Međutim, apelanticina žalba u preostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu (stav III izreke prvostepene presude koji se odnosi na štetu za neisplaćene plaće). Žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, istakao da apelantica ima pravo da traži vraćanje na rad i naknadu štete zbog izgubljene zarade, te da joj se uplate doprinosi za socijalno osiguranje kao posljedica poništenja nezakonite odluke. Dalje je navedeno da, u odnosu na naknadu štete zbog izostale zarade za sporni period u kojem apelantica nije radila zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, poslodavac odgovara za štetu koju radnik trpi zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, te da se visina štete zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa određuje prema visini izostale zarade koju bi zaposleni ostvario, a osnov odgovornosti tuženog je nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa, poništena pravosnažnom presudom zasnovanom na odredbi člana 154. ZOO u vezi sa članom 98. Zakona o radu.

16. Okružni sud je naveo da «treba imati u vidu da naknada štete zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa ne može biti veća od štete, pa je prvostepeni sud pravilno uzeo u obzir primanja koja je apelantica u spornom periodu ostvarivala kao izbjeglo lice u Švedskoj. Naknada štete zbog izgubljene zarade se umanjuje za iznos primanja koja je apelantica imala u navedenom periodu. Iz iskaza apelantice, saslušane kao stranke, proizlazi da je od države Švedske kao izbjeglo lice na ime naknade od Zavoda za zapošljavanje primala naknadu u iznosu od 2.360 švedskih kruna (protivvrijednost oko 400 KM) po članu domaćinstva, te na ime troškova stanovanja protivvrijednost 1.200 KM mjesečno. Pošto su ova primanja veća od iznosa koji bi apelantica ostvarila da je radila u spornom periodu kod tuženog, onda, i po ocjeni drugostepenog suda, apelantica nije pretrpjela štetu zbog neostvarene zarade kod tuženog». Okružni sud je naglasio da je «o istom pravnom pitanju i sudska praksa usvojila pravni stav da se uračunavaju prihodi, odnosno primanja koja je radnik ostvarivao u periodu nezakonitog prestanka radnog odnosa pozivom na odredbe člana 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima».

17. Okružni sud je ocijenio da «žalba pravilno uočava da postoji odgovornost tuženog za naknadu štete zbog donošenja nezakonite odluke, ali se ne može prihvatiti žalbeni navod da ne postoji osnov za uračunavanje primanja koje je apelantica dobijala u spornom periodu kada nije radila». Zbog neostvarivanja zarade kod tuženog, apelanticina materijalna situacija nije postala nepovoljnija u odnosu na druga zaposlena lica iste struke i kvalifikacije koja su radila kod tuženog, niti bi apelantica, zbog prestanka radnog odnosa, mogla doći u povoljniju materijalnu situaciju u odnosu na zaposlena lica koja su radila kod tuženog. Okružni sud je ocijenio da se «naknada zbog nezaposlenosti uračunava u prihode koji smanjuju štetu i kod lica koja su ostala bez posla po osnovu novčanih primanja od zavoda za zapošljavanje u skladu sa odredbama Zakona o zapošljavanju i ostvarivanju prava nezaposlenih lica Republike Srpske. Imajući u vidu da se naknada licu koje je ostalo bez posla, koju prima od Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, uračunava u štetu koju je pretrpjelo zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, onda se i novčana naknada koja se prima od zavoda za zapošljavanje strane države treba uzeti u obzir i za primljeni iznos umanjiti naknadu štete koju je nezaposleni radnik trpio u periodu kada nije radio zbog nezakonite odluke poslodavca. Novčana davanja zbog navedenog cilja se uračunavaju u takvim okolnostima, jer naknada štete, zbog nezakonite odluke poslodavca, ne može biti veća od same štete». Okružni sud je zaključio da je «primanjima novčane naknade od države u kojoj boravi apelantica obeštećena zbog neostvarene zarade kod tuženog u spornom periodu pošto šteta obuhvata gubitak u imovini kao njeno umanjenje, a primanjima novčane naknade kao izbjeglo lice u stranoj državi apelantici je taj gubitak zbog neostvarene zarade popravljen, odnosno nadoknađen, tako da tog gubitka u apelanticinoj imovini i nema».

18. Okružni sud je ocijenio da je pravilno odbijen i apelanticin zahtjev da se tuženi obaveže da apelantici od 1. maja 2006. godine do ponovnog vraćanja na rad obračuna i isplati plaće docenta u iznosu od 690,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom, jer se radi o budućim primanjima čija je visina nepoznata, ali u izvršnom postupku, na osnovu člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog za vraćanje na rad može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan platiti na ime plaće mjesečno iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovno ne bude vraćen na posao, a da će ti mjesečni iznosi biti određeni u iznosu koji bi tražilac izvršenja ostvario da je bio na radu.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 591 od 3. septembra 2008. godine apelanticina revizija protiv navedene drugostepene presude je djelomično uvažena, Presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 057 od 16. marta 2007. godine u odbijajućem dijelu je preinačena tako što je apelanticina žalba djelomično uvažena, te je prvostepena Presuda Osnovnog suda broj RS-733/01 od 28. jula 2006. godine u odbijajućem dijelu djelimično preinačena na način da se „tuženi obavezuje da na ime naknade izgubljene zarade isplati tužiteljici [apelantici] za 11. mjesec 2006. godine iznos od 129,58 KM, a od 1. decembra 2006. godine do vraćanja na rad po 290,77 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinačnog potraživanja do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu apelanticina revizija je odbijena“.

20. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je u pogledu odluke o apelanticinom zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene zarade drugostepeni sud ocijenio da je poslodavac, zaista, odgovoran za štetu koju radnik trpi zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, ali da se prihodi, odnosno primanja koja je radnik ostvario u periodu nezakonitog prestanka radnog odnosa uračunavaju u smislu člana 192. stav 1. ZOO («Službeni list SFRJ» br. 27/78 do 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03).

21. Vrhovni sud je obrazložio da je «tačno da poslodavac odgovara za štetu koju trpi radnik zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa u smislu člana 51. Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS" br. 25/93 do 10/98 - u daljnjem tekstu: ZRO) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantici, a ne odredbe člana 98. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00 do 66/03, u daljnjem tekstu: ZOR) na koju se pogrešno pozvao drugostepeni sud, u vezi sa članom 154. stav 1. ZOO». Vrhovni sud je naglasio da je «pravilno drugostepeni sud našao da se naknada štete, zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, određuje prema visini izostale zarade koju bi radnik ostvario da je radio, a da se ta naknada umanjuje za iznos primanja koja je ostvario za vrijeme nezakonitog prestanka radnog odnosa». Dalje je obrazloženo da «ova primanja obuhvataju kako zaradu koju je radnik ostvario radom (na drugom radnom mjestu na koje je raspoređen nezakonitom odlukom ili kod drugog poslodavca), tako i naknadu koju ostvari kod zavoda za zapošljavanje za vrijeme privremene nezaposlenosti, jer naknada štete zbog nezakonite odluke poslodavca koju je radnik pretrpio ne može biti veća od stvarne štete. Primanja koja je tužiteljica [apelantica], prema njenom kazivanju, ostvarila u Švedskoj svakako su ostvarena, pored ostalog, zbog toga što je nezaposleno lice, stalna su i redovna. Zato su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da tužiteljici [apelantici] ne pripada pravo na naknadu štete u periodu od nezakonitog prestanka radnog odnosa do povratka na rad u obimu u kojem je ostvarila primanja u Švedskoj».

22. Vrhovni sud je zaključio da apelantici pripada pravo samo na naknadu razlike između primanja koja je ostvarivala u Švedskoj i onoga što bi ostvarivala da joj radni odnos nije nezakonito prestao kod tuženog sve do povratka na rad.

23. Osim navedenog, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, utvrdili da bi apelantica, da je radila kod tuženog, u periodu od 10. aprila 1994. godine do 30. aprila 2006. godine ostvarila zaradu po osnovu plaće u ukupnom iznosu od 53.985,96 KM s tim da bi apelanticina plaća u prva četiri mjeseca 2006. godine iznosila 690,77 KM. Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti razlozi drugostepenog suda da se radi o budućim primanjima čija je visina nepoznata, pa ni upućivanje apelantice na odredbu člana 217. Zakona o izvršnom postupku, kada je zahtjev za isplatu naknade izgubljene zarade već postavljen u ovoj parnici, na šta apelanticina revizija osnovano ukazuje. U istom periodu apelantica je ostvarila primanja u Švedskoj u ukupnom iznosu od 55.600,00 KM. Pošto je apelantica navedenim mjesečnim primanjima od 400,00 KM obeštećena za zaradu koju bi ostvarila da je radila kod tuženog u cijelosti zaključno sa oktobrom 2006. godine, a od novembra 2006. godine pa dalje djelomično, tuženi je obavezan da na ime te razlike apelantici isplati iznos od 129,58 KM za novembar 2006. godine, a od 1. decembra 2006. godine sve do vraćanje apelantice na rad po 290,77 KM mjesečno, što sa 400,00 KM koje ostvaruje u Švedskoj iznosi 690,77 KM.

24. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je drugostepenu presudu preinačio i djelomično udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu a u preostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome «što se redovni sudovi u obrazloženju svog stava pogrešno pozivaju na odredbu člana 192. ZOO, jer se navedenom zakonskom odredbom regulira umanjenje štete samo pri postojanju podijeljene odgovornosti, dok je notorno da apelantica ničim nije doprinijela svom diskriminatorskom otkazu radnog odnosa u toku proteklog rata». Apelantica smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da je za sporni vremenski period obeštećena time što je kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine ostvarivala socijalnu pomoć od države Švedske, budući da apelantica ne potražuje obavezu izdržavanja, već naknadu štete za zaradu koju nije ostvarila za vremenski period dok se, zbog nezakonite odluke tuženog, nalazila van radnog procesa. Apelantica je naglasila da su ona i njena porodica ostvarivale socijalnu pomoć od države Švedske kao izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, a ne kao naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti koju radnici ostvaruju kod zavoda za zapošljavanje na osnovu svog ranijeg radnog odnosa. Dalje, apelantica je istakla da nikada nije zasnovala radni odnos u Švedskoj, jer ga ne bi mogla ni ostvariti zbog jezičke, zdravstvene i starosne barijere, te nikada nije imala status nezaposlenog lica i po tom osnovu nije ostvarivala nikakvu naknadu.

26. Apelantica je, također, navela da je «ovakvu humanitarnu pomoć mogla ostvarivati i od rodbine ili neke humanitarne organizacije ili supruga, ali se to ne može uračunati u korist tuženog kao štetnika pri izračunavanju iznosa štete koju je pretrpjela od tuženog - štetnika nezakonitim prekidom radnog odnosa. Osim toga, apelantica je mnogo više oštećena nego što iznose neostvarene osnovne plaće, jer nije ostvarivala, kao drugi radnici, regrese za godišnji odmor, naknade za zimnicu i druga dodatna primanja, a nominalni iznos od 400,00 KM u Švedskoj, gdje su uz Norvešku najviši troškovi života u Evropi, realno je mnogostruko manji nego da je ovaj iznos novca ostvarivala i trošila u Republici Srpskoj». Apelantica je navela da «šteta iznosi 102.405,79 KM, a ne 53.985,96 KM, kako su prihvatili Vrhovni sud i nižestepeni sudovi, a humanitarnu pomoć u Švedskoj u istom iznosu ostvarivale su sve izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na to da li su bile u radnom odnosu ili ne i bez obzira na starost, spol, obrazovanje i drugo. Prema tome, vezivanje ove pomoći za radni odnos, kako to čine Vrhovni sud i nižestepeni sudovi, pogrešno je».

27. Apelantica je naglasila da se u konkretnom slučaju odbija njen zahtjev za naknadu štete za neisplaćene plaće u periodu od nezakonitog prestanka radnog odnosa 10. juna 1994. godine pa do 30. aprila 2006. godine sa obračunatom kamatom u iznosu od 102.405,79 KM i dalje do konačnog vraćanja na posao. Apelantica smatra da sporno potraživanje predstavlja njenu imovinu koju joj je na nezakonit način uskratio tuženi, te «da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na imovinu zagarantirano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama».

b) Odgovori na apelaciju

28. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su u osporenoj odluci primijenjene relevantne zakonske odredbe na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu zbog razloga koji su dati u obrazloženju osporene presude.

29. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su razlozi za odlučenje istaknuti u obrazloženju osporene odluke. Imajući u vidu «da se naknada licu koje je ostalo bez posla, a koju prima od Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske uračunava u štetu koju je pretrpjelo zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, Okružni sud smatra da se onda i novčana naknada koja se prima od zavoda za zapošljavanje strane države treba uzeti u obzir i za taj primljeni iznos umanjiti naknadu štete koju je radnik trpio u periodu kada nije radio zbog nezakonite odluke poslodavca». Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, budući da ne stoje apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Osnovni sud smatra da nisu osnovani navodi iz apelacije s obzirom na to da je odluka Osnovnog suda u konkretnom slučaju donesena na osnovu postupka provedenog na zakonit način, koja je djelomično preinačena presudama Okružnog i Vrhovnog suda. Osnovni sud je predložio da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.

31. U svom odgovoru tuženi je istakao da su neosnovani apelanticini navodi da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu, budući da imovinu nije stekla za vrijeme u kojem joj je bilo povrijeđeno pravo na rad, jer nije ni imala priliku da imovinu stekne. Smatrajući da pitanje prava na imovinu ne može biti predmet konkretne apelacije, tuženi je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena.

V. Relevantni propisi

32. Zakon o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) u relevantnom dijelu glasi:

Plate i novčane naknade po osnovu rada Član 34. stav 1.

Radnik ostvaruje platu i naknadu plate u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Materijalna odgovornost Član 51.

Ako radnik pretrpi štetu na radu, preduzeće je dužno da mu štetu nadoknadi, u skladu sa propisima o obligacionim odnosima.

Posebne odredbe Član 59.

Određena prava i obaveze radnika koji se stiču po osnovu rada, a koji nisu posebno uređeni ovim zakonom (plate i druga primanja radnika, zaštita na radu, zdravstveno, penzijsko i invalidsko osiguranje, pravo po osnovu nezaposlenosti i dr.) uređuju se odgovarajućim zakonima, drugim propisima i kolektivnim ugovorom.

33. Zakon o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 41/00 i 26/01 i 47/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 165.

Postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, okončaće se prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, osim kod ostvarivanja i zaštite prava iz člana 152. stav 1. i člana 153. ovog zakona.

34. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Podijeljena odgovornost Član 192. stav 1.

(1) Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.

35. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 211.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

VI. Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-07-000591 od 3. septembra 2008. godine, Presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000057 od 16. marta 2007. godine i Presuda Osnovnog suda broj Rs-733/01 od 28. jula 2006. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000591 od 3. septembra 2008. godine apelantica je primila 2. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A broj 18, stav 36).

43. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo, između ostalog, i o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu plaća zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa kod tuženog. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj.

44. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog pogrešnog stava Vrhovnog suda i nižestepenih sudova da je na ime potraživanja plaće za vremenski period dok se, zbog nezakonite odluke tuženog, nalazila izvan radnog procesa, obeštećena time što je na osnovu statusa izbjeglice iz Bosne i Hercegovine ostvarivala socijalnu pomoć od države Švedske, čiji je novčani iznos uračunat, odnosno za taj iznos umanjena je obaveza tuženog prema apelantici. Apelantica je naglasila da je pogrešno vezivanje navedene pomoći za radni odnos, te istakla da su takvu humanitarnu pomoć u Švedskoj ostvarivale sve izbjeglice iz Bosne i Hercegovine bez obzira na to da li su bile u radnom odnosu ili ne, te bez obzira na starosnu dob, spol, obrazovanje i drugo. Apelantica tvrdi da «naknadu po osnovu nezaposlenosti u Švedskoj», kako je kvalificirao Vrhovni sud, nije ostvarila, jer nikada nije ni imala status nezaposlenog lica zbog jezičke, starosne i zdravstvene barijere i po tom osnovu nije ostvarila nikakvu naknadu.

45. Razmatrajući apelanticine navode da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijedili njeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Prema navedenom stavu, Ustavni sud se može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrdili činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Stoga će Ustavni sud u prvom redu provjeriti da li su Vrhovni sud i Okružni sud, postupajući u ovom predmetu i donoseći odluku o apelanticinoj žalbi, odluku u postupku revizije, dali jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da li obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni pozitivnopravni propisi.

47. Ustavni sud zapaža da je rješenje o prestanku apelanticinog rada kod tuženog poništeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda kao nezakonito, te da je utvrđeno da radni odnos između apelantice i tuženog nije ni prestao. Imajući u vidu da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice poništeno pravosnažnom odlukom suda, Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantica došla u položaj kao da joj status radnika - zaposlenika nije ni prestao, te joj, u tom smislu, pripadaju sva prava koja imaju i drugi radnici. Predmetni spor riješen je primjenom, prije svega, člana 51. ZRO prema kojem: Ako radnik pretrpi štetu na radu, preduzeće je dužno da mu štetu nadoknadi, u skladu sa propisima o obligacionim odnosima u vezi sa članom 165. ZOR-a prema kojem: Postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona okončaće se prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, osim kod ostvarivanja i zaštite prava iz člana 152. stav 1. i člana 153. ovog zakona. Dakle, redovni sudovi su utvrdili da u konkretnom slučaju osnov za odgovornost tuženog postoji i da je nesporan, pa su pristupili utvrđivanju visine naknade štete.

48. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku o visini naknade štete zasnovao na primjeni člana 192. stav 1. ZOO, ocjenjujući da su nižestepeni sudovi «pravilno zaključili da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete u periodu od nezakonitog prestanka radnog odnosa do povratka na rad u obimu u kojem je ostvarila primanja u Švedskoj». Pri tome Vrhovni sud je obrazložio da se «naknada štete, zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, određuje prema visini izostale zarade koju bi radnik ostvario da je radio, a da se ta naknada umanjuje za iznos primanja koja je ostvario za vrijeme nezakonitog prestanka radnog odnosa». Vrhovni sud je naglasio da navedena «primanja obuhvataju kako zaradu koju je radnik ostvario radom na drugom radnom mjestu na koje je raspoređen nezakonitom odlukom ili kod drugog poslodavca, tako i naknadu koju je radnik ostvario kod zavoda za zapošljavanje za vrijeme privremene nezaposlenosti, budući da naknada štete zbog nezakonite odluke poslodavca koju je radnik pretrpio ne može biti veća od stvarne štete». Dalje je obrazloženo «da primanja koja je apelantica ostvarila u Švedskoj svakako su ostvarena, pored ostalog, i zbog toga što je nezaposleno lice».

49. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, iako generalno ne provjerava činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, u konkretnom slučaju, prije svega, podsjeća da je odredbama čl. 34. i 59. ZRO propisano da radnik ostvaruje plaću i naknadu plaće u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, a da se određena prava i obaveze radnika koji se stječu po osnovu rada, a koji nisu posebno uređeni ovim zakonom (plaće i druga primanja radnika, zaštita na radu, zdravstveno, penzijsko i invalidsko osiguranje, pravo po osnovu nezaposlenosti i dr.) uređuju odgovarajućim zakonima, drugim propisima i kolektivnim ugovorom. Posebno, odredbom člana 51. navedenog zakona, koji je primijenjen u predmetnom slučaju, određeno je da, ako radnik pretrpi štetu na radu, preduzeće je dužno da mu štetu nadoknadi, u skladu sa propisima o obligacionim odnosima.

50. Ustavni sud naglašava da je odredbom člana 51. ZRO propisano pravo radnika kada pretrpi štetu na radu (dakle, štetu na radu druge vrste), a ne štetu koju radnik pretrpi izvan procesa rada, zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, kojom mu je onemogućen rad kod tuženog kao poslodavca. Imajući u vidu navedeni sadržaj člana 51. ZRO, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da «poslodavac odgovara za štetu koju trpi radnik zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa u smislu člana 51. ZRO». Dalje, Ustavni sud zapaža da je, s obzirom na postojanje pravosnažne presude o poništenju odluke o prestanku radnog odnosa apelantice i obaveze tuženog da je vrati na rad, apelantica došla u položaj kao da joj status radnika nije ni prestao, te joj pripadaju prava koja bi ostvarila kao da ta odluka nije ni donesena, tj. pripadaju joj prava koja imaju i drugi radnici, pravo na isplatu plaća i ostalih primanja iz radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u situaciji kad je zaključio da apelanticino potraživanje, u suštini, ima karakter naknade štete, odnosno odgovornosti za štetu, pa ga primjenom člana 192. stav 1. ZOO treba umanjiti za iznos koji je apelantica primala na ime socijalne pomoći od druge države dok je imala status izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, a ne karakter potraživanja po osnovu radnog odnosa, tj. rada, koja se ostvaruju primjenom drugih relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa (zakona koji reguliraju oblast radnih odnosa i kolektivnim ugovorom). Ovo osobito imajući u vidu da su „primanja iz radnog odnosa“ i primanja po osnovu „socijalne pomoći“ koju je apelantica primila od druge države dvije apsolutno različite kategorije, te da u domaćem pravu ne postoji odredba kojom je regulirana mogućnost tzv. prebijanja ovih potraživanja. Pri tome Ustavni sud naglašava da se u konkretnom slučaju, suprotno zaključku Vrhovnog suda, ne radi o naknadi koju je apelantica ostvarila kod zavoda za zapošljavanje za vrijeme privremene nezaposlenosti.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da Vrhovni sud nije izvršio svoju obavezu da u konkretnom postupku primijeni relevantne materijalne i procesnopravne propise, budući da je, odlučujući o apelanticinom zahtjevu usmjerenom na isplatu „neisplaćene plaće“ na arbitraran način primijenio odredbu člana 51. ZOR-a i člana 192. stav 1. ZOO, a time i odredbe ZPP koje reguliraju način postupanja Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o izjavljenoj reviziji, čime je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu odlukom Vrhovnog suda povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

53. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

54. Preduvjet za razmatranje apelanticinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je određivanje da li je apelantica imala «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

55. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava naveo u više navrata da koncept «imovine» u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati «imovinskim pravima» i na taj način «imovinom» u smislu ove odredbe (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Također, prema postojećem običajnom pravu, «posjed» može biti postojeći posjed ili vrijedna imovina, uključujući i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar «legitimno očekivanje» da će ono biti realizirano (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Evropski sud za ljudska prava, Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A broj 332, str. 19-24).

56. Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, plaće se ubrajaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Dalje, prema praksi Ustavnog suda, na ovo ne utječe činjenica da apelant nije dobio plaće, jer on ima zakonski opravdano očekivanje da će one biti isplaćene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1105/05 od 12. aprila 2006. godine, stav 23, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 59/06).

57. U konkretnom slučaju apelantici je rješenje o prestanku radnog odnosa kod tuženog poništeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda kao nezakonito, te je utvrđeno da radni odnos između apelantice i tuženog nije ni prestao. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da se njeno potraživanje odnosi na potraživanje neisplaćenih plaća (uz zakonsku zateznu kamatu) iz osnova radnog odnosa, tj. za vrijeme dok joj je radni odnos bio nezakonito prekinut. S obzirom na navedeno, te okolnost da je odredbom člana 34. stav 1. Zakona o radnim odnosima Republike Srpske eksplicitno propisano da radnik ostvaruje plaću i naknadu plaće u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, Ustavni sud smatra, podržavajući navedenu i praksu Evropskog suda, koja se analogno može primijeniti i na apelanticin slučaj, da je apelantica imala legitimno očekivanje, utemeljeno u važećem zakonu, kao i u pravomoćnoj presudi Osnovnog suda (kojom je utvrđeno da radni odnos između apelantice i tuženog nije ni prestao), koje predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Da li je došlo do miješanja u apelanticinu imovinu?

58. Sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelanticinu imovinu.

59. Evropski sud za ljudska prava smatra da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju «u biti, garantira pravo na imovinu» i «sadrži tri različita pravila». Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem onih zakona za koje smatraju da su potrebni za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A broj 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere negativno utječu na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti « da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 69).

60. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).

61. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je osporenim odlukama odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, budući da su u potraživanja neisplaćenih plaća uračunata primanja koja je apelantica dobivala od druge države na ime pomoći, dok je imala status izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, radi o lišavanju apelantice njene imovine u smislu druge rečenice stava 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zakonitost miješanja

62. Ustavnom sudu ostaje da utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa?

63. Imajući u vidu prethodni zaključak da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje zbog arbitrarne primjene materijalnog prava, slijedi da miješanje u apelanticino pravo na imovinu nije bilo zakonito.

64. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što su redovni sudovi arbitrarno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o pravu na isplatu plaće za vrijeme dok je apelanticin radni odnos bio prekinut nezakonitom odlukom poslodavca.

66. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović