Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3079/09 („Meggle mljekara“ d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3079/09
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3079/09, rješavajući apelaciju „Meggle mljekare“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Meggle mljekare” d.o.o. Bihać.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se trenutno vodi pred Općinskim sudom u Bihaću pod brojem 17 0 Rs 031758 11 Rs.
Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 17 0 Rs 031758 11 Rs, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu „Meggle mljekari” d.o.o. Bihać, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Meggle mljekara“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Suljo Delić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio kod Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 001-0-Gž-07-001 045 (raniji broj: 001-0-Gž-06-000 574). Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kantonalnom sudu da u predmetu po apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-179/04 od 12. decembra 2005. godine „donese odluku u zakonskom roku“. Apelantica je 15. jula 2010. godine dopunila apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 23. oktobra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 1. aprila 2011. je zatražen spis na uvid.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. novembra 2009. godine, a traženi spis 15. aprila 2011. godine. Osim toga, Kantonalni sud je 11. maja 2011. godine Ustavnom sudu dostavio Rješenje broj 01 0 Rs 004331 07 Rsz od 14. aprila 2011. godine.
4. Ustavni sud je od Općinskog suda 31. oktobra 2011. godine zatražio informaciju o trenutnoj fazi predmetnog postupka, koju je Općinski sud dostavio 15. novembra 2011. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantici 5. novembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Ramo Dervišević iz Bihaća (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 5. februara 2004. godine podnošenjem tužbe Općinskom sudu pokrenuo spor protiv apelantice radi poništenja „odluke o otkazu ugovora o radu“. Predmet je evidentiran pod brojem RS:179/04.
8. Tužilac je Općinskom sudu u dva navrata (5. febraura 2004. i 28. februara 2005. godine) podnio i prijedlog da Općinski sud izda „privremenu mjeru“ kojom će obavezati apelanticu da ga vrati na posao, a u protivnom da obaveže apelanticu da mu plaća po 2/3 dijela plaće u iznosu od 400,00 KM počev od 30. septembra 2003. godine pa dalje, do pravomoćnog okončanja spora, odnosno da tužioca „vrati na rad“.
9. Općinski sud je rješenjima br. RS-179/04 od 10. marta i 25. aprila 2005. godine odbio prijedloge tužioca za određivanje privremene mjere osiguranja, jer je ocijenio da su neosnovani.
10. Općinski sud je, zatim, održao ročišta 30. maja, 7. jula, 14. septembra, 19. oktobra i 15. novembra 2005. godine. Općinski sud je donio Presudu broj RS-179/04 od 12. decembra 2005. godine kojom je poništio apelanticinu odluku o otkazivanju ugovora o radu tužiocu, te je apelantica obavezana da tužioca vrati na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ugovora o radu, ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Osim toga, apelantica je obavezana da tužiocu nadoknadi štetu po osnovu izgubljene dobiti isplatom iznosa od po 600,00 KM mjesečno počev od 30. septembra 2003. godine pa do presuđenja, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. u mjesecu za svaki protekli mjesec do isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva Općinski sud je odbio.
11. Apelantica je 21. decembra 2005. godine podnijela žalbu protiv predmetne presude Općinskog suda zbog svih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, protiv donesene presude žalbu je podnio i tužilac 27. decembra 2005. godine.
12. Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-06-000 574 od 9. oktobra 2006. godine kojom je djelomično uvažio žalbe apelantice i tužioca, te je prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka i sam odlučio o tom dijelu tužbenog zahtjeva na način bliže opisan u presudi, dok je u ostalom dijelu žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
13. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila reviziju 8. novembra 2006. godine.
14. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-001 412 od 3. jula 2007. godine reviziju uvažio i pobijanu presudu ukinuo, te predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio dokaze i u vezi s tim pogrešno utvrdio činjenice o apelanticinom saznanju da je tužilac počinio povrede radne dužnosti i koje su to povrede, zbog čega je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
15. Predmetni spis je dostavljen Kantonalnom sudu 27. jula 2007. godine u kojem je zatim evidentiran pod brojem 001-0-Gž-07-001 045.
16. U ponovnom postupku Kantonalni sud je, radi odlučivanja o žalbama apelantice i tužioca, zakazao raspravu za 14. mart 2011. godine, koja je odgođena na zahtjev obje parnične stranke.
17. Nakon toga, Kantonalni sud je održao raspravu 14. aprila 2011. godine na kojoj je proveo predložene dokaze. Kantonalni sud je, zatim, donio Rješenje broj 01 0 Rs 004331 07 RSZ kojim je žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva i odluke o troškovima postupka i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Osim toga, apelanticinu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva Kantonalni sud je odbacio. U obrazloženu rješenja Kantonalni sud je istakao da je apelantica na ročištu od 14. aprila 2011. godine predložila i izvođenje novog dokaza, i to uvida u spis Općinskog suda broj 17 0 K 001524 08 K iz kojeg je vidljivo da je tužilac proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u presudi, preinačavanjem otpremnica mlijeka koje su dostavljene apelanticinoj obračunskoj službi, radi naplate veće količine mlijeka, počinio krivično djelo – krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Ova presuda je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 K 001524 10 Kž od 11. novembra 2010. godine. Također je navedeno da taj dokaz apelantica nije mogla predložiti ranije, te da bi mogao biti od utjecaja na apelanticino pravo na raspravljanje o bitnim činjenicama od kojih zavisi i pravilna primjena materijalnog prava. Također je navedeno da Općinski sud u presudi uopće nije dao nikakve razloge o apelanticinim navodima o činjenicama istaknutim tokom prvostepenog postupka koje se odnose na navode da je tužilac počinio falsifikat.
18. Kantonalni sud je 25. maja 2011. godine vratio predmetni spis Općinskom sudu na ponovni postupak. Predmet je u Općinskom sudu evidentiran pod brojem 17 0 Rs 031758 11 Rs.
19. Iz informacije koju je 15. novembra 2011. godine Ustavnom sudu dostavio Općinski sud proizlazi da je Općinski sud zakazao pripremno ročište u predmetnom postupku za 27. decembar 2011. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je u apelaciji navela hronologiju predmetnog postupka, te istakla da (u vrijeme podnošenja apelacije) o žalbi koja je izjavljena 21. decembra 2005. godine Kantonalni sud još uvijek nije odlučio. Ovo nije učinio uprkos činjenici što se radi o postupku koji je hitne naravi, te uprkos apelanticinim urgencijama, čime je (zbog neuzimanja u rad žalbe) prekršio njeno pravo na pravično suđenje. Naime, apelantica nagalašava da Kantonalni sud nije odlučio o njenoj žalbi, mada je ona podnijela veliki broj urgencija na koje nije odgovoreno i mada je proteklo mnogo vremena „od decembra 2005. godine, odnosno od 3. jula 2007. godine, kada je Vrhovni sud ukinuo drugostepenu presudu“, te predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Pored toga, apelantica ističe da je Kantonalni sud uzeo u rad druge predmete koji po datumima dolaze poslije apelanticine žalbe. Zbog navedenog, apelantica traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Kantonalnom sudu da u predmetu po apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv Presude Općinskog suda broj Rs-179/04 od 12. decembra 2005. godine „donese odluku u zakonskom roku“. Također, apelantica ističe da je zbog „nezakonitog postupanja“ Kantonalnog suda već pretrpjela štetu, te da je i dalje trpi i traži da joj se dosudi i šteta prema kriterijima iz sudske prakse. U dopuni apelacije apelantica je istakla da je u više navrata bezuspješno urgirala kod Kantonalnog suda rješavanje predmetnog spora i tražila da je sud obavijesti o tome kada će predmet uzeti u rad.
b) Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 29. oktobra 2009. godine naveo da je predmetni spis ponovno došao na razmatranje 27. jula 2007. godine, te da se, s obzirom na redoslijed spisa iz radne oblasti, nalazi na rednom broju 151. Kantonalni sud je istakao da nije počinio povredu apelanticinog prava na pravično suđenje zbog toga „što je ovaj spis bio konstantno u radu“ a kod Kantonalnog suda je u postupku oko dvije godine.
22. Općinski sud je, očitujući se o osnovanosti apelacije, naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da mu je 25. maja 2011. godine Kantonalni sud vratio spis na daljnje postupanje, te da je predmetni spis zaveden pod novim brojem 17 0 Rs 031758 11 Rs. Općinski sud je, također, naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari zakazao pripremno ročište za 27. decembar 2011. godine.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217. st. 1, 3. i 4.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
28. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog činjenice da Kantonalni sud u vrijeme podnošenja apelacije, dakle, 2. oktobra 2009. godine, kojem je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001 412 od 3. jula 2007. godine predmet vraćen na ponovno odlučivanje, još uvijek nije donio odluku po žalbi protiv presude Općinskog suda koja je podnesena 21. decembra 2005. godine.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
33. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak protiv apelantice (kao tužene) pokrenut 5. februara 2004. godine podnošenjem tužbe Općinskom sudu radi poništenja apelanticine „odluke o otkazu ugovora o radu“, te da je apelant u apelaciji prvenstveno ukazivao na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Kantonalnim sudom. Međutim, budući da iz stanja spisa proizlazi da postupak još uvijek nije okončan i da se po drugi put nalazi u Općinskom sudu kojem je vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud će u konkretnom predmetu razmotriti cjelokupno trajanje predmetnog postupka.
35. Dakle, relevantan period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda je sedam godina i otprilike 11 mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
36. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja osnovanosti (a zatim i visine) tužbenog zahtjeva za poništenje apelanticine odluke kojom je tužiocu otkazan ugovor o radu zbog povrede radne dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
37. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, 11 mjeseci bio potpuno neaktivan da bi zatim u relativno kratkom vremenskom periodu donio dva rješenja kojim je odlučio o podnesenim prijedlozima za donošenje mjera osiguranja a onda u relativno kratkom vremenskom periodu održao pet ročišta, te na ročištu od 15. novembra 2005. godine zaključio glavnu raspravu i 12. decembra 2005. godine donio presudu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u žalbenom postupku u relativno kratkom roku odlučio o podnijetim žalbama (9. oktobra 2006. godine), te da je Vrhovni sud u kratkom roku odlučio o izjavljenoj reviziji i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.
38. Suprotno tome, ocjenjujući postupanje Kantonalnog suda u ponovnom postupku, Ustavni sud zapaža da su tom sudu trebale tri godine i otprilike osam i po mjeseci da odluči o žalbama protiv presude Općinskog suda, te da taj period Kantonalni sud nije ničim opravdao osim velikim brojem predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke, pozivajući se na praksu Evropskog suda, ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje da je apelantica u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinijela dužini postupka pred Kantonalnim sudom. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka a priori nerazumno i da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice predmeta, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti je Kantonalni sud na njih ukazao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je naveo Kantonalni sud ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala ovolika dužina postupka u predmetu za koji je zakonom propisano da je hitan, a da se pri tome ne radi o naročito složenom sudskom postupku, te uzimajući u obzir činjenicu da je predmetni spis po drugi put (po istom osnovu) bio toliko dugo na razmatranju pred Kantonalnim sudom.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, koji se nakon skoro punih osam godina praktično ponovo nalazi u početnoj fazi pred Općinskim sudom, gledana u cjelini, premda su redovni sudovi u pojedinim periodima procesne radnje preduzimali u primjerenim rokovima, ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovakav zaključak Ustavnog suda se prvenstveno temelji na postupanju Kantonalnog suda, odnosno na njegovoj potpunoj neaktivnosti i nepreduzimanju nijedne od procesnih radnji u ponovnom postupku (nakon što mu je spis vratio Vrhovni sud na ponovno odlučivanje) od 27. jula 2007. godine do 14. marta 2011. godine.
Iako je Ustavni sud utvrdio da je višegodišnja procesna neaktivnost Kantonalnog suda prilikom odlučivanja o apelanticinoj žalbi glavni uzrok kršenja apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku, imajući u vidu činjenicu da se postupak trenutno vodi kod Općinskog suda, Ustavni sud smatra svrsishodnim, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), koja se analogno mogu primijeniti i u apelantovom slučaju, da naloži Općinskom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu koji se kod tog suda trenutno vodi pod brojem 17 0 Rs 031758 11 Rs. Ovo zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, te bi, ukoliko se bez daljnjeg odgađanja ne donese konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila dovedena u pitanje a osobito imajući u vidu da se radi o radnom sporu koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim. Pitanje naknade nematerijalne štete
40. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).
41. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka treba isplatiti iznos od 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona s obzirom na sjedište Kantonalnog suda koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji je hitne prirode traje duže od sedam godina i 11 mjeseci i kada još uvijek nije okončan pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose redovni sudovi, prvenstveno Kantonalni sud, koji nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović