Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-905/09 (M.B. i K.B.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-905/09

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 905/09, rješavajući apelaciju M.B. i K.B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 26. siječnja 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija M.B. i K.B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06- 001121 od 8. studenoga 2007. godine.

Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, isplati M.B. i K.B. ukupan iznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, sukladno članku 74.

stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija M.B. i K.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001121 od 8. studenoga 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-257/04 od 14. travnja 2006.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1145/03 od 28.

listopada 2003. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.B. i K.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Splita, Republika Hrvatska, koje zastupa Mićan Kukrika, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 23. ožujka 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001121 od 8. studenoga 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž- 257/04 od 14. travnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1145/03 od 28. listopada 2003. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Višnje Vlaste, Nevenke i Jagode Žuljić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. lipnja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 13. rujna 2011. godine zatraženo dostavljanje spisa broj P-1145/03.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. srpnja 2009. godine, Kantonalni sud 9. srpnja 2009. godine, a Općinski sud 2. srpnja 2009. godine. Općinski sud je dostavio traženi spis na uvid 8. prosinca 2011. godine.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantima 11. siječnja 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su 14. srpnja 1986. godine podnijeli tužbu tadašnjem Općinskom sudu I Sarajevo protiv tužene Višnje Žuljić i Mije Žuljića radi isplate novčanog potraživanja. Nakon podnošenja tužbe održano je jedno ročište poslije čega je postupak prekinut rješenjem od 17. rujna 1986. godine zbog smrti tuženog Mije Žuljića, a nastavljen na prijedlog apelanata 23. rujna 1988. godine, nakon okončanog ostavinskog postupka iza Mije Žuljića. Do stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. prosinac 1995. godine) nije donesena odluka povodom tužbe apelanata. Općinski sud I Sarajevo je održao sedam ročišta, proveo vještačenje posredstvom vještaka građevinske struke i rješenjem od 15. lipnja 1992. godine postupak prekinuo zbog proglašenja ratnog stanja u Republici Bosni i Hercegovini.

7. Apelanti su podneskom od 22. veljače 2000. godine Općinskom sudu podnijeli prijedlog za nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari navodeći kao tužene nasljednike prvobitno označenog tuženog Mije Žuljića.

8. Općinski sud je zakazao i održao ročište 8. lipnja 2000. godine, a ročište zakazano i održano 19. listopada 2000. godine odloženo je na neodređeno vrijeme zbog predloženog vještačenja vještaka građevinske struke.

9. Vještak je dostavio nalaz i mišljenje 20. ožujka 2001. godine. Nakon toga je zakazano i održano ročište 14. lipnja 2001. godine, a ročište zakazano za 11. rujan 2001. godine nije održano jer uredno obaviješteni vještak građevinske struke nije pristupio. Ročište zakazano za 18. listopad 2001. godine provedeno je i odloženo na neodređeno vrijeme radi dopune nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, sukladno primjedbama apelanata. Vještak građevinske struke je preuzeo cio spis radi izrade dopunskog nalaza i mišljenja.

10. Nakon što je vještak građevinske struke 20. prosinca 2002. godine vratio spis, Općinski sud je zakazao i održao ročište 4. veljače 2003. godine. Na ročištu je konstatirano da je vještak građevinske struke vratio spis a da nije dopunio nalaz i mišljenje, te je ročište odloženo na neodređeno vrijeme i određen je drugi vještak građevinske struke koji je dostavio nalaz i mišljenje 27. veljače 2003. godine.

11. Ročište zakazano za 23. travanj 2003. godine nije održano jer nisu pristupile uredno obaviještene stranke. Sud je zakazao i održao ročišta 25. lipnja, 11. rujna i 28. listopada 2003. godine kada je glavna rasprava i zaključena.

12. Presudom Općinskog suda broj P-1145/03 od 28. listopada 2003. godine tužbeni zahtjev apelanata je odbijen kao neutemeljen. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da su u tijeku postupka apelanti konačno precizirali tužbeni zahtjev tako što su predložili da sud obveže tužene da im solidarno isplate na ime novčanog potraživanja iznos od 71.401,00 KM, koji se odnosi na neisplaćenu vrijednost po osnovu grubih građevinskih radova i zanatsko-instalaterskih radova na stanu tuženih u Splitu. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su Presudom Općinskog suda u Splitu broj P-24/81 od 9. travnja 1982. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Splitu broj Gž-1458/82 od 10. lipnja 1982. godine, apelanti obvezani Miji i Višnji Žuljić (koji su u tom postupku bili tužitelji) predati u vlasništvo i posjed izgrađeno prizemlje – stan u kući podignutoj na k.č. broj 7322/11 k.o. Split (Bakotićeva 9), u sadašnjem stanju i predati u vlasništvo jednu izgrađenu garažu. Istom presudom je utvrđena obveza Mije i Višnje Žuljić da apelantima isplate ostatak kupoprodajne cijene od 14.500 dinara i da se u zemljišnim knjigama uknjiže kao vlasnici opisanog stana kao posebnog dijela zgrade i garaže sa po ½ na svakog od njih uz istodobno brisanje tog prava sa imena apelanata. Općinski sud je, također, utvrdio da je presudom Vrhovnog suda Hrvatske od 8. ožujka 1983. godine revizija tuženih (apelanata) odbijena kao neutemeljena. U obrazloženju navedene presude Općinskog suda u Splitu, kako je dalje navedeno, istaknuto je da apelantima ostaje mogućnost da podnesu posebnu tužbu i traže isplatu za one radove koje su izveli mimo ugovora.

13. Općinski sud je, dalje, istakao da je na temelju nespornih navoda stranaka utvrdio da je predmetna kuća u Splitu završena tijekom 1977. i 1978. godine i da su apelanti ulagali u tom razdoblju, te je zaključeno da je utemeljen prigovor zastare potraživanja koji su istaknuli tuženi. Naime, nesporno je da su apelanti tužbu radi isplate novčanog potraživanja podnijeli tek 1986. godine, iako su u navedenim presudama Općinskog i Okružnog suda u Splitu upućivani na postavljanje eventualnog protutužbenog zahtjeva iz obligacijskog pravnog odnosa, a što nisu učinili. Sud je zaključio da je protekao opći petogodišnji rok zastarjelosti predviđen člankom 371. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i u smislu članka 376. ZOO-a, ako bi se uzelo potraživanje apelanata u vidu naknade štete koja im je eventualno nastala. Dakle, imajući u vidu da su apelanti navodna ulaganja u troškove dogradnje kuće koju su prodali tuženoj Višnji Žuljić i predniku ostalih tuženih Miji Žuljiću izvršili tijekom 1977. i 1978. godine, to je njihovo potraživanje iz tog odnosa u cijelosti zastarjelo, te je prigovor zastare potraživanja tuženih utemeljen. Zbog toga je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, s obzirom na to da je istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja materijalnopravne prirode i rješava se zajedno sa glavnom stvari. Navedeni rok zastarjelosti od tri godine od predaje stana u posjed, na koji se pozivaju apelanti, nije određen kao poseban rok, u smislu ZOO-a, kojim su decidirano određeni trogodišnji rokovi zastare.

14. Tuženi su protiv prvostupanjske presude izjavili žalbu 15. prosinca 2003. godine, a apelanti 31. prosinca 2003. godine. Općinski sud je žalbe dostavio strankama na odgovor 9. siječnja 2004. godine.

15. Općinski sud je 20. veljače 2004. godine cio spis dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje o izjavljenim žalbama.

16. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-257/04 od 14. travnja 2006. godine žalbu tuženih uvažio i prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima postupka preinačio tako što je obvezao apelante da tuženim isplate troškove parničnog postupka u iznosu od 4.818,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Žalba apelanata je odbijena i prvostupanjska presuda kojom se odbijaju njihovi tužbeni zahtjevi je potvrđena.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potraživanju iznosa na ime izvođenja radova na stanu tuženih, koji je izgrađen prema ugovoru o izgradnji i kupoprodaji. Navedeni ugovor je zaključen 28. ožujka 1967. godine između apelanata kao prodavaca i tuženih kao kupaca. Apelanti su na objektu u prizemlju zgrade izvodili građevinske radove za tužene koji prelaze ugovorenu količinu i izveli i radove koji su višak, odnosno izvršili ulaganja u stan tuženih bez njihove suglasnosti i bez pismenog naloga. Dakle, kako je dalje istakao Kantonalni sud, nesporno je utvrđeno da su apelanti i tuženi zaključili pismeni ugovor o građenju prema kojem su se apelanti kao izvođači obvezali da prema određenom odobrenom projektu sagrade u ugovorenom roku određenu građevinu na parceli iz ugovora, da su ugovorili količinu građevinskih radova, cijenu radova, rok završetka i sl. Kod postojanja takvog ugovora, i pored ugovorene količine radova, izvođač radova (apelanti) je bez pismenog naloga investitora izveo višak radova, što ne spore ni tuženi, pa oni postavljenim tužbenim zahtjevom potražuju isplatu za izvedene radove koje su izvršili.

18. Kantonalni sud je, dalje, naveo da apelanti kroz postupak a i u žalbi pravo na isplatu više izvedenih radova izvode iz prava na potraživanje koje pripada nesavjesnom držatelju stvari, prema odredbama članka 47. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Federacije BiH, a ranije članka 40. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, gdje naknada troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari. Ovakav stav, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije prihvatljiv zbog postojanja obligacijskog odnosa između parničnih stranaka, postojanja ugovora o građenju, jer su apelanti kao izvođači radova izvodili radove na stanu investitora (tuženih) prema ugovoru i nastavili izvođenje radova bez njihove suglasnosti, a sve to za vrijeme dok stan nisu predali investitorima, tj. tuženim, odnosno u vrijeme kada nije bilo ranijeg vlasništva i posjeda tuženih. Apelanti su ti koji su po završetku radova iz ugovora ušli u posjed stvari, nastavili izvođenje radova dovodeći stan u stanje u kojem se može stanovati, a potom i uselili, pa zanemaruju činjenicu postojanja ugovora o građenju i svoje potraživanje prikazuju kao potraživanje nesavjesnog držatelja stvari. Takvo poimanje, kako je dalje naveo sud, imalo bi smisla da nije bilo zaključenog ugovora o građenju, jer se potraživanje apelanata izvodi iz tog ugovora, te se od tog momenta imaju računati rokovi za potraživanje iz ugovora o građenju. Dakle, postojanjem ugovora o građenju i izvođenjem radova bez suglasnosti investitora (tuženih), ovaj pravni odnos se ocjenjuje prema odredbama ZOO-a i ulaganje apelanata se mora smatrati kao pričinjena im šteta iskazana kroz cijenu više izvedenih radova, te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je potraživanje apelanata zastarjelo.

19. Nakon odluke o žalbama, Kantonalni sud je 19. travnja 2006. godine cio spis vratio Općinskom sudu.

20. Apelanti su 29. lipnja 2006. godine Vrhovnom sudu izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Općinski sud je reviziju dostavio tuženim na odgovor 3. srpnja 2006. godine. Cio spis je 26. kolovoza 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu na odluku povodom izjavljene revizije.

21. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-001121 od 8. studenoga 2007. godine odbio reviziju. Umjesto posebnog obrazloženja presude, Vrhovni sud se primjenom odredbe članka 376. Zakona o parničnom postupku pozvao na razloge iz prvostupanjske i drugostupanjske presude.

22. Dopisom Kantonalnog suda od 14. prosinca 2007. godine cio spis sa tri otpravka presude Vrhovnog suda je vraćen Općinskom sudu na daljnji postupak.

23. Naredbom uredujućeg suca Općinskog suda od 12. veljače 2008. godine predmet je arhiviran.

24. Podneskom od 9. siječnja 2009. godine apelanti su zatražili od Općinskog suda dostavljanje presude Vrhovnog suda.

25. Općinski sud je 15. siječnja 2009. godine apelantima dostavio presudu Vrhovnog suda, koju su oni primili 21. siječnja 2009. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelanti navode da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti su istakli da su im navedena prava povrijeđena zbog pogrešne primjene materijalnog prava u okviru redovitih sudova. Apelanti su opširno iznijeli kronologiju događanja od 1967. godine kada su zaključili ugovor o izgradnji i kupoprodaji sa tuženim, te opširno obrazložili tijek postupka pred sudovima u Republici Hrvatskoj. Apelanti smatraju da su sudovi u pobijanim odlukama iskazali pogrešno stajalište da su nakon izgradnje stana i useljenja u stan u roku od pet godina trebali podnijeti tužbu. Apelanti su istakli da su očekivali da će uspjeti u postupku pred sudom u Splitu jer je njihovo ulaganje u stan preko 80% vrijednosti stana, a ulaganje tuženih 20%, a uz to su bili savjesni posjednici do 1985. godine, dakle više od sedam godina, te smatraju da njihova prava zastarijevaju za tri godine od predaje stana u posjed. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te potražuju naknadu nematerijalne štete zbog neopravdano dugog trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je pobijana presuda donesena sukladno domaćim procesnim i materijalnim zakonima kao i odredbama Europske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

28. Kantonalni sud apelaciju smatra neutemeljenom, te predlaže da se kao takva odbije.

29. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je potraživanje apelanata zastarjelo, o čemu je dano valjano obrazloženje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Općinski sud je, također, istakao da nisu utemeljene primjedbe apelanata u pogledu rješavanja predmeta u razumnom roku s obzirom na to da su apelanti pet godina nakon prestanka ratnih dešavanja podnijeli zahtjev za nastavak postupka, a sam postupak je vođen prema odredbama Zakona o parničnom postupku, posebno u pogledu dostavljanja presude Vrhovnog suda apelantima. V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 380.

Odluka revizijskog suda dostavlja se prvostupanjskom sudu preko drugostupanjskog suda.

31. U Zakonu o obligacijskim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03) relevantne odredbe glase: Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 376.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. VI.Dopustivost

32. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-06-001121 od 8. studenoga 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelanti su primili 21. siječnja 2009. godine, a apelacija je podnesena 1. kolovoza 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti smatraju da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

37. Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Relevantna načela

38. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na Bosni i Hercegovini je da svoj pravni sustav organizira tako da njezini sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Europski sud za ljudska prava, Rugliese [II] protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, serija A, broj 206-A, str. 10. i 11, stavak 19). Ustavni sud naglašava da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sustava i pravna sigurnost pojedinaca.

39. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

Razdoblje koje se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli postupak 14. srpnja 1986. godine. Međutim, razdoblje koje ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. prosinca 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Postupak pred redovitim sudovima, koji je ratione temporis u nadležnosti Ustavnog suda, trajao je od 14. prosinca 1995. godine pa do donošenja presude Vrhovnog suda od 8. studenoga 2007. godine, tj. trajao je skoro 12 godina. Ustavni sud, također, zapaža da je predmet arhiviran a da apelantima nije dostavljena presuda Vrhovnog suda, tako da je apelantima, nakon njihovog traženja, presuda uručena tek 21. siječnja 2009. godine. Dakle, razdoblje koje će Ustavni sud ispitati iznosi 13 godina, koliko je bilo potrebno da apelanti dođu do konačne odluke suda.

Analiza dužine trajanja postupka

41. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dakle dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem je sud trebao utvrditi je li utemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obvežu na isplatu iznosa od 71.401,00 KM na ime grubih građevinskih radova i zanatsko-instalaterskih radova koje su obavili na stanu tuženih u Splitu. Ustavni sud smatra da se predmetni spor, prema svojoj suštini i dokazima koje je trebalo izvesti, ne može smatrati osobito složenim.

42. Ustavni sud zapaža da je nakon podnesenog prijedloga za nastavak postupka 22. veljače 2000. godine (prekinut rješenjem suda od 15. lipnja 1992. godine) Općinski sud održao ročišta 8. lipnja, 19. listopada 2000. godine, te 14. lipnja i 18. listopada 2001. godine, nakon čega je predmet preuzeo vještak građevinske struke radi dopune nalaza i mišljenja. Ustavni sud, dalje, zapaža da je vještak građevinske struke predmetni spis zadržao više od godinu dana a da nije uradio dopunu nalaza i mišljenja, pa je sud, nakon što je spis vraćen, angažirao drugog vještaka građevinske struke i nakon dostave nalaza i mišljenja 27. veljače 2003. godine održao ročišta 25. lipnja, 11. rujna i 28. listopada 2003. godine kada je glavna rasprava i zaključena. Dakle, nakon što je postupak na prijedlog apelanata nastavljen, Općinskom sudu je trebalo tri godine i osam mjeseci da odluči o tužbenom zahtjevu apelanata. Spis je dostavljen drugostupanjskom sudu 20. veljače 2004. godine na rješavanje o žalbama, a Kantonalni sud je donio odluku o žalbama 14. travnja 2006. godine, dakle nakon dvije godine i skoro dva mjeseca. Četiri mjeseca i 12 dana nakon donošenja drugostupanjske odluke predmet je dostavljen Vrhovnom sudu koji je donio odluku o reviziji u roku od jedne godine, dva mjeseca i 12 dana od dana kada mu je spis dostavljen na odlučivanje. Činjenica je da su se na konkretan slučaj primjenjivale odredbe ranijeg Zakona o parničnom postupku kojim nisu precizno određeni rokovi za svaku konkretnu parničnu radnju, a kako je to propisano novim Zakonom o parničnom postupku koji je stupio na pravnu snagu 5. studenoga 2003. godine. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je člankom 10. Zakona o parničnom postupku izričito propisano da je sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud, dalje, primjećuje da su apelanti za presudu Vrhovnog suda saznali tek 21. siječnja 2009. godine kada im je uručena, dakle nakon više od jedne godine od dana donošenja. Naime, nakon što je cio spis 14. prosinca 2007. godine vraćen Općinskom sudu putem Kantonalnog suda, uredujući sudac je naredbom od 12. veljače 2008. godine predmet arhivirao a da nije, u smislu članka 380. Zakona o parničnom postupku, dostavio presudu Vrhovnog suda strankama. Tek nakon što su podneskom od 9. siječnja 2009. godine apelanti zatražili dostavljanje presude, Općinski sud je postupio u smislu navedene zakonske odredbe i presudu dostavio apelantima 21. siječnja 2009. godine.

43. Ustavni sud smatra da, u određenoj mjeri, postoji i doprinos apelanata predmetnoj dužini postupka, u odnosu na razdoblje od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. prosinac 1995. godine) do 22. veljače 2000. godine kada su podnijeli prijedlog za nastavak postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da ovaj doprinos nije takve prirode da je bio odlučujući razlog zašto je predmetni postupak ovako dugo trajao.

44. Konačno, ocjenjujući postupak u cjelini, relevantna načela navedena u ovoj odluci, te vodeći računa o ispitanim kriterijima i činjenici da redoviti sudovi u odgovorima na apelaciju nisu ponudili ništa na temelju čega bi se moglo naći opravdanje za ovako dugo trajanje postupka, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka od 13 godina ne zadovoljava zahtjev «razumnosti», za što su odgovorni redoviti sudovi. Zbog toga je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Apelanti su zatražili od Ustavnog suda da im se nadoknadi nematerijalna šteta zbog neopravdano dugog trajanja postupka. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

46. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantima treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001121 od 8. studenoga 2007. godine, a koja im je uručena 21. siječnja 2009. godine, iznos od 1.950,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

47. Apelanti smatraju da im je odlukama redovitih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

48. Razmatrajući navode apelanata u ovom dijelu, Ustavni sud nalazi da su redoviti sudovi za svoju odluku, nasuprot navodima apelanata, dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u bilo kojem segmentu predmetnog postupka. Naime, u predmetnom postupku je nesporno utvrđeno da su apelanti u prizemlju zgrade izvodili građevinske radove za tužene prema ugovoru o izgradnji i da su izveli radove koji prelaze ugovorenu količinu, odnosno izvršili su ulaganja u stan tuženih bez njihove suglasnosti i pismenog naloga. Redoviti sudovi su obrazložili da je u konkretnom slučaju između apelanata i tuženih zaključen ugovor o izgradnji, dakle postoji obligacijski odnos, te se na konkretan odnos imaju primijeniti relevantne odredbe ZOO-a, a ulaganje apelanata se mora smatrati kao pričinjena šteta iskazana kroz cijenu izvedenih radova. S obzirom na to da su nesporno ulaganja apelanata vršena 1977. i 1978. godine, a tužba je podnesena 1986. godine, redoviti sudovi su zaključili da je protekao opći petogodišnji rok zastarjelosti predviđen člankom 371. i člankom 376. ZOO-a ako bi se potraživanje apelanata smatralo naknadom štete koja im je eventualno nastala. Redoviti sudovi su, također, obrazložili da je upravo zbog postojanja obligacijskog odnosa između apelanata i tuženih neprihvatljiv stav apelanata da se njihovo potraživanje na ime više izvedenih radova izvodi iz prava koje pripada nesavjesnom držatelju stvari, prema Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, u kojem slučaju naknada troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari. Ustavni sud u obrazloženjima redovitih sudova ne vidi ništa proizvoljno, te smatra da ona zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje postavljene člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje apelacija neutemeljena i da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

50. U svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi u suštini temelje na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava redovitih sudova, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuju da su i navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se prema mišljenju Ustavnog suda ne može smatrati osobito složenim, trajao 13 godina, za što se odgovornost u cijelosti može pripisati redovitim sudovima.

52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije nije povrijeđeno pravo apelanata. Naime, u obrazloženju pobijanih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva apelanata dali su detaljne, jasne i logične razloge.

53. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-905/09 (M.B. i K.B.) | Sudska praksa | Aktio