Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1196/09 (A. M., N. F. i S. J. iz Tuzle)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1196/09

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1196/09, rješavajući apelaciju Anadina Mujanovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 26. januara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Anadina Mujanovića, Nijaza Fazlića i Siniše Jankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000471 od 14. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-K-

08-000006 od 7. jula 2008. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anadin Mujanović, Nijaz Fazlić i Siniša Janković iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000471 od 14. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-K-08-

000006 od 7. jula 2008. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora apelantima prema pravosnažnoj presudi Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1196/09 od 13. maja 2009. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 25. oktobra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. novembra 2011. godine, Kantonalni sud 29. novembra 2011. godine, a Kantonalno tužilaštvo 6. decembra 2011. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 8. decembra 2011. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-08-000006 od 7. jula 2008. godine apelant Mujanović proglašen je krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina, a apelanti Fazlić i Janković za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 33. KZFBiH, te im je izrečena kazna zatvora u trajanju od po jednu godinu i šest mjeseci.

8. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je uz optužnicu Kantonalnog tužilaštva, koja je potvrđena 14. marta 2008. godine, dostavljen dopis da se krivični postupak protiv apelanata Fazlića i Jankovića spoji sa krivičnim postupkom protiv apelanta Mujanovića. Dalje, na osnovu obimne dokazne građe koja je ocijenjena na glavnom pretresu dokazano je da su se apelant Fazlić kao načelnik Odjeljenja za posebne namjene i apelant Janković kao šef Tima za droge u odjeljenju u kojem je apelant Fazlić bio šef, iako su znali i raspolagali povjerljivim informacijama da E.S., apelant Mujanović i M.H. čine grupu za vršenje krivičnih djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, sastali sa E.S. i prihvatili dogovor da njemu, apelantu Mujanoviću i M.H. omoguće nesmetanu prodaju opojnih droga garantirajući mu da ih neće kontrolirati, te da se, u slučaju da budu imali problema, obrate apelantu Jankoviću. Dalje, apelanti Janković i Fazlić su E.S. i apelanta Mujanovića savjetovali da češće mijenjaju brojeve mobilnih telefona, a apelant Janković je obavještavao E.S. o aktivnostima službenika MUP-a Tuzlanskog kantona, a E.S. zatim apelanta Mujanovića. Ovakav zaključak zasnovan je na iskazu E.S. koji je sa Kantonalnim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje, te na iskazu svjedoka S.K., inspektora MUP-a Tuzlanskog kantona, kao i iskazu svjedoka A.P. Apelanti Fazlić i Janković su u svojim odbranama potvrdili da su se sastajali sa E.S., ali da bi dobijali informacije za koje je E.S. isplaćivan, a naknada odobravana u skladu sa zakonom. Međutim, svjedok E.S. je izričito izjavio da ga nije zanimao novac od naknada i da je od apelanata Fazlića i Jankovića, policijskih službenika, za ponuđene informacije tražio slobodnu prodaju droge na period od godinu dana. Dalje, ukazano je da su neosnovani navodi apelanata Fazlića i Jankovića da nisu imali saznanja o tome da svjedok E.S. i apelant Mujkanović nabavljaju i prodaju drogu, s obzirom na iskaz svjedoka R.M., A.I., S.K. i M.M., svi policijski službenici – ovlaštena službena lica, a koji su potvrdili da je apelant Janković obaviješten da apelant Mujanović i E.S. prodaju drogu, a povodom krivične prijave V.J. koji je prijavio krivično djelo iznude jer su ga, zbog neizmirenog duga za drogu, u stanu pretukli apelant Mujanović, svjedok E.S. i M.G. Svjedoci A.P., A.S. i A.P. su u svojim iskazima potvrdili da je između svjedoka E.S. i apelanata Fazlića i Jankovića postignut dogovor o slobodnoj prodaji droge. Način na koji je uspostavljana saradnja između E.S. i apelanata Fazlića i Jankovića utvrđen je na osnovu iskaza svjedoka M.K. i S.M. Na osnovu iskaza svjedoka, također policijskog službenika S.K., utvrđen je način rada u Odjeljenju za posebne namjene, a time i apelanata Fazlića i Jankovića. Također, na osnovu iskaza svjedoka Z.S., A.Š., N.B., D.S., S.J. E.M., E.G., svi istražitelji u Odjeljenju za posebne namjene, zaključeno je da su apelanti Fazlić i Janković imali saznanja i obavještenja kao i svi policijski službenici MUP-a Tuzlanskog kantona da se svjedok E.S. i apelant Mujanović bave prodajom droge i da su organizirali grupu za prodaju. Sud je prihvatio navode odbrane apelanata Fazlića i Jankovića da policijski službenici u operativnom radu moraju koristiti izvore iz kriminalnih sredina. Međutim, apelanti Fazlić i Janković, policijski službenici, u saradnji sa svjedokom E.S. i apelantom Mujanovićem, za koje su znali da neovlašteno prodaju drogu i da su organizirali grupu za vršenje krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, bili su dužni uzdržati se od davanja savjeta, obećanja i garancija da policija u određenom vremenu neće preuzimati zakonske mjere prema njima i davati im informacije o preuzetim policijskim aktivnostima, odnosno suzdržati se od bilo kakvih aktivnosti kojim će svjedoku S.E. i A.M. stvoriti povoljne pretpostavke za daljnje činjenje krivičnog djela. U pogledu apelanta Mujanovića, zaključeno je da je dokazano da je neovlašteno prodavao heroin, da je radi prodaje droge, odnosno činjenja krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZFBiH, zajedno sa svjedokom E.S. organizirao grupu čiji su članovi postali J.Č., A.P., E.V., A.S., N.I., M.I. i A.I. Takav zaključak zasnovan je na iskazu svjedoka E.S., te iskazima prethodno navedenih članova organizirane grupe, saslušanih u svojstvu svjedoka, koji su potvrdili da su od apelanta Mujanovića u određenom periodu preuzimali drogu radi daljnje prodaje, odnosno kupovali drogu za vlastite potrebe. U svojim iskazima i svjedok E.S. i apelant Mujanović su potvrdili da se godinama poznaju, te je svjedok E.S. detaljno opisao kako su zajedno otpočeli sa preprodajom droge. Ocijenjeni su i iskazi članova organizirane grupe koji su saslušani u svojstvu svjedoka. Neki od njih su na glavnom pretresu mijenjali svoje iskaze date u istrazi, koji su im na glavnom pretresu predočeni, opravdavajući se činjenicom da su dugogodišnji ovisnici, da su iskaze davali u stanju apstinentskih kriza, da nisu znali šta pričaju, te tvrdili ili da nisu poznavali apelanta Mujanovića ili da su drogu preuzimali, odnosno kupovali od svjedoka E.S. koji je već bio zaključio sporazum o priznanju krivnje. Sud nije poklonio vjeru njihovim izmijenjenim iskazima smatrajući da su dati pod pritiskom i u strahu, te dovodeći ih u vezu sa materijalnim dokazima koji su upućivali na tačnost iskaza datih u istrazi. Pri ocjeni iskaza svjedoka E.S., kako u odnosu na apelante Fazlića i Jankovića, tako i u odnosu na apelanta Mujanovića, prvostepeni sud je imao u vidu da se radi o licu koje je već osuđivano za krivična djela, da je ponovo osuđen za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, ali, s obzirom na to da nije mijenjao svoj iskaz iz istrage, iako je na glavnom pretresu izjavio da je bio izložen prijetnjama, pa i fizičkom napadu u kazneno-popravnoj ustanovi, ocjenjujući da je njegov iskaz u bitnim okolnostima potvrđen pismenim dokazima optužbe i iskazima svjedoka, iako su pojedini svjedoci na glavnom pretresu očigledno zbog straha mijenjali iskaze, zaključeno je da se radi o vjerodostojnom dokazu koji je kao takav i prihvaćen.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-08-000471 od 14. januara 2009. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanata Fazlića i Jankovića i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio. Žalba apelanta Mujanovića djelimično je uvažena pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelantu Mujanoviću izrečena kazna zatvora od pet godina. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjeni navodi u žalbama sva tri apelanta da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud u prvostepenom postupku. U vezi s tim, ukazano je na to da, prema članu 39. tačka

e) ZKPFBiH, sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se osporava pravnim lijekom. U konkretnom slučaju, učestvujući na glavnom pretresu, predsjednica prvostepenog suda nije odlučivala povodom žalbe već je donijela prvostepenu presudu, a o žalbi na presudu odlučuje vijeće Vrhovnog suda. Činjenica da je predsjednica prvostepenog vijeća učestvovala u donošenju rješenja o produženju pritvora protiv apelanata ne može predstavljati razlog za njeno izuzeće, u smislu člana 39. tačka f) ZKPFBiH i sama po sebi ne dovodi u pitanje njenu nepristranost jer se ne radi o istom nivou dokazanosti činjenica koji je potreban za donošenje rješenja o produženju pritvora i za donošenje presude. Dalje, neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanata da im je uskraćeno pravo na odbranu jer je prvostepeni sud na glavnom pretresu donio rješenje o spajanju krivičnog postupka protiv apelanta Mujanovića prema potvrđenoj optužnici od 21. januara 2008. godine sa krivičnim postupkom protiv apelanata Fazlića i Jankovića prema potvrđenoj optužnici od 12. marta 2008. godine. U vezi s tim, ukazano je na to da je rješenje o spajanju krivičnih postupaka prvostepeni sud donio jer su se stekli uvjeti propisani članom 32. st. 4. i 6. ZKPFBiH, a čije postojanje apelanti nisu ni osporavali u žalbi. Rješenje o spajanju postupka doneseno je nakon što su pročitane obje optužnice, odnosno nakon što su se apelanti upoznali s njima i nakon što im je data mogućnost da se izjasne o prijedlogu za spajanje postupka. S obzirom na to da je pretres na kojem je doneseno rješenje o spajanju postupka nastavljen davanjem uvodnih riječi apelanata i njihovih branilaca, a čija je svrha da se iznese koncept odbrane i da se uvodne riječi odnose na ono što se svakom od apelanata stavljalo na teret u optužnicama koje su im prethodno već bile dostavljene, te s obzirom na to da je glavni pretres održan 15. aprila 2008. godine nakon davanja uvodnih riječi odbrane odložen za 6, 7. i 8. maj, Vrhovni sud je zaključio da je odbrani omogućeno da se upozna i sa dokazima na kojim su se zasnivale optužnice povodom kojih je postupak spojen. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio žalbene navode apelanata koji su se odnosili na iskaz svjedoka E.S. koji je sa Kantonalnim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje i nakon toga svjedočio u postupku protiv apelanata. Vrhovni sud je najprije ukazao na to da je Ustavni sud u Odluci broj AP 661/04 izrazio stanovište da iskaz svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje mora biti svestrano ocijenjen sam za sebe i u vezi sa drugim dokazima. Dalje, Vrhovni sud je analizirao brojne žalbene navode kojim su apelanti osporavali iskaz svjedoka E.S. Tako je neosnovanim ocijenjen navod da je svjedok E.S. bio policijski informator, odnosno da se radi o nezakonitom dokazu, s obzirom na to da je na osnovu uvida u spis utvrđeno da svjedok E.S. nije dostavljao informacije koje su se odnosile niti na jednog od apelanata, odnosno da ni u odnosu na jednog od njih nije imao svojstvo policijskog informatora. Ukazano je na to da je prvostepeni sud, pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka E.S., imao u vidu njegovu raniju osuđivanost, te da je iskaz ovog svjedoka potvrđen materijalnim dokazima priloženim uz optužbu, kao što su potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje vještaka, podaci o dugovanim novčanim iznosima za preuzetu drogu iz notesa koji je oduzet svjedoku E.S., službene zabilješke koje je sačinio apelant Janković o učestalim kontaktima sa svjedokom E.S., odnosno da je potvrđen iskazima saslušanih svjedoka datih prije svega u istrazi, a koje je prvostepeni sud prihvatio kao vjerodostojne dajući jasne i obrazložene razloge zbog kojih ne prihvata iskaze koji su izmijenjeni na glavnom pretresu. Neosnovanim je ocijenjen i navod da iskaz svjedoka E.S. nije vjerodostojan jer je i sam izjavio da je uvjet za zaključivanje sporazuma o priznaju krivnje bio da svjedoči protiv apelanata. U vezi s tim, istaknuto je da je sporazum zaključen u skladu sa članom 246. ZKPFBiH, da je svjedoku E.S. izrečena kazna zatvora od tri godine, odnosno bez primjene pravila o ublažavanju kazne, da je ovaj svjedok izjavio da prije zaključivanja sporazuma nije imao bilo kakve pritiske, da je svjedočio nakon što je sporazum potpisao i nakon što je izjavio da hoće da svjedoči. Dalje, neosnovanim je ocijenjen i navod da je svjedok E.S. mijenjao svoj iskaz u bitnim elementima. Vrhovni sud je ocijenio irelevantnim određene razlike u iskazima ovog svjedoka, s obzirom na to da iz svih iskaza proizlazi da je ovaj svjedok potvrdio postojanje dogovora o nesmetanoj prodaji droge između njega i apelanta Mujanovića, s jedne strane, i apelanata Fazlića i Jankovića, s druge strane, te da je prilikom prvog susreta sa apelantom Jankovićem razgovor vođen samo između njih dvojice. Neosnovanim je ocijenjen i navod da je svjedok S.M. osporio iskaz svjedoka E.S. budući da iz izjave svjedoka S.M. ne proizlazi da svjedoku E.S. za informacije nije nuđeno ništa drugo izuzev nagrade u novcu, odnosno da svjedok S.M. nije potvrdio da je E.S. upozoren da se ne smije baviti nikakvim krivičnim djelima. Kao neosnovan je ocijenjen i navod da je upravo apelant Janković ovlaštene radnike SIPA-e informirao da broj telefona pripada svjedoku E.S., jer u trenutku kada mu je ovaj broj predočen, on je već imao više telefonskih kontakata sa svjedokom E.S., koji su bili registrirani i koji su se vidjeli u ispisima telefonskih razgovora, a broj je bio registriran i u službenim zabilješkama koje je apelant Janković sačinio o kontaktima sa svjedokom E.S. Također, neosnovanim je ocijenjen navod da Operativni plan rada MUP-a Tuzlanskog kantona ukazuje na to da apelanti Fazlagić i Janković nisu pomagali svjedoku E.S. i apelantu Mujanoviću. U vezi s tim je istaknuto da je navedeni plan sačinjen nakon što su njih dvojica smijenjeni sa dužnosti, te da i nisu učestvovali u njegovoj izradi. U vezi sa ukazivanjem na službene zabilješke koje je apelant Janković sačinio, istaknuto je da iz njih proizlazi jedino to koje je informacije dobio od svjedoka E.S., ali da one ne ukazuju na netačnost iskaza svjedoka E.S. Neosnovan je i navod da je netačna tvrdnja svjedoka E.S. da je po savjetu apelanata Fazlića i Jankovića često mijenjao telefonske kartice, s obzirom na to da su u telefonskim ispisima registrirana dva broja koja je koristio, a iz iskaza svjedoka J.Č. proizlazi da je koristio još najmanje dva broja. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud vjerodostojnost iskaza svjedoka E.S. ocijenio i u odnosu na iskaze svjedoka S.K., M.M., D.S., S.J., E.M., E.G., A.Š., N.B., V.Š., Z.S. i M.M., te upravo tako i utvrdio netačnost iskaza apelanata Fazlića i Jankovića da nisu imali saznanja da se apelant Mujanović, svjedok E.S. i M.H. bave neovlaštenim prometom opojnih droga, kao i da nisu obećali nesmetanu prodaju opojnih droga. S tim u vezi, ukazano je na to da je svjedok S.K., inače inspektor u Timu za droge, potvrdio da mu je, kada je naišao na drogu koja je pripadala svjedoku E.S. i apelantu Mujanoviću, apelant Janković naložio da se od njih udalji i da ne dira nađene «štekove» droge, kao i da, koliko je njemu poznato, niko od inspektora iz Tima za droge nije kontrolirao E.S. i apelanta Mujanovića i pored informacije da se bave prodajom droge.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema mišljenju apelanata, u postupku pred redovnim sudovima uskraćene su im garancije u odnosu na nepristran sud, pravo na odbranu, povrijeđeni su princip in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti. Apelanti smatraju da im je uskraćeno pravo na nepristran sud zbog činjenice da je isti sudija učestvovao u donošenju osporene prvostepene presude i rješenja o produženju pritvora, pa da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi za izuzeće, u smislu člana 39. tačka e) ZKP. Povreda prava na odbranu, prema njihovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je prvostepeni sud, na pismeni prijedlog Tužilaštva, donio rješenje o spajanju krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta Mujanovića i apelanata Fazlića i Jankovića, jer je rješenje o spajanju postupka donio na prvom ročištu za glavni pretres održanom 15. aprila 2008. godine i odmah nakon toga se prešlo na čitanje optužnice i davanje uvodnih riječi odbrana, iako odbrane, u trenutku otpočinjanja glavnog pretresa, nisu imale optužnice iz svakog od spojenih predmeta, niti su im dostavljeni dokazi iz njih. Apelanti smatraju da zbog ovakvog postupanja prvostepenog suda nisu imali na raspolaganju uvjete i vrijeme za pripremanje odbrane. Dalje, apelanti smatraju da je u njihovom slučaju izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, što je za posljedicu imalo povredu principa in dubio pro reo i pretpostavke nevinosti. U prilog ovim navodima apelanti ističu da je prvostepeni sud odluku o krivnji apelanata zasnovao u najvećem dijelu na iskazu svjedoka E.S. koji je sa nadležnim tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivnje. U vezi s tim, apelanti ukazuju na to da je protiv apelanta Mujanovića i svjedoka E.S. vođen jedinstven postupak sve do potvrđivanja optužnice, odnosno da je svjedok E.S. imao status optuženog u istom predmetu, što, prema njihovom mišljenju, ukazuje i na izražen lični interes, zbog čega je ocjeni njegovog iskaza morala biti poklonjena posebna pažnja, naročito imajući u vidu da se radi o licu koje je do sada 10 puta kažnjavano i osuđivano na dugogodišnje kazne zatvora, kao i da je na glavnom pretresu sam izjavio da je uvjet za zaključivanje nagodbe sa tužiocem bio da svjedoči protiv apelanta. Apelanti Fazlić i Janković ističu da je iskaz ovog svjedoka jedini neposredni dokaz na kojem se zasniva osuđujuća presuda protiv njih. Apelant Mujanović još ukazuje i na to da su svi svjedoci koji su saslušani u istrazi, a na čijim iskazima se zasniva osuđujuća presuda protiv njega, teški narkomani sa jakim krizama, pa da iskazi tih svjedoka nisu mogli biti prihvaćeni kao vjerodostojni, posebno imajući u vidu da je njih šest na glavnom pretresu izjavilo da apelanta Mujanovića ne poznaju, te da su iskaze u Tužilaštvu dali u stanju narkomanske krize.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije najprije istakao da oni po svojoj suštini predstavljaju ponavljanje žalbenih navoda iznesenih protiv presude Kantonalnog suda, te da je sud te navode već ocijenio kao neosnovane. Također, u vezi sa navodima apelanata o tome da je u izricanju presude prvostepenog suda učestvovao sudija koji nije mogao učestvovati, te u vezi sa navodima koji se odnose na spajanje postupka, sud se pozvao na razloge i obrazloženja iznesena u svojoj odluci. Vrhovni sud je posebno ukazao na iscrpno obrazloženje u svojoj odluci, a u vezi sa navodima apelanata o tome da li je osuđujuću presudu bilo moguće zasnovati na iskazu svjedoka E.S. kao i da je iskaz ovog svjedoka i ostalih bio predmet brižljive i savjesne ocjene pred oba suda. Najzad, s obzirom na to da su osporene presude donesene u postupku u kojem su izvedeni brojni dokazi, koji su brižljivo ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da su za činjenične i pravne zaključke dati potpuni i određeni razlozi, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i navodi apelanata da su sudovi postupali na način kojim su povrijedili pretpostavku nevinosti i princip in dubio pro reo.

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u toku postupka pred ovim sudom nije bilo kršenja prava i osnovnih sloboda osuđenih, a posebno ne člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

13. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su neosnovani navodi apelanata da je u prvostepenom postupku sudila sutkinja koja je morala biti izuzeta, te je, s tim u vezi, ukazano na obrazloženje i razloge koje je Vrhovni sud u pogledu identičnog navoda istakao u obrazloženju svoje presude. U vezi sa tvrdnjama apelanata da im je povrijeđeno pravo na odbranu zbog spajanja postupka, ukazano je na dio iz obrazloženja osporenih odluka u kojima je razmatrano ovo pitanje, te posebno da je pretres odložen nakon odluke o spajanju postupka, pa je time odbranama apelanata data mogućnost da se upoznaju i sa dokazima na kojim su se zasnivale druge optužnice. Najzad, u vezi sa tvrdnjom da se osporene presude zasnivaju na iskazu svjedoka E.S., istaknuto je da je u obrazloženjima osporenih presuda jasno ukazano na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da su apelanti počinili krivično djelo, kao i da je iskaz ovog svjedoka ocijenjen u vezi sa iskazima drugih svjedoka i drugim dokazima provedenim u postupku.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere. (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 11.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu. (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 32.

Spajanje postupka

Sud može odlučiti provesti jedinstveni postupak i donijeti jednu presudu i u slučaju kada je više osoba optuženo za više krivičnih djela, ali samo ako između izvršenih krivičnih djela postoji međusobna veza. Ako je za neka od ovih krivičnih djela nadležan viši, a za neka niži sud, jedinstveni postupak može se provesti samo pred višim sudom. […] O spajanju postupka odlučuje sud koji je nadležan za provođenje jedinstvenog postupka. Protiv rješenja kojim je određeno spajanje postupka ili kojim je odbijen prijedlog za spajanje nije dopuštena žalba.

Član 39.

Razlozi za izuzeće

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost: […]

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

Član 40.

Izuzeće po zahtjevu stranke (1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj. (2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa […]

Član 288.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-

Kž-08-000471 od 14. januara 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant Mujanović je primio 22. februara 2009. godine, apelanti Fazlić i Janković 23. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane,

c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili…

22. Navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da im je uskraćena garancija u pogledu nepristranog suda, da im je uskraćeno pravo na odbranu, te da su povrijeđeni princip in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti jer je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, posebno iskaza svjedoka E.S.

23. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud jer je predsjednica vijeća prvostepenog suda koje je donijelo presudu učestvovala i u vijeću ovog suda koje je odlučivalo o produženju pritvora protiv apelanata. Iz navedenog slijedi da apelanti pokreću pitanje objektivne nepristranosti sudije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine; i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 23/10).

24. Ustavni sud primjećuje da učešće istog sudije u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostepenu presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristranog suda. Naime, pri odlučivanju o produženju pritvora sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje zakonskih uvjeta za produženje pritvora. Opći uvjet, postojanje osnovane sumnje, sud ocjenjuje na osnovu dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora. Međutim, ocjena o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora sama po sebi ne prejudicira i činjenicu da li će biti i dokazana van svake razumne sumnje, odnosno odluka o pritvoru, bilo njegovom određivanju ili produženju, ne sadrži nalaz i ne prejudicira pitanje o krivnji optuženog u postupku koji treba da se vodi protiv njega. Stoga, navodi apelanata da je ista sutkinja bila u mogućnosti da ocijeni dokaze protiv njih i pri odlučivanju o produženju pritvora i pri odlučivanju o krivnji samo po sebi ne pokreće pitanje nepristranog suda. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelanti ne navode da su u toku prvostepenog postupka tražili izuzeće navedene sutkinje, a da o ovom zahtjevu nije odlučeno ili da je odbijen. Najzad, Vrhovni sud je, raspravljajući o identičnim navodima o nepristranosti, u svojoj odluci dao jasne i precizne razloge za svoju odluku u smislu da postupajuća sutkinja nije imala razlog predviđen ZKP da se izuzme iz postupanja u postupku protiv apelanata. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu neosnovani.

25. Dalje, apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđeni princip in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti. U vezi s tim, posebno ukazuju na to da je izostala brižljiva i savjesna ocjena iskaza svjedoka E.S. koji je sa Tužilaštvom prethodno zaključio sporazum o priznanju krivnje, te da se osporene presude zasnivaju upravo na iskazu ovog svjedoka.

26. U vezi sa navodima apelanata da je u predmetnom postupku prekršen princip in dubio pro reo,

Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne.

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je prvostepena presuda zasnovana na obimnoj dokaznoj građi, kako onoj koju je ponudilo Tužilaštvo, tako i onoj koju su ponudili apelanti, a koja je prezentirana na glavnom pretresu pred sudom. Dalje, provedene dokaze prvostepeni sud ocijenio je pojedinačno i u uzajamnoj vezi, iznoseći razloge i obrazloženja zbog čega neke od njih prihvata u cjelini ili u dijelu, odnosno ne prihvata uopće. U vezi sa ukazivanjem na svjedočenje E.S. koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje, iz opširnih obrazloženja prvostepene i drugostepene presude ne može se zaključiti da redovni sudovi njegov iskaz nisu podvrgli brižljivoj i savjesnoj ocjeni, kako pojedinačno, tako i u odnosu na druge dokaze, te da nisu dali valjana i jasna obrazloženja zašto su iskaz ovog svjedoka prihvatili i poklonili mu vjeru. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud detaljno i iscrpno bavio ispitivanjem i ocjenom svakog pojedinačnog žalbenog navoda koji su apelanti istakli u odnosu na ovaj dokaz, te da obrazloženja i razlozi koji su ponuđeni ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili zanemarivanja obaveze u pogledu brižljive i savjesne ocjene dokaza. Također, apelanti tvrde da se osporene presude zasnivaju na iskazu ovog svjedoka, odnosno da je to jedini neposredni dokaz na kojem su sudovi zasnovali ocjenu o njihovoj krivnji. S tim u vezi, te u odnosu na standarde iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je mišljenja da činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivnje sa licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su redovni sudovi propustili da utvrde da li je iskaz ovog svjedoka pribavljen na zakonit način, zatim apelantima nije bila uskraćena mogućnost da svjedoka E.S. ispituju neposredno ili posredstvom svojih branilaca, kao i da njegov iskaz osporavaju isticanjem drugih dokaza, te najzad, ne može se zaključiti da su sudovi propustili ocijeniti ovaj dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi sa ostalim dokazima, prije svega iskazima ostalih saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima. Shodno principu slobodne ocjene dokaza, pravo suda da ocijeni postojanje ili nepostojanje neke činjenice nije vezano niti ograničeno posebnim dokaznim pravilima. Osim toga, Ustavni sud smatra da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena, kako pojedinačno, tako i u vezi sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka i to J.Č., A.P., A.S., E.V., A.S., N.I., M.I. i M.G., kao i svjedoka Z.S., A.Š., N.B., D.S., S.J., E.M., E.G., svi istražitelji u Odjeljenju za posebne namjene, kao i u vezi sa materijalnim dokazima predočenim u postupku, a na čemu su i zasnovane osporene odluke o počinjenim krivičnim djelima i postojanju krivične odgovornosti apelanata, a ne, kako to apelanti neosnovano nastoje prikazati, na iskazu svjedoka E.S. kao jedinom neposrednom dokazu. Najzad, apelanti ne navode, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koje od činjenica relevantnih za utvrđivanje njihove odgovornosti nisu dokazane na način da zadovolje standard van razumne sumnje, a što bi dovelo u pitanje i princip in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu očigledno neosnovani.

28. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na odbranu jer je rješenje o spajanju postupka prema potvrđenim optužnicama protiv apelanta Mujanovića i apelanata Fazlića i Jankovića doneseno na prvom ročištu za glavni pretres a nakon čega se odmah prešlo na davanje uvodnih riječi, iako prethodno apelantu Mujanoviću nije bila dostavljena optužnica protiv apelanata Fazlića i Jankovića, odnosno njima nije dostavljena optužnica protiv apelanta Mujanovića, a zbog čega smatraju da se nisu mogli upoznati sa onim čime se u optužnicama tereti svako od njih i dokazima na kojim se one zasnivaju.

29. Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 3. Evropske konvencije, između ostalog, garantira svakom ko je optužen za krivično djelo da odmah bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega, da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane, da se brani sam ili uz pomoć branioca, da mu se omogući da ispituje svjedoke optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod istim uvjetima kao i za svjedoke odbrane.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda, a u tom smislu i apelanti ne nude drugačije dokaze, ne proizlazi da potvrđene optužnice nisu bile dostavljene apelantu Mujanoviću, odnosno apelantima Fazliću i Jankoviću prije održavanja prvog ročišta za glavni pretres. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su na prvom ročištu za glavni pretres obje optužnice pročitane, nakon čega je apelantima predočen prijedlog nadležnog tužioca da se postupci spoje u jedan, pa je prvostepeni sud, zaključivši da su se stekli zakonski uvjeti za to, a čije postojanje apelanti nisu osporavali ni u redovnom postupku kao ni u apelaciji, donio rješenje o spajanju postupka. Dakle, svako od apelanata je podrobno obaviješten o prirodi optužbi protiv njega. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti ne osporavaju da su imali dovoljno vremena da se pripreme za odbranu na osnovu navoda iz potvrđenih optužnica, kao i da su svi imali i stručnu pomoć advokata, te da ne navode da im je bila uskraćena mogućnost da ispituju svjedoke optužbe, odnosno da pod istim uvjetima budu ispitani i saslušani i njihovi svjedoci, odnosno da predoče dokaze koji im idu u prilog. Najzad, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi, što apelanti ne osporavaju, da je prvo ročište za glavni pretres održano 15. aprila 2008. godine, da je nakon izlaganja uvodnih riječi odbrane glavni pretres odložen za 6, 7. i 8. maj 2008. godine, a što je, prema ocjeni Vrhovnog suda, bilo dovoljno da se odbrane upoznaju i sa optužnicama prema kojim je postupak spojen, te da pripreme odbranu. Apelanti nisu ponudili niti jedan razlog ili obrazloženje na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da ovaj period nije bio dovoljan pa da je zbog toga dovedeno u pitanje efektivno ostvarivanje prava na odbranu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.

31. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i c) Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke b) i c) kada apelantima nije bila uskraćena mogućnost da o krivičnoj optužbi protiv njih odlučuje zakonom ustanovljeni nepristran sud, te kada su odluke kojim je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti zasnovane na činjenicama koje su utvrđene na osnovu zakonito pribavljenih dokaza provedenih na glavnom pretresu u odnosu na koje apelantima nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju kao i da predlažu provođenje dokaza, odnosno kada im je bilo ostavljeno dovoljno vremena da se upoznaju s onim što im je optužbom stavljeno na teret, te da pripreme svoju odbranu sami ili uz stručnu pomoć advokata kojeg su prema vlastitom izboru odabrali kao branioca.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1196/09 (A. M., N. F. i S. J. iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio