Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1076/09 (R. Č.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1076/09

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1076/09, rješavajući apelaciju Rudolfa Čolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Rudolfa Čolića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 004399 08 Rev od 26. februara 2009. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rudolf Čolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 8. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 004399 08 Rev od 26. februara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te „Metal-Ferrum“ d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. jula 2009. godine, a Kantonalni sud 20. augusta 2009. godine. Tuženi, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 10. jula 2009. godine, u ostavljenom roku od 15 dana nije dostavio odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 12. novembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 07 53 P 004399 06 P od 17. maja 2007. godine obavezao tuženog da apelantu, na ime naknade plaće za period od 30. oktobra 2003. godine do 19. februara 2007. godine, isplati iznos od 12.340,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od označenog datuma. Dalje, tuženi je obavezan da apelantu za period od 1. januara 2001. godine do 19. februara 2007. godine izvrši uplatu doprinosa za penzijsko osiguranje u korist Fonda MIO/PIO Mostar u označenom iznosu. Najzad, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi i troškove postupka u iznosu od 4.308,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od označenog datuma.

7. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je među strankama bilo sporno tumačenje tačke 6. Ugovora o prenosu i preuzimanju udjela u društvu broj 53/05 od 28. januara 2005. godine koji je apelant zaključio sa I.F. kao budućim većinskim vlasnikom preduzeća (u daljnjem tekstu: Ugovor broj 53/05). Na osnovu iskaza I.F., te uvida u predmetni ugovor, utvrđeno je da se radi o ugovoru koji je unaprijed pripremio I.F., pa kako pitanje tumačenja ugovora nije regulisano posebnim zakonom, to je u konkretnom slučaju, po ocjeni Općinskog suda, trebalo primijeniti Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, ukazano je da je članom 100. ZOO regulisano da, kada je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju ili kada ga je na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe se tumače u korist druge ugovorne strane. S tim u vezi je ukazano da je I.F. u svom iskazu, a u svojstvu zakonskog zastupnika tuženog, rekao da je sa apelantom i „svim ostalim“ potpisao isti ugovor, da se njime želio zaštiti od skrivenih dugova, tužbi i slično, da smatra da je plaćanjem udjela kupio dug, te da je u tački 6. Ugovora broj 53/05 regulisano da su obuhvaćena sva dugovanja izuzev onih koji se ne mogu isključiti zakonom, te da radnicima još uvijek nisu zaključene radne knjižice. U vezi s tvrdnjom I.F. da se želio zaštiti od skrivenih dugova, ukazano je da je svjedok M.P. u svom iskazu potvrdio da je I.F. bio prezentiran bilans preduzeća koji je sadržao i dugovanja plaća i doprinosa, a na temelju čega je zaključeno da dugovanja plaća nisu bila skrivena dugovanja, pa da ih je I.F., ukoliko je htio da se od njih zaštiti, trebao unijeti u tačku 6. Ugovora broj 53/05. Na temelju navedenog Općinski sud je zaključio da se apelant, potpisujući Ugovor broj 53/05, nije odrekao potraživanja dospjelih naknada plaće do 28. januara 2005. godine (do dana zaključenja Ugovora broj 53/05), kao i da se spornom tačkom 6. navedenog ugovora nije mogao odreći plaća ili naknada plaće nakon navedenog datuma, tj. unaprijed, jer se radi o potraživanjima koja nisu određena, utvrđena a i nepredvidiva su. Obavezu tuženog u pogledu naknade neisplaćenih plaća koje je potraživao apelant Općinski sud je utvrdio primjenom čl. 68, 69. stav 1. i 72. stav 3. Zakona o radu, te člana 5. Općeg kolektivnog ugovora. Naime, u postupku je utvrđeno da tuženi nije utvrdio plaće ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Pravilnikom o plaćama, niti drugim aktom, a što je utvrdio vještak finansijske struke uvidom u dokumentaciju tuženog, pa je a u smislu člana 68. ZoR-u primijenjen član 5. Općeg kolektivnog ugovora.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000 931 od 15. novembra 2007.

godine žalbu tuženog djelimično uvažio te prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, obavezavši ga da apelantu plati iznos od 3.753,00 KM umjesto određenih 4.308,00 KM. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je prvostepeni sud pravilno tumačio odredbu člana 6. Ugovora broj 53/05 koji je zaključen između apelanta i I.F. kao većinskog vlasnika. U vezi s tim ukazano je da se prema članu 6. navedenog ugovora apelant „odriče svih eventualnih ostalih potraživanja, kao i prava pokretanja stečajnog ili drugog sudskog postupka protiv društva, osim onih obaveza društva, koji su zakonski ugovorom isključivi kao: doprinosi iz radnog odnosa i dr.“ Zatim, Kantonalni sud je ukazao da je sporno „o kakvim se eventualnim ostalim potraživanjima radi, kao i šta se podrazumijeva pod drugim obavezama društva koji su zakonski ugovorom isključeni“. Kantonalni sud se dalje pozvao na član 99. stav 1. ZOO kojim je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Stavom 2. istog člana regulirano je da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovornih strana i odredbu tumačiti tako kako odgovara načelima obligacionog prava, odnosno potrebno je utvrditi stvarnu volju ugovornih strana u konkretnom slučaju. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je apelant, saslušan u svojstvu parnične stranke, izjavio da se prilikom zaključenja ugovora nije odrekao ničega i da mu je rečeno da će im se isplatiti plaće i doprinosi. Zakonski zastupnik tuženog (I.F.) kao druga ugovorna strana je izjavio da je tačkom 6. Ugovora broj 53/05 utvrđivana njegova sigurnost da suvlasnici prodajom svojih udjela ne bi kasnije isticali neka potraživanja, odnosno prezentirali da su svoj udio opteretili hipotekom ili nečim drugim, te da smatra da su se oni ovom tačkom odrekli prava na potraživanje plaće. Cijeneći navedeno, te imajući u vidu načela obligacionog prava, a posebno ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu (član 11. ZOO), načela savjesnosti i poštenja, zabranu zloupotrebe prava (čl. 12. i 13. ZOO) i prave volje ugovornih strana, Kantonalni sud je zaključio da se može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da se apelant Ugovorom broj 53/05 nije odrekao plaća koje mu pripadaju na osnovu zakona i drugih propisa.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 004399 08 Rev od 26. februara 2009. godine reviziju tuženog izjavljenu protiv drugostepene presude djelimično uvažio, te obje nižestepene presude preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za period od 30. oktobra 2003. godine do 19. februara 2007. godine u iznosu od 12.340,26 KM odbio. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena. Vrhovni sud je konstatovao da iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je apelant zaposlenik tuženog od 1986. godine pa do marta 2004. godine, da je 2004. godine došlo do privremenog prekida proizvodnje, da je apelant posljednju plaću primio u maju 2004. godine, a da mu doprinosi nisu uplaćeni od 2001. godine, da je prekid rada trajao sve do 2005. godine, da je apelant bio suvlasnik djela kapitala u preduzeću, da je 28. januara 2005. godine potpisao Ugovor broj 53/05 kojim je dio kapitala društva prenio na novog sticaoca I.F., te da je predmetnim ugovorom izjavio da se odriče svih eventualnih ostalih potraživanja kao i prava pokretanja stečajnog ili kakvog drugog sudskog postupka protiv društva, osim onih obaveza društva koje su zakonskim ugovorom isključive, kao što su doprinosi iz radnog odnosa i dr. Polazeći od ovakvog činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan prigovor tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao: (…) Kako su poslodavac i zaposlenik u ugovornom odnosu to po članu 344. ZOO svaki povjerilac ima pravo da izjavi dužniku da neće tražiti ispunjenje neke njegove obaveze i time obaveza dužnika prestaje. Međutim, pogrešno je tumačenje nižestepenih sudova da je samo potraživnaje plaće zakonska obaveza, pa da se slijedom toga zaposlenik ne može odreći istog. Kako se tužitelj (apelant) Ugovorom o prijenosu i preuzimanju udjela u društvu nije odrekao prava na plaću to međutim ne zanči da se isti nije odrekao potraživanja koja proizilaze iz prava na plaću. To znači da je prema stanovištu ovog suda odredbu člana 6. Ugovora o prijenosu i preuzimanju udjela u društvu trebalo tumačiti na način da je tužitelj (apelant) pristao na odricanje (odustanak) od svih potraživanja u koja spada i potraživanje naknade plaće za period, dijelom kad je radio, ali i za period privremene obustave rada. Stoga je revizija tuženog u ovom dijelu osnovana pa je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud istu uvažio i preinačio obe nižestepene presude, odbivši tužbeni zahtjev tužitelja (apelant) za isplatu naknade plate u cijelosti. Najzad, revizija tuženog u dijelu kojim je osporavao nižestepene presude u dijelu kojim je obavezan na uplatu doprinosa ocijenjena je kao neosnovana. S tim u vezi je ukazano da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se apelant, prema navedenoj odredbi ugovora, nije odrekao prava da mu tuženi kao poslodavac plati doprinose za sporni period. Vrhovni sud je istakao da je uplata doprinosa zaposlenicima koji su u radnom odnosu obaveza koja proizlazi iz Zakona o doprinosima, te Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, prema kojima je tuženi kao poslodavac bio dužan da apelantu uplaćuje doprinose kod nadležnih fondova. Prema navedenom, zaključeno je da je nesporno da je apelant imao pravo na uplatu i ove vrste doprinosa (penzijskog osiguranja), te da ih se nije odrekao Ugovorom broj 53/05.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da se osporena presuda temelji na pogrešno utvrđenim činjenicama i da je rezultat arbitrarnosti. Po apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je, odbijajući njegov zahtjev za naknadu plaća, na osnovu člana 6. Ugovora broj 53/05, propustio da cijeni niz bitnih činjenica. U tom smislu apelant najprije ističe da, čak i da se odrekao potraživanja po osnovu plaće, a nije, to nije učinio u odnosu na poslodavca već u odnosu na I.F. koji u tom trenutku nije bio ni poslodavac a ni većinski vlasnik, pa takvo odricanje, i da je učinjeno, nije izvršeno u odnosu na poslodavca. Dalje, apelant ističe da, čak i da se odrekao svojih potraživanja, to bi se moglo odnositi samo na period do 28. januara 2005. godine odnosno do dana zaključivanja Ugovora broj 53/05, a nikako i na njegova buduća potraživanja, s obzirom da je nižestepenim presudama obuhvaćen period sve do 19. februara 2007. godine, što je Vrhovni sud potpuno zanemario. Najzad, apelant ističe da je Vrhovni sud u identičnoj pravnoj stvari u predmetu broj 53 0 P 005650 08 Rev presudom od 27. novembra 2008. godine, koju je priložio uz apelaciju, donio apsolutno drugačiju presudu odbivši reviziju tuženog tako što je na sasvim drugačiji način protumačio odredbe spornog ugovora, a što po apelantovom mišljenju upućuje na arbitrarnost i na apsolutno nezakonitu odluku revizijskog suda.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim materijalnim i procesnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja koje je iznio u svojoj presudi.

V. Relevantni propisi

13. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član I/2.

Demokratska načela Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Član II/1.

Ljudska prava Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. (…) Član II/2.

Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 237.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 004399 08 Rev od 26. februara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. aprila 2009. godine a apelacija je podnesena 8. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je mišljenja da se suština apelantovih tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosi na činjenicu da je Vrhovni sud, odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao i u njegovom slučaju, donio potpuno drugačiju odluku odbivši reviziju tuženog. U prilog ove tvrdnje apelant je priložio Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 P 005650 08 Rev od 27. novembra 2008. godine.

22. Ustavni sud je, razmatrajući pitanje različite prakse suda kada odlučuje o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju u dosadašnjoj praksi, zauzeo sljedeća stanovišta:

- u principu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine; Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba);

- izostanak zadovoljavajućih, jasnih i potpunih razloga iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud u istom pravnom pitanju koje je i ranije razmatrao odstupio od ranije prakse dovodi u pitanje kvalitet obrazloženja odluke suda kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 40, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 102/08).

23. Ustavni sud ukazuje da je prema stanovištu Evropskog suda jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava princip pravne sigurnosti, princip koji se pretpostavlja u Konvenciji (vidi Beian protiv Rumunije (br. 1) aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Proturječne odluke u istim slučajevima koje dolaze iz istog suda koji je, dodatno, i sud posljednje instance u određenom pitanju, mogu, u odsustvu mehanizma koji osigurava konzistentnost, kršiti ovo načelo (pravne sigurnosti) i zbog toga potkopati povjerenje javnosti u pravosuđe, koje čini jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi naprijed citiranu, Beian protiv Rumunije, st. 36-39; Tudor Tudor protiv Rumunije, aplikacija broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009 godine; Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske, aplikacija broj 23530/02, st. 47-53, 2. jul 2009). Države potpisnice Konvencije imaju obavezu da organizuju svoj pravni sistem tako da izbjegnu usvajanje proturječnih odluka (vidi Evropski sud, Vrioni i drugi protiv Albanije, aplikacija broj 2141/03, stav 58, 24. mart 2009. godine). Stoga, pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pravnu sigurnost (vidi Evropski sud, Ştefănică i drugi protiv Rumunije, aplikacija broj 38155/02, stav 31. 2. novembar 2010. godine). Dalje, Ustavni sud podsjeća da prema stanovištu Evropskog suda, sud prilikom utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza za stranke sa sličnim zahtjevima može dovesti do različitih rezultata, a što samo po sebi ne vrijeđa princip pravne sigurnosti. Međutim, kada postoje odstupanja u primjeni suštinski iste pravne odredbe na osobe koje pripadaju identičnoj grupi, onda to pokreće pitanje pravne sigurnosti. U situaciji kada ne postoji pravni lijek koji bi otklonio takvo odstupanje, nedosljedno odlučivanje o zahtjevima koje istakne više osoba u istoj situaciji dovodi do nesigurnosti, koja zauzvrat mora umanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, povjerenje koje predstavlja jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi naprijed citiranu, Ştefănică i drugi protiv Rumunije, st. 37. i 38). Najzad, prema stanovištu Evropskog suda ovakva situacija može, ako «nema objektivno i razumno opravdanje», tj. ako ne slijedi legitimni cilj ili ako ne postoji «razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži» (vidi presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, strana 16, stav 33) uzrokovati različito postupanje u pogledu uživanja prava koja su garantovana i tako dovesti i do povrede člana 14. Evropske konvencije (vidi naprijed navedenu Beian, st. 59 do 64).

24. Ustavni sud ukazuje da je, prema relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcioniše na principu vladavine prava. S tim u vezi, po mišljenju Ustavnog suda, zadatak pravosuđa je da osigura konzistentnost u odlučivanju što je jedan od uvjeta za jednakost pred zakonom i pravnu sigurnost. Stoga, kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance dolaze proturječne odluke o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, a u nedostatku mehanizma koji bi osigurao konzistentnost (takva odluka se više ne može osporavati pred redovnim sudovima), može doći do povrede principa pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U takvim situacijama dodatnu poteškoću može predstavljati izostanak razloga i obrazloženja kada sudovi, razmatrajući isto ili slično činjenično i pravno pitanje, odstupaju od svoje već ustanovljene prakse tj. ne daju «objektivno i razumno opravdanje» zašto odstupaju od svoje ranije prakse.

25. Rukovodeći se navedenim principima, Ustavni sud naglašava da podržava praksu Evropskog suda da princip pravne sigurnosti čini segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. U okolnostima konkretnog slučaja predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, kao suda posljednje instance, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant navedenu presudu osporava tvrdeći da je taj sud u sporu proisteklom iz istog činjeničnog i pravnog pitanja donio potpuno drugačiju odluku, koju je uz apelaciju i priložio. Stoga, Ustavni sud, u svjetlu naprijed pobrojanih principa, mora ispitati da li je došlo do povrede apelantovog prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. U Presudi Vrhovnog suda broj 53 0 P 005650 08 Rev od 27. novembra 2008. godine (na koju se apelant poziva) odbijena je kao neosnovana revizija „Metal-Ferrum“ d.o.o. Stolac (tuženi). Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostepenom presudom Općinskog suda tuženi obavezan da tužiocu N.K. na ime naknade plaće za označene vremenske periode isplati označene novčane iznose, kao i da mu za označeni vremenski period izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Presudom Kantonalnog suda prvostepena presuda je preinačena tako da je umanjen iznos koji je tuženi obavezan da isplati tužiocu na ime naknade neisplaćenih plaća, te naknade troškova postupka. Vrhovni sud je, sumirajući činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, pored ostalog istakao da: (…) Nadalje, između stranaka nije sporno da je većinski vlasnik i direktor tuženog, I.F., kao stjecatelj, i tužitelj, kao prenositelj, zaključili dana 28. januara 2005. godine, ugovor broj 16/05, o prijenosu i preuzimanju udjela osnovom kojeg je prenositelj svoj udio u temeljnom kapitalu preduzeća od 1,25% prenio na stjecatelja za novčani iznos od 4.377,30 KM (…). Tuženi je drugostepenu presudu pobijao, pored ostalog, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Razmatrajući ovaj revizioni navod tuženog Vrhovni sud je istakao: (…) U konkretnom slučaju spornu odredbu člana 6. tog ugovora (Ugovora o prenosu i preuzimanju udjela u društvu), prema kojoj se „prenositelj ovim ugovorom odriče svih eventualnih potraživanja…osim onih obaveza društva koji su zakonski ugovorom isključivi kao: doprinosi iz radnog odnosa i dr.“ – ovaj sud ocjenjuje, da spornu izjavu o odricanju tužitelj nije ni dao tuženom, kao dužniku, već stjecatelju udjela I.F. niti ta izjava sadrži određenu i izričitu izjavu tužitelja da od tuženog neće tražiti ispunjenje upravo predmetnih obaveza, pa nema pravnog osnova da se toj izjavi tužitelja da pravni značaj oprosta duga, kako to neosnovano smatra tuženi. Nižestepeni sudovi dali su drugačije razloge u svojim presudama, osnovnom odredbom o tumačenju ugovora (član 99., 100 i 101. ZOO) i pri tome pravilno zaključili da se tužitelj nije odrekao od tuženog potraživanja naknade plaće, kod nesporne činjenice da je odredba člana 6 ugovora bila unaprijed odštampana u svom sadržaju i pripremljena od strane ugovarača I.F. Ovaj sud ocjenjuje da se ne može prihvatiti prigovor revidenta (tuženog) o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji, ako bi i uz pravilnu primjenu materijalnog prava odredbe koju je trebalo primijeniti (član 344. ZOO) valjalo donijeti jednaku odluku.

28. U presudi koja je predmet osporavanja u konkretnom slučaju razmatrajući revizioni navod tuženog („Metal-Ferrum“) o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Vrhovni sud je konstatovao: (…) Kako su poslodavac i zaposlenik u ugovornom odnosu to po članu 344. ZOO svaki povjerilac ima pravo da izjavi dužniku da neće tražiti ispunjenje neke njegove obaveze i time obaveza dužnika prestaje. Međutim, pogrešno je tumačenje nižestepenih sudova da je samo potraživanje plaće zakonska obaveza, pa da se slijedom toga zaposlenik ne može odreći istog. Kako se tužitelj (apelant) Ugovorom o prijenosu i preuzimanju udjela u društvu nije odrekao prava na plaću to međutim ne znači da se isti nije odrekao potraživanja koja proizilaze iz prava na plaću. To znači da je prema stanovištu ovog suda odredbu člana 6. Ugovora o prijenosu i preuzimanju udjela u društvu trebalo tumačiti na način da je tužitelj (apelant) pristao na odricanje (odustanak) od svih potraživanja u koja spada i potraživanje naknade plaće za period, dijelom kad je radio, ali i za period privremene obustave rada. Stoga je revizija tuženog u ovom dijelu osnovana pa je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud istu uvažio i preinačio obe nižestepene presude, odbivši tužbeni zahtjev tužitelja (apelant) za isplatu naknade plate u cijelosti. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti broj AP 1324/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1324/08 od 13. oktobra 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane apelacije “Metal-Ferrum” d.o.o. Stolac (tuženi) uložene protiv više presuda Općinskog, Kantonalnog i ukupno 12 presuda Vrhovnog suda (među kojim je i presuda na koju se upravo poziva apelant), a kojim je, pored ostalog, obavezan da svojim zaposlenicima, kao tužiocima, naknadi neisplaćene plaće. Zatim, u citiranoj odluci Ustavnog suda, stav Vrhovnog suda zauzet u svih 12 presuda, a koji se tiče tumačenja člana 6. ugovora o ustupanju udjela u društvu, te primjene relevantnog materijalnog prava, sumiran je na sljedeći način (tačka 9): Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi dali drugačije razloge u svojim presudama zašto su spornu izjavu o odricanju svih potraživanja iz radnog odnosa (tačka 6. Ugovora o prenosu i preuzimanju udjela u društvu «Metal- Ferruma» Stolac d.o.o.) ocijenili u smislu odredaba čl. 99, 100. i 101. ZOO-a, pri tome pravilno zaključivši da se tužitelji nisu odrekli potraživanja naknada plaća. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da se ne može prihvatiti prigovor tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji, ako bi i uz pravilnu primjenu materijalnopravne odredbe koju je trebalo primijeniti (član 344. ZOO-a) bila donesena jednaka odluka.

29. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu Vrhovni sud je u presudama, uključujući i presudu Vrhovnog suda na koju je apelant ukazao u apelaciji, a koje su bile predmet preispitivanja u Odluci o dopustivosti broj AP 1324/08 odlučivao o sporovima proisteklim iz ugovora o prenesu i preuzimanju udjela koje je I.F. pojedinačno zaključivao s radnicima „Metal-Ferruma“ a po osnovu kojih je postao većinski vlasnik u društvu. Radilo se o tipskim ugovorima identičnog sadržaja koje je pripremio I.F. a kojim su regulirana međusobna prava i obaveze između ugovornih strana po osnovu prodaje udjela u društvu. Sporovi koji su raspravljani pred redovnim sudovima proistekli su iz tumačenja člana 6. ugovora o prenosu i preuzimanju udjela, kojim je bilo regulisano da se prenositelj (radnik) odriče svih eventualnih potraživanja…osim onih obaveza društva koji su zakonski ugovorom isključivi kao: doprinosi iz radnog odnosa i dr. U postupku pred redovnim sudovima I.F. je, sada kao direktor društva i njegov zastupnik, osporavao pojedinačne tužbene zahtjeve radnika kojim su, pored ostalog tražili da se „Metal-Ferrum“ (tuženi) obaveže da im isplati neisplaćene plate, tvrdeći da su se radnici, shodno članu 6. ugovora o prenosu i preuzimanju udjela, odrekli prava na potraživanje naknade plaća. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama tuženog protiv nižestepenih presuda kojim je udovoljeno tužbenim zahtjevima radnika, zauzeo stanovište da je ispravan stav nižestepenih sudova da se član 6. ugovora o prenosu i preuzimanju udjela ne može tumačiti kao izjava zaposlenih o odricanju prava na naknadu plaće, te da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su tužbene zahtjeve zaposlenih usvojili i obavezali „Metal-Ferrum“ da im, pored ostalog, nadoknadi neisplaćene plaće. Pri tom, ukazano je da bi identična odluka bila donijeta i da je primijenjen član 344. ZOO-a. Međutim, u apelantovom slučaju Vrhovni sud je, ukazujući na član 344. ZOO-a, zaključio da se apelant članom 6. ugovora o prenosu i preuzimanju udjela, odrekao prava na potraživanje naknada plaće, pa je njegov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.

30. Dakle, Vrhovni sud je, kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom slučaju, odlučujući o tužbenim zahtjevima koji su se ticali isplate neisplaćenih plaća, tumačenja člana 6. ugovora o prenosu i preuzimanju udjela koji je identično glasio u svim slučajevima, te tumačenja i primjene relevantne odredbe materijalnog prava (člana 344. ZOO), odnosno odlučujući o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, u apelantovom slučaju zauzeo drugačiji stav od onog koji je iskazao o istim pitanjima u svojim odlukama koje je donosio i prije i nakon donošenja odluke koju apelant osporava apelacijom. Dalje, u osporenoj presudi u potpunosti su izostali razlozi i obrazloženje zbog kojih je u apelantovom slučaju Vrhovni sud promijenio stav koji je inače zastupao i u presudama donesenim prije (presuda broj 53 0 P 005650 08 Rev od 27. novembra 2008. godine, koju je apelant priložio uz apelaciju),, kao i nakon presude koja se osporava predmetnom apelacijom (presude broj 53 0 P 005622 08 Rev od 4. juna 2009. godine, broj 53 0 P 005646 08 Rev od 7. jula 2009. godine, broj 53 0 P 005652 08 Rev od 11. juna 2009. godine, broj 53 0 P 005627 08 Rev od 28. jula 2009. godine, broj 53 0 P 005801 08 Rev od 28. jula 2009. godine, broj 53 0 P 005649 08 Rev od 28. jula 2009. godine, broj 53 0 P 005647 08 Rev od 30. jula 2009. godine, broj 53 0 P 005645 08 Rev od 29. septembra 2009. godine, broj 53 0 P 006417 08 Rev od 24. septembra 2009. godine, broj 53 0 P 005651 08 Rev od 22. oktobra 2009. godine i broj 53 0 P 005623 08 Rev od 8. decembra 2009, a koje su bile predmet razmatranja u Odluci o dopustivosti broj AP 1324/08). U nedostatku bilo kakvog obrazloženja i razloga u osporenoj presudi nije moguće zaključiti da li je Vrhovni sud u apelantovom slučaju jednostavno zanemario ranije zauzeti stav da se radnici članom 6. ugovora o prenosu i preuzimanju udjela nisu odrekli prava na plaću, odnosno da bi im pravo na naknadu plaće bilo priznato i da je primijenjen član 344. ZOO, odnosno da li je ranije zauzeti stav u apelantovom slučaju napustio, i ako jeste, iz kojih razloga je, upravo prema članu 344. ZOO u apelantovom slučaju član 6. ugovora o prenosu i preuzimanju udjela istumačen tako da se apelant odrekao prava na potraživanje plaće. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da su predsjedavajući i jedan od članova vijeća Vrhovnog suda u odluci koju osporava apelant imali isto svojstvo i u nekoliko odluka Vrhovnog suda koje je ovaj sud donio prije i nakon donošenja presude koju apelant osporava.

31. Prema stanovištu Evropskog suda, koje podržava Ustavni sud, određene razlike u tumačenju i primjeni prava predstavljaju neodvojivu osobinu svakog sudskog sistema koji je zasnovan na mreži sudećih i žalbenih sudova koji imaju nadležnost na određenom području. Međutim, kada proturječna tumačenja proizlaze iz iste nadležnosti suda koji predstavlja i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju i uključuju nekonzistentne odluke po zahtjevima više lica koja se nalaze u identičnoj situaciji, rezultat će biti stvaranje kontinuirane nesigurnosti što za posljedicu ima umanjenje povjerenja u pravosuđe, a koje čini jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi Evropski sud, Vinčić i drugi protiv Srbije, presuda od 2. marta 2010. godine, stav 56). Zatim, uloga višeg suda u državi članici je upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45; Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ], broj 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII).

32. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te podržavajući naprijed navedene stavove Evropskog suda o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda, u okviru apelacione nadležnosti, je da preispita da li takva situacija za posljedicu može imati povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, naprijed citirane Beina protiv Rumunije, st. 40. i 64; Vusić protiv Hrvatske, stav 45, Vinčić i drugi protiv Srbije, stav 56).

33. Dovodeći u vezu navedene principe s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, kao sud posljednje instance za odlučivanje u apelantovom slučaju, protiv čijih odluka nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu i čija uloga je upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava, zauzimajući drugačiji stav u apelantovom slučaju koji je činjenično i pravno bio isti kao i slučaj ostalih zaposlenih kod istog tuženog, bez bilo kakvog obrazloženja i iznošenja razloga za to, stvorio nesigurnosti te povrijedio princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. S obzirom na zaključke u odnosu na povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati i apelantove navode o povredi ostalih segmenata prava na pravično suđenje kao i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze proturječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tom ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1076/09 (R. Č.) | Sudska praksa | Aktio