Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-723/09 (Ž. J.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 143
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-723/09
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 723/09, rješavajući apelaciju Željka Josića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 26. siječnja 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Željka Josića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku uspostave radnopravnog statusa sukladno članku 143. Zakona o radu, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001879 od 23. prosinca 2008. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Željku Josiću, u smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 74.
stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Željka Josića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001879 od 23. prosinca 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032- 0-P-06-001139 od 31. listopada 2007. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Josić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 9. ožujka 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001879 od 23. prosinca 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-06-001139 od 31. listopada 2007. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, JP «Elektroprivreda Bosne i Hercegovine», Termoelektrane «Tuzla» (u daljnjem tekstu: poslodavac) i Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 10. lipnja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 15. studenoga 2011. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj 032-0-P-06-001139.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i poslodavac su dostavili odgovore na apelaciju 22, 23. i 26. lipnja 2009. godine. Federalno ministarstvo nije dostavilo traženu informaciju. Općinski sud je 21. studenoga 2011. godine dostavio fotokopiju traženog spisa.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori poslodavca, Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 29. rujna 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant se 19. studenoga 1999. godine obratio poslodavcu sa zahtjevom za uspostavu radnopravnog statusa sukladno članku 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Poslodavac je svojim aktom broj 07/01-11-24/00 od 20. rujna 2000. godine odbio apelantov zahtjev s obzirom na to da mu je radni odnos prestao na temelju pravomoćnog rješenja o prestanku radnog odnosa broj 02/2-926-170/92 od 24. studenoga 1992. godine, koje je doneseno sukladno propisima o radnim odnosima koji su se primjenjivali do stupanja na snagu ZOR-a (Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94, Zakon o radnim odnosima, «Službeni list SRBiH» broj 20/90 i «Službeni list RBiH» br. 21/92 i 16/93).
7. Nakon toga, apelant je 23. listopada 2000. godine izjavio žalbu Kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalno povjerenstvo), koje je Rješenjem broj 09/34-7025/00-V od 31. listopada 2002. godine uvažilo apelantovu žalbu podnesenu zbog toga što mu je poslodavac povrijedio prava iz članka 143. stavak 2. ZOR-a, uz obvezu poslodavcu da mu uspostavi radnopravni status u svojstvu uposlenika na čekanju posla. Istim rješenjem je naloženo poslodavcu da apelantu u roku od pet dana od dana izvršnosti rješenja uspostavi radnopravni status počevši od 19. studenoga 1999. godine.
8. Odlučujući o poslodavčevoj žalbi, Federalno povjerenstvo za implementaciju članka 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalno povjerenstvo) donijelo je Rješenje broj 03-34-810/02 od 9. rujna 2004. godine kojim je usvojena poslodavčeva žalba, pobijano rješenje Kantonalnog povjerenstva poništeno i apelantov žalba za uspostavu radnopravnog statusa u smislu članka 143. stavak 2. ZOR-a odbijena kao neutemeljena. U obrazloženju je navedeno da prvostupanjsko povjerenstvo prilikom rješavanja apelantove žalbe nije uzelo u obzir činjenicu da je apelant u razdoblju od 14. siječnja 1993. godine pa do 12. lipnja 1998. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, te da, s obzirom na tu činjenicu, ne ispunjava uvjete iz članka 143. stavak 2. ZOR-a.
9. Apelant je 27. srpnja 2005. godine Kantonalnom sudu podnio tužbu protiv Federalnog ministarstva i poslodavca, radi poništenja rješenja Federalnog povjerenstva i uspostave radnopravnog statusa. Kantonalni sud se Rješenjem broj U. 680/05 od 26. travnja 2006. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj stvari, te je predmet ustupio Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu za postupanje.
10. Kantonalni sud je 4. srpnja 2006. godine dostavio apelantovu tužbu Općinskom sudu na nadležno postupanje.
11. Apelant je 7. srpnja 2006. godine uputio urgenciju Općinskom suda za hitno postupanje povodom tužbe.
12. Općinski sud je 14. srpnja 2006. godine Federalnom ministarstvu, koji je u predmetnom parničnom postupku imao svojstvo prvotuženog, i poslodavcu kao drugotuženom dostavio tužbu na odgovor. Poslodavac je 16. kolovoza 2006. godine Općinskom sudu dostavio odgovor na tužbu.
13. Općinski sud je Rješenjem broj 032-0-P-06-001139 od 17. svibnja 2007. godine zakazao pripremno ročište za 18. lipanj 2007. godine.
14. Općinski sud je procesnim rješenjem koje je donio 18. lipnja 2007. godine pripremno ročište odgodio za 20. srpanj 2007. godine, jer dostava za Federalno ministarstvo nije bila uredna. Općinski sud je pripremno ročište od 20. srpnja 2007. godine, uz suglasnost stranaka, odložio za 3. rujan 2007. godine. Na ročištu održanom 3. rujna 2007. godine utvrđeno je koji dokazi će biti izvedeni na glavnoj raspravi koja je zakazana za 10. listopad 2007. godine. Na ročištu održanom 10. listopada 2007. godine glavna rasprava je zaključena.
15. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-06-001139 od 31. listopada 2007. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje Federalnog povjerenstva od 9. rujna 2004. godine, da se obveže poslodavac da mu uspostavi radnopravni status počevši od 19. studenoga 1999. godine, kao i sva prava iz radnog odnosa po toj osnovi, sukladno odredbama članka 143. stavak 2. ZOR-a, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu koji odredi sud. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je nesporno da se apelant u zakonskom roku od tri mjeseca, koji je propisan odredbom članka 143. stavak 2. ZOR-a, obratio poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa, te da je među strankama nesporna činjenica da je apelant od 14. siječnja 1993. godine do 12. lipnja 1998. godine bio uposlen kod inozemnog poslodavca, da je u Njemačkoj bio uredno prijavljen kod svih nadležnih službi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i da je ostvarivao sva ostala prava koja slijede iz radnog odnosa. Prema ocjeni suda, navedena činjenica ukazuje na to da apelant nije ispunio drugi kumulativni uvjet propisan člankom 143. stavak 2. ZOR-a pa da bi mu mogao biti uspostavljen radnopravni status, konkretno da u razdoblju od prestanka radnog odnosa pa do obraćanja poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Sud je, također, naveo da navedenom odredbom nije propisano da se zasnivanje radnog odnosa odnosi isključivo na Bosnu i Hercegovinu, kako to smatra apelant, a osim toga, instrukcijom o primjeni članka 143. stavak 2. ZOR-a («Službene novine FBiH» broj 17/00) propisano je da se radnim odnosom kod drugog poslodavca, u smislu članka 143. stavak 2, smatra radni odnos i na određeno vrijeme. S obzirom na navedeno, sud je ocijenio da ne postoje razlozi za poništenje odluke Federalnog povjerenstva, te donošenje odluke kojom bi se obvezao poslodavac da apelantu uspostavi radnopravni status, pa je apelantov zahtjev odbijen kao neutemeljen.
16. Presuda Općinskog suda je 2. studenoga 2007. godine dostavljena apelantu. Apelant je protiv ove presude 7. studenoga 2007. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu.
17. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-001879 od 23. prosinca 2008. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrazlažući svoju presudu, Kantonalni sud je naveo da je apelant osnovanost svog tužbenog zahtjeva (kojim je tražio poništenje rješenja Federalnog ministarstva i obvezivanje poslodavca kao drugotuženog da mu uspostavi radnopravni status i prava iz radnog odnosa) temeljio na tvrdnji da činjenica upošljavanja prije podnošenja zahtjeva za uspostavu radnopravnog statusa i prije donošenja ZOR-a ne može utjecati na pravo uposlenika koje mu garantira odredba članka 143. stavak 2. ZOR-a. Ove apelantove tvrdnje Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim navodeći da iz odredbe članka 143. stavak 2. proizlazi da je za uspostavu radnopravnog statusa uposlenika na čekanju posla potrebno ispuniti dva uvjeta; prvi, da se uposlenik zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine, i drugi, da se u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ZOR-a pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa, a u tom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Navedeno je da se u konkretnom slučaju to razdoblje odnosi na razdoblje od 31. prosinca 1991. godine do 19. studenoga 1999. godine kada je apelant podnio zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da apelant nije ispunjavao uvjete za uspostavu radnopravnog statusa uposlenika na čekanju budući da je u razdoblju od 14. siječnja 1993. godine do 12. lipnja 1998. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, kako je to pravilno utvrđeno u rješenju Federalnog povjerenstva od 9. rujna 2004. godine i presudi prvostupanjskog suda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je naveo kronologiju postupanja u predmetu, te, između ostaloga, naveo da povredu svojih prava vidi u činjenici da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao osam godina od dana predaje zahtjeva za uspostavu radnopravnog statusa (12. travanj 2000. godine) pa do donošenja drugostupanjske presude (23. prosinac 2008. godine). Također, ističe da predmetni postupak nije vođen pravično, javno, u razumnom roku, te da nije imao pristup sudu. U biti, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na navedeno, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001879 od 23. prosinca 2008. godine i predmet vrati na ponovni postupak, te da naloži Federaciji Bosne i Hercegovine da mu isplati 4.000,00 KM na ime naknade za povredu prava na pravično suđenje u građanskim stvarima i prava na suđenje u razumnom roku jer je postupak pred Kantonalnim i Federalnim povjerenstvom trajao više od osam godina i da apelant nije imao pravo na pristup sudu.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u pobijanoj odluci. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u tijeku trajanja postupka odlučivanja o apelantovoj žalbi nije povrijeđeno apelantovo Ustavom zagarantirano pravo, pravo na pristup sudu, jer je o apelantovoj žalbi odlučeno u razumnom roku, s obzirom na to da je Kantonalnom sudu cjelokupni spis dostavljen na rješavanje povodom žalbe 19. prosinca 2007. godine. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su prilikom donošenja predmetne odluke pravilno primijenjene odredbe ZOR-a kao materijalnog propisa koji je donesen u okviru nadležnog zakonodavnog tijela i koji se primjenjuje u svim predmetima u kojima se odlučuje o pravima kao što je i apelantovo pravo.
20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je tijekom trajanja postupka apelantu omogućen jednak pristup sudu pod jednakim uvjetima kao i tuženim i to pravo mu nije ničim uskraćeno ili ograničeno, a postupak je vođen u rokovima propisanim Zakonom o parničnom postupku i sukladno rasporedu rada postupajućeg suca, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da je u predmetnom postupku sudjelovao kao stranka, te smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i da je apelant imao pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom. V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Članak 143.
(1) Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac, prije isteka ovog roka, uposlenika ne pozove na rad.
(2) Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pisano ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovoga članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovoga zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. […]
23. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003- 0-Gž-07-001879 od 23. prosinca 2008. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 8. siječnja 2009. godine, a apelacija je podnesena 9. ožujka 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantna načela
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
32. Europski sud je, također, ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18).
b) Razdoblje koje se uzima u obzir
33. Za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa apelant se obratio tijelima javne vlasti 23. listopada 2000. godine podnošenjem žalbe Kantonalnom povjerenstvu. Postupak je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001879 od 23. prosinca 2008. godine. Navedena presuda je dostavljena apelantu 8. siječnja 2009. godine. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je nadležan da razmatra navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku ukoliko barem neka faza postupka uključuje sudski postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3129/09 od 22. veljače 2011. godine, točka 41). Stoga, Ustavni sud smatra da je relevantno razdoblje koje se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir razdoblje od podnošenja žalbe Kantonalnom povjerenstvu do dostave konačne odluke Kantonalnog suda apelantu. Imajući u vidu navedeno, odnosno okolnost da je cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva za uspostavu radnopravnog statusa trajao osam godina i dva mjeseca (računajući od podnošenja zahtjeva nadležnim javnim vlastima), Ustavni sud će u ovom apelacionom postupku ispitati navedeno razdoblje.
c) Složenost predmeta – analiza razumnosti dužine trajanja postupka
34. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o pravima i obvezama u svezi s radnim odnosom. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredbi Zakona o radu, te podržavajući svoju praksu u predmetima koja su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3061/09 od 9. ožujka 2011. godine), Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenom predmetu, te da je, s obzirom na to da je u pitanju reguliranje prava iz radnog odnosa, predmetni postupak izuzetno značajan za apelanta.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalnom povjerenstvu bile potrebne dvije godine da odluči o apelantovom zahtjevu. Ustavni sud ima u vidu činjenična i pravna pitanja koja je Kantonalno povjerenstvo trebalo riješiti u smislu članka 143. stavak 2. Zakona o radu, te u svezi s tim ukazuje na to da se radi o jednostavnom postupku koji nikako ne može opravdati dužinu postupka pred Kantonalnim povjerenstvom. Dalje, Ustavni sud zapaža da su i Federalnom povjerenstvu bile potrebne gotovo dvije godine da odluči o poslodavčevoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog povjerenstva. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka pred Kantonalnim i Federalnim povjerenstvom, odnosno odugovlačenje Kantonalnog i Federalnog povjerenstva da donesu tako važne odluke koje se tiču apelantovog značajnog ličnog statusa, suprotno standardima prava na donošenje odluke u razumnom roku koje zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, osobito imajući u vidu da Federalno ministarstvo, u čijem sastavu je Federalno povjerenstvo, nije uopće dalo odgovor na apelaciju, a time ni ponudilo razloge koji bi eventualno opravdali dužinu predmetnog postupka.
36. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon prijema rješenja Federalnog povjerenstva (21. rujan 2006. godine) tužbom od 27. srpnja 2005. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud se Rješenjem broj U. 680/05 od 26. travnja 2006. godine, dakle nakon devet mjeseci, proglasio stvarno nenadležnim, te je predmet ustupio Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom za postupanje. Nakon toga, predmetni postupak je pred redovitim sudovima na dvije instance trajao nešto duže od dvije godine i pet mjeseci. To razdoblje, promatrano zasebno, samo po sebi ne ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava.
37. Međutim, Ustavni sud ističe da se prilikom analize dužine trajanja postupka u obzir moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome je li ovaj standard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi Europski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A, broj 230-D, stavak 99). Dalje, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda, prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama promatranim pojedinačno, može biti smatrana «razumnom». Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34).
38. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, osobito imajući u vidu da se radi o predmetu koji je hitne prirode, te da apelant svojim ponašanjem nije značajnije doprinio dužini predmetnog postupka (osim razdoblja kada je, suprotno važećim odredbama, pokrenuo upravni spor protiv odluke Federalnog povjerenstva iako je trebao voditi parnični postupak), te ocjenjujući ponašanje upravnih tijela (povjerenstava) i redovitih sudova u cjelini, neovisno o činjenici da su sudovi u pojedinim fazama postupka iskazivali primjerenu ažurnost, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi moglo opravdati trajanje predmetnog postupka vezanog za uspostavu apelantovog radnopravnog statusa u razdoblju od osam godina i dva mjeseca.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
d) Kompenzacija
40. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od 4.000,00 KM zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
41. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao osam godina i dva mjeseca i da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 2.400,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda i Kantonalnog povjerenstva, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke.
e) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
42. Apelant se žali na postupak koji je okončan pobijanom presudom ističući da predmetni postupak nije vođen pravično, javno, u razumnom roku, te da nije imao pristup sudu.
43. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je osoba imala pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je osoba tužbom zahtijevala zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. rujna 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). U konkretnom slučaju, Općinski sud je u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao pobijano rješenje upravnog tijela, kako činjenično, tako i pravno, te je meritorno odlučio. Također, apelant navodi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje time što mu je onemogućeno pravo na javnu raspravu, ali on u svezi s tim ne nudi nikakve dokaze koji bi potkrijepili takve njegove tvrdnje. Činjenica da je apelant imao pristup redovitim sudovima na dvije instance, da ga je zastupao odvjetnik, da su redoviti sudovi u prvostupanjskom postupku na ročištima koja su imala karakter javne rasprave izveli sve predložene dokaze, te utvrdili relevantne činjenice, negira osnovanost apelantovog navoda da mu je prekršeno pravo na javnu raspravu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
44. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
45. Razmatrajući apelantove navode u ovom dijelu, Ustavni sud nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelant navodi. Suština odluka Općinskog i Kantonalnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, jeste da apelantov zahtjev nije utemeljen s obzirom na to da apelant nije ispunio drugi kumulativni uvjet propisan člankom 143. stavak 2. ZOR-a, odnosno da je u razdoblju od 14. siječnja 1993. godine do 12. lipnja 1998. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
46. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije kada je postupak za utvrđivanje radnopravnog statusa prema osnovi članka
143. Zakona o radu trajao više od osam godina, pri čemu ažurnost redovitih sudova u pojedinim fazama postupka ne utječe bitno na zaključak da predmetni postupak promatran u cjelini ne zadovoljava zahtjev «razumnosti».
48. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su redoviti sudovi za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
49. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović