Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-206/09 (J. A., M. A., D. A., A. A., K. A. i J. M.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-206/09

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 206/09, rješavajući apelaciju Janje Azinović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Janje Azinović, Mileta Azinovića, Davora Azinovića, Ante Azinovića, Karla Azinovića i Jelke Milivojević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012949 07 Rev od 23. oktobra 2008.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Janje Azinović, Mileta Azinovića, Davora Azinovića, Ante Azinovića, Karla Azinovića i Jelke Milivojević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012949 07 Rev od 23.

oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007- 0-Gž-07-000464 od 19. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru Posl. br. P.012949/00 (P.788/00) od 6. februara 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Janja Azinović, Mile Azinović, Davor Azinović, Ante Azinović, Karlo Azinović i Jelka Milivojević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupaju Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar, advokati iz Zajedničkog advokatskog ureda Dušanka Šoljić-Ćorić, Gordan Škobić i Dragan Pudar iz Mostara, podnijeli su 23. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 012949 07 Rev od 23. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž- 07-000464 od 19. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Posl.br. P.012949/00 (P.788/00) od 6. februara 2007. godine.

2. Apelanti su u apelaciji zatražili od Ustavnog suda da odgodi izvršenje Presude Općinskog suda Posl. br. P.012949/00 (P.788/00) od 6. februara 2007. godine u dijelu u kojem su apelanti obavezani na naknadu troškova parničnog postupka, do donošenja odluke o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Vrhovnog suda 12. maja 2009. godine, te od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Javnog Pravobranilaštva Grada Mostara 13. maja 2009. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. maja 2009. godine, dok su Općinski sud i Kantonalni sud dostavili odgovore na apelaciju 20. maja 2009. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su punomoćnici apelanata 21. septembra 2009. godine.

6. Ustavni sud je dopisom od 5. oktobra 2011. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 07 58 P 012949 00. Općinski sud je 13. oktobra 2011. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Ivan Azinović (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) je 22. novembra 1999. godine podnio tužbu tadašnjem Osnovnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Općine Sjever- Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) radi činidbe i/ili isplate.

9. Osnovni sud je na ročištu od 30. maja 2000. godine, na prijedlog punomoćnice prednika apelanata, donio Presudu zbog izostanka broj P:596/99.

10. Tužena je 12. juna 2000. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu protiv Presude Osnovnog suda broj P:596/99 od 30. maja 2000. godine zbog izostanka i prijedlog za povrat u pređašnje stanje.

11. Tadašnji Općinski sud II u Mostaru je donio Rješenje broj P.596/99 od 8. septembra 2000. godine, kojim je odbio prijedlog tužene za povrat u pređašnje stanje.

12. Tužena je 5. oktobra 2000. godine izjavila žalbu protiv Rješenja tadašnjeg Općinskog suda II u Mostaru P.596/99 od 8. septembra 2000. godine.

13. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama tužene izjavljenim protiv Presude Osnovnog suda broj P:596/99 od 30. maja 2000. godine zbog izostanka i Rješenja tadašnjeg Općinskog suda II u Mostaru P.596/99 od 8. septembra 2000. godine, donio Rješenje broj 302/2000 od 16. novembra 2000. godine, kojim je povodom žalbe tužene, a po službenoj dužnosti, ukinuo navedenu presudu zbog izostanka i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku, te je konstatovao da je žalba tužene podnesena protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za povrat u pređašnje stanje postala bespredmetna.

14. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je konstatovano da je pobijana presuda rezultat apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2., tač. 6. i 10. ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99; u daljnjem tekstu: raniji ZPP), zbog čega postoji razlog za ukidanje te presude iz člana 335. stav 1. tačka 1. ranijeg ZPP-a.

15. Nakon toga, Kantonalni sud je 22. novembra 2000. godine vratio predmetni spis tadašnjem Općinskom sudu II u Mostaru. U ponovnom postupku, predmet je dobio novi broj P-788/2000.

16. Sud je u ponovnom postupku, u periodu od 13. februara 2001. godine do 17. oktobra 2001. godine, zakazao četiri ročišta i izvršio uviđaj na licu mjesta. Od ta četiri zakazana ročišta, Sud je odložio jedno, zbog toga što je punomoćnica tužene prije tog ročišta otkazala punomoć za zastupanje tužene, dok je ostala tri održao.

17. Naredna tri ročišta zakazivana pred tim Sudom u periodu od 28. maja 2002. godine do 19. decembra 2002. godine Sud je odlagao na prijedlog prednika apelanata i tužene kao parničnih stranaka zbog postojanja mogućnosti da se u konkretnom predmetu postigne vansudska nagodba (izuzev ročišta zakazanog za 12. septembar 2002. godine, koje nije održano zbog štrajka djelatnika tog suda).

18. Nakon toga, Sud je dopisom od 12. marta 2003. godine zatražio od punomoćnika prednika apelanata da dostavi informaciju o tome da li je došlo do vansudske nagodbe između stranaka. Punomoćnik prednika apelanata je 27. marta 2003. godine dostavio Sudu dopis iz kojeg proizlazi da vansudska nagodba do tog datuma nije bila postignuta.

19. Sud je zatim ročište zakazano za 23. septembar 2003 godine odgodio zbog službene spriječenosti sudije, dok je ročište zakazano za 14. oktobar 2003. godine odgodio na prijedlog punomoćnika tužene, kojem se nije protivila punomoćnica prednika apelanata.

20. Prema stanju spisa, Sud poslije toga nije preduzimao radnje u postupku sve do 12. maja 2006. godine, kada je zakazao pripremno ročište za 5. juli 2006. godine.

21. Punomoćnik apelanata je na pripremnom ročištu održanom 5. jula 2006. godine dostavio podnesak kojim je uređena tužba na taj način što su kao tužitelji označeni apelanti kao nasljednici prednika apelanata koji je umro u toku postupka, te kojim je kao tuženi označen Grad Mostar kao pravni slijednik tužene (u daljnjem tekstu: tuženi), kao i kojim je konačno preciziran tužbeni zahtjev tako što je predloženo da sud donese presudu kojom će naložiti tuženom da o svom trošku nakon neovlaštenog proširenja puta i polaganja PTT kablova izvrši povrat nekretnine označene kao k.č. 448/1 (nova 777) k.o. Potoci u prvobitno stanje tako što će ukloniti nanose na toj nekretnini u dužini od 30 metara uz put, koji su širine 1-1,20 m, visine 1-1,20 m, odnosno cca 36,3 m³, te uspostaviti raniju među te nekretnine prema putu, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prisilnog izvršenja. Također, predloženo je da sud obaveže tuženog da na ime naknade štete za sječu šest stabala trešanja i jednog stabla oraha isplati apelantima iznos od 7.000,00 KM, te za zemljište oduzeto radi proširenja puta iznos od 3.000,00 KM, a za ograničenje raspolaganja polaganjem kabla iznos od 3.000,00 KM, što je ukupno 13.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te troškovima parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja..

22. Sud je zakazao pet ročišta za glavnu raspravu od kojih je održao četiri, dok je jedno ročište odložio zbog nepostojanja zakonskih uvjeta za održavanje tog ročišta, s obzirom da je dopuna nalaza vještaka geometra uručena parničnim strankama na tom ročištu.

23. Općinski sud je zatim donio Presudu broj P.012949/00 (P.788/00) od 6. februara 2007. godine kojim je odbio tužbeni zahtjev apelanata (preciziran podneskom od 5. jula 2006. godine), dok je obavezao apelante da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 KM, u roku od 30 dana.

24. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je u cijelosti vjerovao iskazu apelanta Mileta Azinovića, saslušanog pred tim sudom u svojstvu parnične stranke, s obzirom da je taj apelant 1996. i 1997. godine obilazio spornu nekretninu i da je prisustvovao radu radnika koji su postavljali telefonske kablove među parcele, te da je i vidio da su tada postojale voćke, koje su naknadno posječene, dok je iskazu apelanta Davora Azinovića djelimično vjerovao u dijelu iskaza o tome kakva je predmetna nekretnina bila prije rata, s obrazloženjem da su tom apelantu sva događanja u toku i nakon rata poznata iz priče, za razliku od apelanta Mileta Azinovića koji je bio prisutan kada su radnici polagali telefonske kablove, što znači da je mogao obavijestiti i druge apelante i reagovati da preduzmu određene zakonske mjere da spriječe te radnje ili da saznaju ko je naložio postavljanje telefonskih kablova, prema kojoj trasi odnosno nacrtu trase su kablovi postavljeni i ko je bio izvođač tih radova, kako bi sud utvrdio da li je izvođač radova prilikom postavljanja kablova radio mimo projekta trase kako ga je odredilo nadležno PTT preduzeće ili su pak voćke posjekli izvođači, tako što su nasadi ulazili u trasu. Općinski sud je konstatovao da su sve te činjenice u dokaznom postupku ostale neutvrđene jer sudu nisu prezentirani dokazi iz kojih bi se utvrdilo ko je bio izvođač radova na postavljanju PTT kablova.

25. Dalje, Općinski sud je istakao da su iskazi apelanata objektivizirani i pismenom dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid. Naime, uvidom u spis tog suda, Posl. br. 167/01, Općinski sud je utvrdio da su (tužena) Općina Mostar-Sjever i apelanti 13. decembra 2004. godine zaključili sudsku nagodbu o diobi i uknjižbi nekretnina upisanih u zk. ul. br. 296 k.o. Potoci. Zatim, utvrdio je da su predmetnom nagodbom predniku apelanata pripale u isključivo vlasništvo i posjed sa dijelom 1/1 i nekretnine koje su predmet tužbe, označene kao k.č. 448/1 (777 i 778) površine 4656 m² i k.č. 529/2 (dio 844, 845 i 846), u naravi oranica površine 2075 m², obje upisane u zk.ul. br. 296 k.o. Potoci, te da je tom nagodbom određeno da će se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izvršiti upis stečenih prava uz istovremeno brisanje ranijih suvlasnika. Općinski sud je zaključio da je na predmetni način izvršena dioba nekretnina i da su apelanti tom nagodbom iz 2004. godine prihvatili faktičko stanje nekretnina kako je bilo na terenu, na temelju kojeg je vještak geometar dao svoj nalaz u predmetnom postupku. Općinski sud je konstatovao da je vještak geometar u svom nalazu utvrdio „da sada na licu mjesta nema nasutog nasipa na dijelu parcele kao što je to bilo 2001. godine, da put ne zahvata posječena stabla i da je ponovno rađen put u ovom vremenskom intervalu“, i taj nalaz je prihvatio kao stručno i objektivno dat. Na temelju tog nalaza Općinski sud je utvrdio da je put prema mišljenju vještaka vjerovatno proširivan „pa je proširen na štetu apelanata od 21. m²“. Međutim, konstatujući da je od 2001. do 2006. godine došlo do bitnih promjena na terenu, Općinski sud je zaključio da vještak nije mogao detaljno izvršiti upoređivanje starog i novog stanja. Također, našavši da je i sam apelant Mile Azinović istakao da međa nije vidljiva na terenu i da nakon zaključene sudske nagodbe iz 2004. godine na nekretnini koja je pripala apelantu nije ponovno uspostavljena međa, Općinski sud je istakao da na temelju vještačenja vještaka geodetske struke nije mogao sa sigurnošću utvrditi gdje je međa između puta i nekretnine apelanata, kolika je širina puta bila ranije i kasnije nakon proširivanja. Pored toga, Općinski sud je istakao da nije mogao ni slobodnom procjenom utvrditi da li je došlo do zauzeća nekretnine apelanata, pogotovo nakon zaključene nagodbe između parničnih stranaka, iako su apelanti predložili da se primijeni član 127. Zakona u parničnom postupku. Naime, Općinski sud je istakao da su nakon zaključene nagodbe o diobi nekretnina parnične stranke prihvatile faktičko stanje kakvo je bilo na terenu 2004. godine, te da nakon toga nije vođen postupak uređenja međa prema sudskoj nagodbi.

26. Općinski sud je naveo da uspostava prvobitnog stanja nije moguća iako je nesporno da je telefonski kabal postavljen i put proširen, jer na osnovu provedenih dokaza sud nije mogao utvrditi ko je bio izvođač, a ko investitor tih poslova, niti je u dokaznom postupku prezentirana trasa PTT kablova, niti je bilo moguće utvrditi ko je i kada izvršio sječu stabala trešanja i oraha, gdje su položeni PTT kablovi i na koji način onemogućavaju i da li uopće onemogućavaju raspolaganje nekretninom apelanata, s obzirom da su prema izjavi apelanta Mileta Azinovića ti kablovi postavljeni na međi. Općinski sud je citirao odredbe čl. 123. stav 1, kao i čl. 126. i 127. Zakona o parničnom postupku, te je istakao da u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti odredbe čl. 126. i

127. Zakona o parničnom postupku jer na temelju provedenih dokaza apelanti nisu dokazali sudu da je tužena dala nalog ili pak svojim radnjama pričinila štetu na njihovoj nekretnini, odnosno da primjenom pravila o teretu dokazivanja apelanti nisu dokazali pasivnu legitimaciju tužene. Zbog toga, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni člana 127. Zakona o parničnom postupku, navodeći da se primjena tog člana isključivo odnosi na visinu tužbenog zahtjeva kada sud na temelju izvedenih dokaza utvrdi da je tužbeni zahtjev osnovan. Također, je istakao da se neće posebno baviti ocjenom i analizom drugih izvedenih dokaza jer je njihova analiza irelevantna za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva.

27. Apelanti su 2. marta 2007. godine podnijeli žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P.012949/00 (P.788/00) od 6. februara 2007. godine.

28. Kantonalni sud je zaprimio predmetni spis 22. marta 2007. godine.

29. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000464 od 19. jula 2007. godine kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

30. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti vlasnici i posjednici nekretnine označene kao k.č. 448/1 (po novom katastarskom operatu k.č. 777) k.o. Potoci, kao i da nije sporno da su vršeni radovi na polaganju PTT kabla i proširivanja puta koji se nalazio uz spomenutu nekretninu apelanata, ali da je sporna pasivna legitimacija tuženog. Nadalje, konstatovao je da je u konkretnom slučaju bilo neophodno utvrditi tuženikovu odgovornost za pričinjenu štetu da bi sud mogao obavezati tuženog na naknadu tražene štete. Međutim, konstatovao je da apelanti nisu pružili dokaze o nastaloj šteti i štetniku, niti o visini same štete u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kako je prvostepeni sud naveo u razlozima pobijane presude, koje je prihvatio i taj sud. Kantonalni sud je dalje u svojoj presudi naveo da u konkretnom slučaju apelanti traže da im se nadoknadi šteta pričinjena polaganjem PTT kabla i proširenjem puta. Međutim, istakao je da u prvostepenom postupku nije utvrđeno ko je postavljao kabl i po čijem nalogu, odnosno ko je izvodio radove na putu ili bio investitor tih radova. Zatim, istakao je da nije dokazano da li je to bio tuženi ili neka druga osoba, kao i da nije dokazano da li je šteta nastala proširivanjem puta ili postavljanjem PTT kabla. Pored toga, istakao je da prvostepeni sud nije mogao obavezati tuženu da apelantima naknadi štetu na osnovu pretpostavljene odgovornosti, na koju su se apelanti pozvali u svojoj žalbi. Naveo je da žalbena tvrdnja apelanata da za njih nije bitno ko je polagao kablove, proširivao put i dao nalog, već da je bitno ko je po zakonu dužan dati saglasnost, provesti postupak, dozvoliti te radnje i vršiti nadzor, ne može poslužiti ni kao činjenični ni kao pravni temelj njihovom tužbenom zahtjevu. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti u konkretnom predmetu nisu pružili dokaze o tome da je tuženi bio investitor ili izvođač radova na proširenju puta i polaganju PTT kabla uz nekretninu apelanata i da na taj način nisu pružili sudu dokaze o da postoji pasivna legitimacija tuženog u predmetnom sporu. Što se tiče visine štete, Kantonalni sud je konstatovao da nije utvrđena ni visina štete jer apelanti nisu pružili dokaze o visini štete za njihovo zemljište, tako da se ne zna cijena zemljišta za m², dok u pogledu posječenih stabala voćaka nisu dokazali ko je ta stabla posjekao, kao i da su saslušani kao stranke izjavili da ne znaju ko je to učinio, te da ni svjedoci nisu ukazivali na bilo koga da je to učinio. Također, naveo je da nije dokazana ni visina štete koju su apelanti tražili za ograničenje raspolaganja nekretninom zbog polaganja kablova, jer apelanti nisu naveli u čemu se ta šteta sastoji da bi se uopće mogla utvrditi njena visina.

31. Apelanti su 14. septembra 2007. godine izjavili reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000464 od 19. jula 2007. godine.

32. Spis je dostavljen Vrhovnom sudu 22. oktobra 2007. godine.

33. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 012949 07 Rev od 23. oktobra 2008. godine odbio reviziju.

34. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je osporena presuda drugostepenog suda, kojom je potvrđena prvostepena presuda, pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da apelanti neosnovano ističu da je nižestepeni sud pogrešno tražio od njih da ukažu na osobu koja je „to učinila“, jer da je za to odgovorna MZ ili tuženi“. Vrhovni sud je istakao da, naprotiv, nije bilo sporno da je put proširivan i nasipan, da su polagani PTT kablovi, ali da apelanti, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi, zaista nisu pružili dokaze o tome da li je tuženi bio investitor ili izvođač radova na proširenju puta i polaganju PTT kabla uz nekretninu apelanata, tj. da nisu pružili dokaze na okolnost pasivne legitimacije tuženog u predmetnom postupku. Također, konstatovao je da apelanti nisu pružili dokaze ni o visini štete na zemljištu, niti za posječena stabla, te da su čak u postupku izjavili da ne znaju ko je to učinio, odnosno ko je štetu nanio, a i da svjedoci nisu ukazivali na to.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

35. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, žale se da je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. U odnosu na navodne povrede navedenih prava, apelanti ističu da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, odnosno oko osam godina. Nadalje, apelanti navode da je Općinski sud osporenom presudom odbio njihov tužbeni zahtjev i pored niza dokaza potrebnih za pravilno presuđenje, odnosno da je na paušalan način utvrdio činjenično stanje uz niz povreda procesnog prava. Zatim, žale se da je na to ukazano na detaljan i konkretan način žalbom koju su podnijeli Kantonalnom sudu protiv prvostepene presude, ali da Kantonalni sud nije razmotrio sve žalbene navode, uz očigledno tolerisanje povreda prava apelanata na imovinu. Također, žale se da su protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju s konkretnim navodima u pogledu povreda Zakona o parničnom postupku i materijalnog prava, ali da su sudovi donijeli osporene odluke kojima je odbijen njihov tužbeni zahtjev, i koje su, po mišljenju apelanata, suprotne važećim propisima. Pored toga, navode da je prednik tuženog iskoristio poslijeratni period i efekte „etničkog čišćenja“ tog područja i štetio njihovoj imovini, te da su im u poslijeratnom vremenu na konkretnoj lokaciji oduzimani, nasipani, ograničavani, zauzimani dijelovi nekretnina bez ikakvog postupka, pa smatraju da su time u odnosu na predviđeni postupak diskriminisani odnosno da nisu imali uobičajeni i zakonom utvrđen tretman.

b) Odgovor na apelaciju

37. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali odgovornost tuženog za pričinjenu štetu jer se izvedenim dokazima nije moglo utvrditi ko je postavljao kabl i po čijem nalogu, ko je izvodio radove ili ko je bio investitor tih radova, odnosno da apelanti nisu dokazali da postoji pasivna legitimacija tužene u predmetnom sporu, te da nisu dokazali ni visinu štete. Zbog toga je, po mišljenju Općinskog suda, neosnovano pozivanje apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu, s obzirom da je upravo nakon opsežnog dokaznog postupka sud konstatovao da se na osnovu izvedenih dokaza nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je tužena pasivno legitimisana u predmetnom postupku niti se moglo utvrditi ko je nanio štetu, jer iskazi svjedoka nisu na to ukazivali, a teret dokazivanja je bio na apelantima. Također, Općinski sud je naveo da su se apelanti pozivali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali da u apelaciji nisu naveli konkretne radnje iz kojih proizlazi povreda ovih prava, jer u toku postupka nije došlo do različitog tretmana apelanata i povrede prava na djelotvoran pravni lijek, te da nisu povrijeđena ni ostala prava na koja se apelanti pozivaju, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

38. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom odlukom tog suda nije došlo do povrede prava apelanata i da se u svemu postupalo u skladu s pozitivnim propisima, te da ostaje u cijelosti kod navoda datih u razlozima svoje presude.

39. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporena presuda tog suda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

40. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

41. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI.Dopustivost

42. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

44. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 012949 07 Rev od 23. oktobra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 5. januara 2009. godine a apelacija je podnesena 23. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

46. Apelanti smatraju da su im u predmetnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Razuman rok

a) Relevantni principi

47. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

48. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

49. Također, Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02, presuda od 8. marta 2007. godine) prema kojoj, i pored činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti dužini trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu.

b) Period koji se uzima u obzir

50. Ustavni sud primjećuje da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom koju je prednik apelanata 22. novembra 1999. godine podnio tadašnjem Osnovnom sudu protiv tužene, te da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 012949 07 Rev od 23. oktobra 2008. godine. S obzirom na navedeno, predmetni parnični postupak je trajao osam godina i 11 mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

51. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku vođenom povodom tužbe prednika apelanata, koju su nakon njegove smrti od precizirali apelanti kao njegovi slijednici, radi vraćanja nekretnine u prvobitno stanje i uspostavljanje ranije međe te nekretnine prema putu, kao i naknade štete za posječena stabla, za oduzeto zemljište radi proširenja puta i ograničenje raspolaganja polaganjem kabla. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je sud trebao razmotriti u predmetnom postupku, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom postupku, ali da to u konkretnom slučaju nije bio faktor koji je u većoj mjeri uticao na dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju.

52. U vezi s doprinosom prednika apelanata i apelanata dužini predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da su prednik apelanata i apelanti u određenoj mjeri doprinijeli dužini trajanja tog postupka, s obzirom da prvostepeni sud u periodu od 28. maja 2002. godine do 14. oktobra 2003. godine ročišta uglavnom nije održavao zbog toga što je apelant (zajedno s tuženom) predlagao odlaganje ročišta zbog mogućnosti zaključenja vansudske nagodbe u konkretnom predmetu i što se složio s prijedlogom tužene za odlaganje ročišta zakazanog za 14. oktobar 2003. godine. Također, Ustavni sud primjećuje da je prednik apelanata i nakon 14. oktobra 2003. godine bio pasivan, odnosno da nije tražio zakazivanje ročišta niti je obavijestio sud da li je postignuta vansudska nagodba, te da su nakon njegove smrti bili pasivni i njegovi nasljednici sve do održavanja pripremnog ročišta odnosno do 5. jula 2006. godine. Međutim, uzimajući u obzir ukupnu dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud zaključuje da taj doprinos apelanata i njihovog prednika ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka nije bio odlučujući.

53. U vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu, nakon prijema tužbe, u kratkom roku od šest mjeseci zakazao ročište i donio presudu zbog izostanka, ali da je ta presuda zbog bitnih povreda postupka ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 16. novembra 2000. godine, pa je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u ponovnom postupku bio aktivan odnosno da je zakazivao ročišta i obavljao druge radnje u postupku. Međutim, Ustavni sud primjećuje da nakon 14. oktobra 2003. godine, pa sve do 12. maja 2006. godine (kada je zakazao pripremno ročište za 5. juli 2006. godine), odnosno u periodu od dvije godine i šest mjeseci, prvostepeni sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju u konkretnom predmetu, odnosno da je bio potpuno pasivan, za što nije ponudio nikakve razloge. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se ne može opravdati potpuna pasivnost prvostepenog suda u konkretnom predmetu u navedenom periodu, čak ni kod činjenice da je ponašanje prednika apelanata te kasnije i apelanata u konkretnom postupku u navedenom periodu također bilo pasivno, zbog toga što je dužnost redovnog suda da djelotvorno kontroliše postupak i da provede postupak bez odugovlačenja. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, nakon što je 12. maja 2006. godine zakazao pripremno ročište u konkretnom predmetu, u kratkom roku održao pripremno ročište i ročišta za glavnu raspravu, te donio presudu od 6. februara 2007. godine kojom je postupak pred tim sudom okončan, odnosno da je u tom periodu također bio aktivan. I na kraju, Ustavni sud zapaža da je prvi postupak pred prvostepenim sudom trajao šest mjeseci, dok je drugi postupak pred istim sudom trajao šest godina i dva mjeseca, odnosno da je ukupan postupak pred tim sudom trajao šest godina i osam mjeseci.

54. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da, iako su i prednik apelanata i apelanti u određenoj mjeri doprinijeli dužini trajanja postupka pred prvostepenim sudom, te iako je prvostepeni sud u većem dijelu postupka bio aktivan, nije bilo opravdanih razloga da ukupan postupak pred prvostepenim sudom traje šest godina i osam mjeseci, posebno imajući u vidu činjenicu da je presuda zbog izostanka tog suda od 30. maja 2000 godine, ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 16. novembra 2000. godine, jer nisu postojali zakonom propisani uvjeti za njeno donošenje, te naročito uzimajući u obzir da je prvostepeni sud u ponovnom postupku u periodu od dvije godine i šest mjeseci bio potpuno neaktivan u konkretnom predmetu, za što nije ponudio relevantne razloge, što sve ukazuje na propust u radu tog suda. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je upravo najveći doprinos Općinskog suda što konačna odluka u predmetnom postupku nije donesena u razumnom roku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u prvom postupka pred tim sudom odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude donio u roku od pet mjeseci, dok je u drugom postupku pred tim sudom odluku o žalbi protiv prvostepene presude donio u roku od tri mjeseca. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odluku o reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene presude donio u roku od godinu dana. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da postupanje tih sudova nije u znatnoj mjeri doprinijelo tome da predmetni postupak traje nerazumno dugo.

55. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju u trajanju od osam godina i 11 mjeseci nije zadovoljila zahtjev za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje i da se to u odlučujućem dijelu može pripisati prvostepenom sudu, odnosno Općinskom sudu, koji pri tom nije naveo razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

56. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje

57. Apelanti se, također, žale da je osporenim presudama redovnih sudova pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao i da Kantonalni sud nije razmotrio sve njihove žalbene navode, zbog čega smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

58. U vezi s tim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

59. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili kao neosnovan precizirani tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da sud donese presudu kojom će naložiti tuženom da o svom trošku nakon neovlaštenog proširenja puta i polaganja PTT kablova izvrši povrat nekretnine označene kao k.č. 448/1 (nova 777) k.o. Potoci u prvobitno stanje, te uspostavi raniju među te nekretnine prema putu, kao i da obaveže tuženog da im isplati određene iznose na ime naknade štete zbog toga što apelanti nisu dokazali da u konkretnom slučaju postoji pasivna legitimacija tuženog, niti visinu nastale štete. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i logična obrazloženja iz kojih se, nasuprot navodima apelanata, ne može zaključiti proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog i procesnog prava. Pored toga, u odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije razmotrio sve navode iz žalbe koju su podnijeli protiv presude Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude tog suda i iz spisa predmeta, nasuprot navodima apelanata, proizlazi da je taj sud cijenio navode žalbe, te također podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego su bili dužni da obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja za svoje odluke, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te konstatuje da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost.

60. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana u dijelu navoda o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te da apelantima u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

61. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

62. Apelanti, također, navode da im je osporenima presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

63. Apelanti se, također, žale na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da se u konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju ovog prava vezani za pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja žalbe i mogućnost izjavljivanja revizije i da su o žalbi i reviziji odlučivali nadležni sudovi koji su razmotrili sve prigovore apelanata, te u obrazloženju svojih odluka dali jasne i logične razloge svog odlučenja, odnosno zašto navodi žalbe i revizije apelanata nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dakle, iz stanja spisa je nesporno da je o konkretnom predmetu odlučivano na tri sudske instance. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelante sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u cijelosti neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje

64. Apelanti se žale i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da se u konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju ovog prava vezani za pravo na pravično suđenje. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

65. Prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).

66. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu iznijeli niti jedan konkretan argument niti dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se prema njima postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji, odnosno da se zaista radi o diskriminaciji u uživanju prava na pravično suđenje, prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz osporenih presuda ni iz spisa predmeta.

67. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

68. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se, u parničnom postupku koji je trajao ukupno osam godina i 11 mjeseci, trajanje postupka može u odlučujućem dijelu staviti na teret Općinskom sudu, te kada taj sud nije naveo razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

69. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava a obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i logične razloge za odlučenje.

70. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da iz stanja spisa proizlazi da je apelantov predmet razmatran na tri sudske instance, koje su razmotrile činjenične i pravne aspekte konkretnog predmeta i sve prigovore apelanata.

71. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelanti nisu ponudili bilo kakav dokaz o tome da su drugačije tretirani u odnosu na lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda niti iz spisa predmeta.

72. Na osnovu člana 61. st. 1., 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

73. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović