Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2009/09 (L. T.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2009/09

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2009/09, rješavajući apelaciju Ljiljane Todorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljiljane Todorović, podnesena zbog povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev 422/05 od 29. juna 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljiljana Todorović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 26. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) nije donio u razumnom roku odluku o reviziji koju je izjavila protiv Presude Kantonalnog sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1708/03 od 6. decembra 2004. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 4. novembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 4. novembra 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-887/02.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. novembra 2009. godine. Općinski sud je 14. novembra 2011. godine dostavio na uvid traženi spis.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantici 3. februara 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 22. aprila 2002. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv «Sarajevo-osiguranja», Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je tražila da joj tuženi na ime umanjenja opšte životne sposobnosti u procentu od 33% trajnog invaliditeta, kao osiguraniku – članu porodičnog domaćinstva isplati iznos od 23.236,80 KM s troškovima postupka.

7. Općinski sud je donio Presudu broj P 887/02 od 7. aprila 2003. godine kojom je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je nesporna činjenica da je apelantica osiguranik tuženog po polici osiguranja NO 001955 od 29. januara 2000. godine, da je 18. aprila 2000. godine povrijedila desno oko zbog naprezanja prilikom podizanja tereta, te da joj je zbog te povrede nastupilo umanjenje opšte životne sposobnosti od 33%. Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza, prvenstveno cijeneći nalaz i mišljenje vještaka, zaključio da je nastala šteta apelantici prouzrokovana iz osnova već ranije postojeće bolesti desnog oka. Stoga je ocijenio da je neosnovan apelanticin zahtjev koji se odnosi na odgovornost tužene za nastalu joj nematerijalnu štetu, tj. umanjenje opšte životne sposobnosti zbog ovog štetnog događaja.

8. Apelantica je protiv presude Općinskog suda 18. jula 2003. godine izjavila žalbu Kantonalnom sudu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1708/03 od 6. decembra 2004. godine apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom je odbijen i apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je na osnovu činjeničnog utvrđenja zaključio da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana. Kantonalni sud je također zaključio da apelantici u smislu odredbi čl. 897, 898, 901. i 902, u vezi s čl. 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ne pripada pravo na isplatu tražene naknade štete, jer događaj koji je prethodio štetnom događaju nije bio neizvjestan i nezavisan od isključive volje apelantice kao ugovarača, a koji je prema odredbama člana 953. citiranog zakona bio isključen iz osiguranja.

10. Apelantica je 9. februara 2005. godine protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu zbog povrede odredbi postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i odluke o troškovima postupka. Općinski sud je 28. marta 2005. godine predmetni spis sa odgovorom na reviziju tužene od 3. marta 2005. godine dostavio Vrhovnom sudu.

11. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-442/05 od 29. juna 2006. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv navedene presude Kantonalnog suda odbio. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe člana 897. ZOO, i odbili apelanticin tužbeni zahtjev.

12. Vrhovni sud je 8. septembra 2006. godine predmetni spis vratio Općinskom sudu uz obavještenje da su stranke primile odluku, i to za apelanticu Adil Sarić, advokat iz Tuzle, 21. juna 2006. godine.

13. Apelantica je 15. februara 2010. godine obavijestila Ustavni sud da je nakon donošenja Presude Kantonalnog suda broj Gž-1708/03 od 6. decembra 2004. godine od dotadašnjeg punomoćnika Adila Sarića preuzela kompletnu predmetnu dokumentaciju i ovlastila advokata Aidu Smajić iz Tuzle da izjavi reviziju Vrhovnom sudu na navedenu presudu Kantonalnog suda. Apelantica navodi da je iz odgovora Ustavnog suda (dostavljen apelantici 5. februara 2010. godine) prvi put saznala da je Vrhovni sud odlučio o reviziji, te da je odluka o reviziji (21. jula 2006. godine) dostavljena advokatu Adilu Sariću, njenom ranijem punomoćniku, koji je nije obavijestio o navedenom, niti joj dostavio presudu Vrhovnog suda kako bi eventualno mogla podnijeti apelaciju.

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije zbog toga što Vrhovni sud nije u razumnom roku donio odluku o reviziji koju je izjavila protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1708/03 od 6. decembra 2004.godine. Apelantica navodi da je 9. februara 2005. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1708/03 od 6. decembra 2004. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu. S obzirom da Vrhovni sud nije donio odluku o izjavljenoj reviziji, te da je od ulaganja revizije proteklo više od četiri godine, smatra da je ovakvim ponašanjem Vrhovnog suda došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na nediskriminaciju. Također, apelantica traži da joj se zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju je istakao da apelanticine navode o nerazumno dugom trajanju postupka smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana. Ustavnom sudu je dostavio Presudu tog suda broj Rev-442/05 od 29. juna 2006. godine, i obavijestio Ustavni sud da je apelantica presudu primila na ruke punomoćnika Adila Sarića, advokata iz Tuzle, i u prilogu dostavio fotokopiju dostavnice.

IV.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. 1, 3. i 4.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Član 246 O reviziji sud odlučuje bez rasprave Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 252 Revizijski sud dostavlja svoje odluke strankama, kao i prvostepenom i drugostepenom sudu.

Član 253.

Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

V.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. Ustavni sud zapaža da se apelantica obratila Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Vrhovnim sudom, koji je u vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu bio okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-422/05 od 29. juna 2006. godine, a da apelantica o tome «nije imala saznanje». U konkretnom slučaju, apelacija je podnesena u vrijeme kada je predmetni postupak bio pravosnažno okončan, premda bi prema člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda predmetna apelacija u odnosu na apelanticine navode bila dopustiva i da predmetni postupak nije pravosnažno okončan, jer Ustavni može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VI.Meritum

21. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog toga što Vrhovni sud nije u razumnom roku donio odluko o reviziji koju je izjavila protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1708/03 od 6. decembra 2004. godine.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

23. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

24. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut tužbom pred nadležnim sudom 22. aprila 2002. godine, a iz stanja spisa proizlazi da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda od 29. juna 2006. godine. Cjelokupni postupak odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu je trajao četiri godine, dva mjeseca i sedam dana. Imajući u vidu da, prema članu 32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud pri odlučivanju ispituje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, Ustavni sud će ispitati dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, na što se apelantica žali u apelaciji.

25. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od jednu godinu, tri mjeseca i jedan dan koliko je trajao postupak pred Vrhovnim sudom.

c) Analiza dužine trajanja postupka

26. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja osnovanosti (a potom i visine) apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog umanjenja opšte životne sposobnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu.

27. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je predmetni postupak pred tri sudske instance koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-442/05 od 29. juna 2006. godine trajao ukupno četiri godine, dva mjeseca i sedam dana. Uvidom u predmetni spis Ustavni sud zapaža da je apelantica reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1708/03 od 6. decembra 2004 godine izjavila 9. februara 2005. godine, preko advokata Aide Smajić koju je opunomoćila (punomoć u spisu predmeta ovjerena i potpisana 8. februara 2005. godine) da može izjaviti reviziju Vrhovnom sudu. Zatim, Općinski sud je 28. marta 2005. godine spis predmeta s odgovorom tužene od 3. marta 2005. godine dostavio Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji, koji je odluku donio u roku od jedne godine, tri mjeseca i jedan dan, i dostavio je (21. jula 2006. godine) ranijem apelanticinom punomoćniku advokatu - Adilu Sariću, iz Tuzle, koji je bio ovlašten da apelanticu zastupa u postupku pred nižestepenim sudovima. Ustavni sud ima u vidu da presuda Vrhovnog suda apelantici nije dostavljena propustom Vrhovnog suda koji je previdio činjenicu da je apelanticu u postupku pred Vrhovnim sudom zastupala Aida Smajić, advokat iz Tuzle, te da je Vrhovni sud presudu dostavio apelanticinom ranijem punomoćniku koji je apelanticu zastupao u postupku pred nižestepenim sudovima. Međutim, Ustavni sud smatra da se propust Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju, ne može smatrati propustom koji bi rezultirao kršenjem prava na pravično suđenje, s obzirom na činjenicu da je Vrhovni sud iskazao dostavu, na način iznesen u prethodnom dijelu ove odluke. Dalje, iz spisa predmeta nije vidljivo da je apelantica u periodu neizvjesnosti o ishodu revizionog postupka (od četiri godine) pokazala interes kako bi saznala da li je Vrhovni sud odlučio o izjavljenoj reviziji. Ustavni sud ne opravdava način na koji je Vrhovni sud izvršio dostavljanje revizijske odluke, međutim sama ta činjenica ne može voditi kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Ocjenjujući sve navedeno, kao i činjenicu da se radilo o relativno složenom predmetu, te predmetu koji po zakonu nije određen kao hitan, imajući u vidu vremenski period u kojem je Vrhovni sud donio odluku, Ustavni sud zaključuje da u postupku pred Vrhovnim sudom nije prekršeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju

29. Apelantica smatra da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Vrhovnim sudom, povrijeđeno i njeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 40/04).

31. U konkretnom slučaju, međutim, apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju osim što je navela da je «od dana ulaganja revizije proteklo više od četiri godine te da je ovakvim ponašanjem Vrhovnog suda došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje u razumnom roku i nediskriminaciju», nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi s kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da u postupku pred Vrhovnim sudom nije prekršeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak pred Vrhovnim sudom u predmetu koji po zakonu nije određen kao hitan, trajao jednu godinu, tri mjeseca i jedan dan. Također, Ustavni sud smatra da propust Vrhovnog suda da revizionu odluku dostavi apelanticinom punomoćniku ovlaštenom za izjavljivanje revizije, ne može voditi kršenju prava na suđenje u razumnom roku, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2009/09 (L. T.) | Sudska praksa | Aktio