Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-849/09 (Z. V.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-849/09

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 849/09, rješavajući apelaciju Zorana Višekrune, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zorana Višekrune.

Utvrđuje se povreda iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-001 140 od 29. decembra 2008. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zoranu Višekruni u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Višekrune podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-001 140 od 29. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-06-000 229 od 12.

septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-537/01 od 10. januara 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Višekruna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 20. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118- 0-Rev-06-001 140 od 29. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 229 od 12. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS 537/01 od 10. januara 2006. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. juna 2009. godine, Okružni sud 6. jula 2009. godine i Osnovni sud 13. jula 2009. godine. Tužena je putem zakonskog zastupnika odgovor dostavila 25. juna 2009. godine.

4. Od Osnovnog suda je 6. decembra 2011. godine zatražen na uvid spis broj RS-537/01, koji je 13. decembra 2011. godine i dostavljen.

5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 21. jula 2009. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelant je 16. jula 2001. godine pred Osnovnim sudom pokrenuo radni spor protiv tužene radi ukidanja rješenja tužene br. 0/01-2129/01 od 27. juna 2001. godine i 0/01-466/01 od 5. jula 2001. godine kojim je apelant raspoređen na radno mjesto saradnika za opšte poslove u Odjeljenju zajedničkih poslova u Palama, počevši od 29. juna 2001. godine, raspoređivanja na drugo radno mjesto na zakonit način i isplatu naknade na ime nematerijalne štete. Tužba je zavedena pod brojem RS 537/01.

8. Apelant je 23. novembra 2003. godine i 9. decembra 2003. godine samoinicijativno uredio i dopunio tužbu, shodno odredbama novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a 29. januara 2004. godine pismeno se obratio Osnovnom sudu da postupi povodom tužbe od 16. jula 2001. godine i dopuna tužbe, budući da taj sud do tog momenta u konkretnom slučaju nije preduzeo niti jednu procesnu radnju.

9. Apelant je 10. marta 2004. godine podneskom urgirao u Osnovnom sudu da se predmet prioritetno uzme u rad, a podneskom od 1. aprila 2004. godine je zatražio od predsjednika Osnovnog suda da predmet broj RS 537/01 presignira drugom sudiji jer bi, kako je apelant nezvanično saznao, postupajuća sutkinja u tom predmetu uskoro trebala da ide na trudničko bolovanje.

10. Iz stanja spisa proizilazi da je 5. aprila 2004. godine apelantov predmet presigniran.

11. Apelant je 8. aprila i 19. aprila 2004. godine podnescima Osnovnom sudu ponovo urgirao da se predmet uzme u rad.

12. Osnovni sud je aktom od 20. oktobra 2004. godine pozvao apelanta da se u roku od 10 dana izjasni o tome da li pristaje da se predmetni spor riješi putem medijacije.

13. Osnovni sud je 22. oktobra 2004. godine tuženoj dostavio na odgovor tužbu i akt od 20. oktobra 2004. godine.

14. Apelant se 26. oktobra 2004. godine podneskom Osnovnom sudu izjasnio da prihvata prijedlog da se predmet riješi putem medijacije, ali je, isto tako, podsjetio na to da Zakon o medijaciji još nije stupio na snagu i da se u skladu s njim ne može postupati, pa je predložio da se tužba uputi tuženoj na izjašnjenje.

15. Odgovor na tužbu tužena je dostavila 12. novembra 2004. godine. Odgovor je dostavljen apelantu 16. decembra 2004. godine.

16. Pripremno ročište je zakazano i održano 22. februara 2005. godine, a glavna rasprava je održana 12. maja 2005. godine.

17. Nastavak glavne rasprave zakazane za 17. jun 2005. godine je odgođen za 20. septembar 2005. godine zbog odlaska postupajuće sutkinje na drugu dužnost.

18. Glavna rasprava je zbog promjene sutkinje ponovo održana 20. septembra 2005. godine i konačno je zaključena 21. oktobra 2005. godine kada je precizirano da će presuda biti donesena 8. decembra 2005. godine. Međutim, datum donošenja presude je prolongiran, bez posebnog obrazloženja Osnovnog suda.

19. Konačno, Osnovni sud je 10. januara 2006. godine donio Presudu broj RS 537/01 koju je apelant, prema odredbama o dostavljanju, primio 18. januara 2006. godine.

20. Presudom Osnovnog suda broj RS 537/01 od 10. januara 2006. godine, stavom 1 izreke, preinačeno je Rješenje tužene broj 0/01-2129/01 od 27. juna 2001. godine na način da je apelant po tom rješenju raspoređen, najduže na šest mjeseci, na radno mjesto van sjedišta tužene, dok je u ostalom dijelu rješenje tužene ostalo neizmijenjeno. Stavom 2 izreke citirane presude odbačen je apelantov zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da apelanta rasporedi na posao na zakonit način, a stavom 3 izreke odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova i straha isplati iznos od 15.000,00 KM. Ujedno, stavom 4 izreke presude apelant je oslobođen od plaćanja troškova postupka.

21. Osnovni sud je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant prije spornog premještaja rješenjem Ministarstva informacija Republike Srpske od 30. juna 1998. godine raspoređen na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za pravne poslove u Sekretarijatu tužene, na kojim poslovima je radio sve do 1. oktobra 2000. godine kada je rješenjem Biroa za odnose sa javnošću Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Biro) raspoređen na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za informaciono-dokumentacione poslove u Odjeljenju za analitiku i izdavaštvo. Na tim poslovima je radio sve do ukidanja Biroa 27. marta 2001. godine kada mu je utvrđen status neraspoređenog radnika. Tokom postupka je među strankama bilo sporno da li su osporena rješenja tužene zakonita i da li je tim rješenjima apelantu nanesena nematerijalna šteta na ime pretrpljenih duševnih bolova i straha. Osnovni sud je u obrazloženju naglasio da su Zakonom o radnim odnosima u državnim organima (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) regulisana prava i obaveze zaposlenih u državnim organima, te da je taj propis lex specialis. Odredbom člana 33 stav 1 Zakona o radnim odnosima propisano je da, u slučaju ukidanja državnog organa, državni organ u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa preuzima potreban broj zaposlenih i postavljenih lica koji su radili na preuzetim poslovima, dok je stavom 2 iste odredbe propisano da, u skladu sa potrebama organa, funkcioner koji rukovodi državnim organom u čiji su djelokrug prešli poslovi ukinutog organa donosi rješenje o raspoređivanju zaposlenih koji su preuzeti, a rješenje o raspoređivanju postavljenih lica donosi organ koji ih je postavio. Osnovni sud je podsjetio na to da je ukidanjem Biroa tužena preuzela potreban broj zaposlenih i postavljenih lica, među kojima i apelanta, a da je u martu 2001. godine tužena donijela Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Sekretarijatu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojim je utvrđena drugačija organizacija i sistematizacija radnih mjesta. U skladu sa potrebama tužene, apelant je osporenim rješenjima raspoređen na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za opšte poslove u Palama, počevši od 29. juna 2001. godine, van sjedišta državnog organa koji je preuzeo apelanta. U vezi s tim, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 12 Zakona o radnim odnosima kojom je propisano da zaposleni u državnom organu mogu bez njihove saglasnosti biti privremeno raspoređeni na radno mjesto van sjedišta državnog organa u kome rade, ali najduže šest mjeseci u toku dvije godine, a po isteku tog roka zaposlenici nastavljaju da rade na radnom mjestu na kom su radili prije raspoređivanja van sjedišta državnog organa. U skladu sa navedenim, Osnovni sud je ocijenio da su se stekli uslovi da se apelant u konkretnom slučaju rasporedi na radno mjesto u Palama i da je u tom dijelu osporeno rješenje tužene zakonito. Međutim, budući da u osporenom rješenju nije određena dužina trajanja apelantovog rasporeda na to radno mjesto, to je, prema ocjeni Osnovnog suda, u smislu odredbe člana 12 Zakona o radnim odnosima, valjalo preinačiti rješenje tužene kao u izreci. Tokom postupka sud je utvrdio da je apelant 22. januara 2002. godine podnio tužbu protiv tužene, koja je zavedena pod poslovnim brojem RS 19/02, kojom je tražio poništenje rješenja o izricanju mjere prestanka radnog odnosa od 23. novembra 2001. godine, pa je, prema ocjeni suda, odlučivanje o apelantovom zahtjevu za vraćanje na posao vezano za odluku o prestanku radnog odnosa, a budući da se apelant protivio spajanju postupaka, odlučeno je da se o ovom pitanju ne raspravlja u predmetnom postupku, te je u tom dijelu odbačen tužbeni zahtjev. Osnovni sud je na kraju istakao da apelant tokom postupka nije dokazao osnovanost potraživanja u pogledu naknade nematerijalne štete, te da sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra.

22. Žalbu protiv prvostepene presude podnijeli su Osnovnom sudu i apelant (25. januara 2006. godine) i tužena (2. februara 2006. godine). Odgovor na žalbu dostavili su i apelant i tužena i to 3. odnosno 13. februara 2006. godine.

23. Okružni sud je o žalbama protiv prvostepene presude odlučio 12. septembra 2006. godine Presudom broj 011-0-Ž-06-000 229 kojom je žalbu tužene odbio kao neosnovanu, dok je apelantovu žalbu djelimično uvažio i osporenu prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je preinačeno rješenje tužene i odlučeno da se apelant po tom rješenju raspoređuje najduže šest mjeseci, a da u ostalom dijelu rješenje ostaje neizmijenjeno, tako da je osporeno rješenje tužene poništeno u dijelu u kom je odlučeno o dužini trajanja apelantovog rasporeda preko šest mjeseci, a odbijen je tužiočev zahtjev da se rješenje poništi u preostalom dijelu, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana. Okružni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da u sporu u kom se traži poništavanje odluka o raspoređivanju radnika na drugo radno mjesto sud prvenstveno ispituje zakonitost raspoređivanja, pa ako utvrdi da je odluka zakonita, tada odbija zahtjev radnika kojim traži da se utvrdi nezakonitost odluke i da se odluka poništi, a u protivnom, udovoljava zahtjevu u cijelosti ili djelimično. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud nije postupio na jedan od ovih načina, već je, a što nije mogao učiniti, preinačio rješenje o apelantovom rasporedu, a da nije odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu. Kako je, prema ocjeni Okružnog suda, povreda koju je prvostepeni sud počinio i na koju je ukazano u apelantovoj žalbi od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, te kako se radi o povredama iz odredbe člana 227 ZPP, to je taj sud djelimičnim uvažavanjem apelantove žalbe, a na osnovu odredbe člana 229 tačka 1 ZPP, prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio kao u izreci presude.

24. Nasuprot tome, prema mišljenju drugostepenog suda, nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je i u preostalom dijelu trebalo udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, u obrazloženju je istaknuto, što apelant nije osporavao, da je kod činjenice da je apelant raspoređen na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, u skladu sa potrebama tužene, pravilan stav prvostepenog suda da je osporeno rješenje u preostalom dijelu zakonito. Okružni sud je naveo da, budući da nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu za potpuno poništenje osporenog rješenja, to ne postoji nezakonit akt kao osnov odgovornosti za naknadu štete, u smislu odredbe člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

25. Apelant je protiv drugostepene presude i drugostepenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu koja je 3. novembra 2006. godine dostavljena tuženoj na odgovor. Vrhovnom sudu je spis dostavljen 17. novembra 2006. godine. Vrhovni sud je o reviziji odlučio 29. decembra 2008. godine.

26. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovim revizijama izjavljenim protiv drugostepene presude i rješenja, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-001 140 od 29. decembra 2008. godine kojom je stavom 1 reviziju protiv presude odbio kao neosnovanu, dok je stavom 2 reviziju protiv rješenja odbacio. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da iz obrazloženja nižestepenih presuda jasno proizilazi koje činjenice su sudovi prihvatili kao dokazane, kao i to da je pravilno izvršena ocjena sprovedenih dokaza. Prema ocjeni Vrhovnog suda, činjenice relevantne za presuđenje nisu ni bile sporne (da je apelant bio zaposlen kod tužene, da je rješenjem tužene koje se osporava apelant raspoređen na radno mjesto u Palama i da mu je kasnije, drugim aktom, protiv kog se vodi poseban parnični postupak, izrečena mjera prestanka radnog odnosa), ali je bila sporna primjena materijalnog prava. Iz rezultata sprovedenog postupka, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može se izvesti zaključak da se tužena prilikom donošenja osporenog rješenja rukovodila „šikanoznim razlozima“ na apelantovu štetu, jer, ako bi i bilo tačno da je Pravilnik donesen na nezakonit način, kako to tvrdi apelant, on se nije primjenjivao samo na apelanta nego i na ostale zaposlenike. Tačno je da tužena nije mogla rasporediti apelanta na rad u Odjeljenje za zajedničke poslove u Palama na neograničeno vrijeme, kako je to tužena učinila osporenim rješenjem, pa je zbog toga apelantov tužbeni zahtjev djelimično uvažen zbog pogrešnog stanovišta tužene. Suština djelimičnog poništenja osporenog rješenja tužene je u tome da se apelant mogao rasporediti na rad u Palama samo u periodu od šest mjeseci, počevši od 29. juna 2001. godine. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant bi opravdano mogao postaviti pitanje smještaja u Palama, ishrane, terenskog dodatka i troškova prevoza od Banjaluke do Pala samo da je prihvatio da radi u Palama, što iz spisa ne proizilazi.

27. Vrhovni sud je još istakao da se revizija može izjaviti protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen, kako to proizilazi iz odredbe člana 254 stav 1 ZPP. Drugostepenim rješenjem od 12. septembra 2006. godine postupak nije bio pravosnažno završen već je samo odlučeno o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja od 6. februara 2006. godine kojim je odbijen apelantov prijedlog za donošenje dopunske presude, pa je zbog toga odlučeno da se revizija odbaci kao nedozvoljena na osnovu odredbe člana 247 u vezi sa odredbom člana 254 stav 1 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant se žali na to da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se ističe da sudovi nisu odlučivali u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, da nisu savjesno i brižljivo ocijenili svaki dokaz zasebno i svaki dokaz zajedno, da su pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da su se sudovi upustili u ovlašćenja koja im ne pripadaju jer je on tražio ukidanje spornih rješenja, a ne preinačenje i poništenje, po principu „ja tražim jedno, a sud mi daje drugo“. U navodima apelacije se ističe da sudovi uopšte nisu čitali spis, jer da jesu, onda bi znali da je u Palama bio tri dana i da se morao vratiti budući da nije imao dovoljno sredstava za život. Apelant smatra da ga je tužena zauvijek htjela rasporediti na radno mjesto u Palama, iako je to protivno imperativnom propisu koji kaže da se radnik može rasporediti samo šest mjeseci u toku dvije godine na radno mjesto van sjedišta organa. U apelaciji je još navedeno da se sudovi nisu osvrnuli na sve istaknute žalbene i revizione navode, te da je na taj način povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na pravičan postupak jer sudovi nisu utvrđivali činjenice na propisan način, te da utvrdi da je došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva jer su se sudovi upustili u ovlašćenja koja im ne pripadaju budući da je on tražio „ukidanje“ rješenja. Apelant se žalio i na dužini trajanja postupka, te je zatražio naknadu u iznosu od 11.000,00 KM zbog „bezobzirno dugog trajanja postupka“ i nerješavanja spora u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

29. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi o kršenju prava koja su istaknuta u apelaciji neosnovani jer je taj sud donio presudu u skladu sa materijalnim propisima.

30. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je, prema ocjeni tog suda, odluka koja se apelacijom osporava zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, bez počinjenih povreda parničnog postupka, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

31. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je nižestepenim presudama apelantu djelimično pružena sudska zaštita, u smislu da su rješenja tužene poništena tako što su usklađena sa odredbom člana 12 Zakona o radnim odnosima, prema kojoj zaposlenik u državnom organu može bez svoje saglasnosti biti raspoređen van sjedišta državnog organa u kom radi najduže šest mjeseci u toku dvije godine. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na stanje u spisu i na ono što je prethodno navedeno, apelantu nisu povrijeđena prava koja je u apelaciji naveo, te je predložio da se apelacija odbije.

32. Tužena je putem svog zakonskog zastupnika u odgovoru na apelaciju navela da kao učesnica u postupku navode apelacije smatra neosnovanim, budući da su sudovi sproveli postupak u skladu sa pozitivnopravnim propisima, te da je njena odluka, kojom je apelant raspoređen na radno mjesto van sjedišta organa u kome radi, zakonita, pa je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 434.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvek obraćati naročito pažnju na potrebu hitnog rešavanja radnih sporova.

34. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 69.

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe.

Član 184.

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najdocnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

Član 461.

Ovaj zakon stupa na snagu 1. avgusta 2003. godine.

35. U Zakonu o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/94, 3/96 i 6/97) relevantne odredbe glase:

Član 12.

Zaposleni u državnom organu može bez njegove saglasnosti biti privremeno raspoređen na radno mesto van sedišta državnog organa u kome radi, a najduže šest mjeseci u toku dve godine.

Po isteku roka iz stava 1. ovog člana zaposleni nastavlja da radi na radnom mestu na kojem je radio pre raspoređivanja van sedišta organa.

Član 33.

U slučaju ukidanja državnog organa, državni organ u čiji delokrug prelaze poslovi ukinutog organa preuzima potreban broj zaposlenih i postavljenih lica koji su radili na preuzetim poslovima.

U skladu sa potrebama organa, funkcioner koji rukovodi državnim organom u čiji su delokrug prešli poslovi ukinutog organa donosi rešenje o raspoređivanju zaposlenih koji su preuzeti, a rešenje o raspoređivanju postavljenih lica donosi organ koji ih je postavio.

U slučaju ukidanja državnog organa i ukidanja svih poslova koji su se obavljali u delokrugu tog organa, zaposlenim i postavljenim licima koji su radili u organu, prestaje radni odnos.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 140 od 29. decembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. marta 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant je u apelaciji naveo da mu je, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog bezobzirno dugog trajanja postupka.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

41. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

44. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud zapaža da je apelant 16. jula 2001. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu pokrenuo predmetni postupak koji je okončan 29. decembra 2008. godine donošenjem presude Vrhovnog suda. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao sedam godina i pet mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.

c) Analiza dužine trajanja postupka

46. Prilikom razmatranja kriterijuma koji su navedeni u ovoj odluci, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u pitanju radni spor koji je apelant pokrenuo radi ukidanja rješenja tužene kojima je raspoređen na radno mjesto van sjedišta tužene, naknade na ime nematerijalne štete i raspoređivanja na drugo odgovarajuće radno mjesto. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom postupku.

47. U vezi sa doprinosom sudova dužini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je apelant tužbu podnio 16. jula 2001. godine, da je, samoinicijativno, uredio tužbeni zahtjev 26. novembra i 9. decembra 2003. godine, u skladu sa novim ZPP koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine, a da je Osnovni sud u ovom postupku preduzeo prvu procesnu radnju tek 20. oktobra 2004. godine kada je od apelanta zatražio izjašnjenje u vezi sa rješavanjem predmetnog postupka putem medijacije. Za Ustavni sud je neprihvatljivo da Osnovni sud u periodu od tri godine i tri mjeseca nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, a da, pri tome, iz spisa nisu vidljivi nikakvi opravdani razlozi za takvu neaktivnost. Sem toga, Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo opravdanje za takvo neažurno ponašanje u postupku koji je po svojoj prirodi hitan. Činjenica da je Osnovni sud nakon tri godine i sedam mjeseci od podnošenja tužbe u relativno kratkom periodu, od 15. februara 2005. godine do 21. oktobra 2005. godine, održao četiri ročišta, da je u tom periodu došlo do zamjene uređujuće sutkinje zbog odlaska na drugu dužnost i da je presuda donesena 10. januara 2006. godine, ne može biti opravdanje za neaktivnost Osnovnog suda u periodu od podnošenja tužbe pa do preduzimanja prve procesne radnje. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud zaključio glavnu raspravu 21. oktobra 2005. godine, da je donošenje presude najavio za 8. decembar 2005. godine i da je, bez posebnog obrazloženja, prolongirao datum donošenja presude za 10. januar 2006. godine i pored toga što je odredbama ZPP jasno precizirano da će se presuda i njen pismeni otpravak izraditi u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave, što je još dodatno produžilo ionako dug prvostepeni postupak. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku aktivno učestvovao, samoinicijativno uredio tužbu u skladu sa novim ZPP, podnosio više urgencija Osnovnom sudu da se predmet konačno uzme u rad, tako da apelant ničim nije doprinio dužini postupka.

48. Prema mišljenju Ustavnog suda, Osnovni sud tokom postupka nije koristio svoja ovlašćenja i dužnosti iz ZPP, a posebno odredbu kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Pri tome ne treba zaboraviti da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, te da je, prema odredbama ZPP, sud dužan da obrati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

49. U vezi sa postupanjem Okružnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak povodom žalbe okončan za samo sedam mjeseci, ali da je postupak revizije trajao nešto duže od dvije godine i jedan mjesec, što za revizioni postupak nije kratko, pa je u ukupnom trajanju postupka znatan i doprinos Vrhovnog suda. Uzevši u obzir da je predmetni postupak trajao nešto duže od sedam godina i pet mjeseci, od toga samo pred Osnovnim sudom četiri godine i šest mjeseci, a pred Vrhovnim sudom duže od dvije godine i jedan mjesec, navedeni period se, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na činjenicu da se radi o radnom sporu, ne može smatrati prihvatljivim.

50. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu, te činjenicu da ni Osnovni sud, čiji je doprinos dužini predmetnog radnog spora svakako najveći, a ni Vrhovni sud koji je, takođe, doprinio dužini postupka, nisu ponudili nikakvo obrazloženje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudovima, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, sagledana u cjelini, ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

51. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

52. Ustavni sud zapaža da je apelant tražio od Ustavnog suda da obaveže Republiku Srpsku da mu zbog neopravdano dugog trajanja parničnog postupka isplati razumnu naknadu od 11.000,00 KM. Ustavni sud smatra da se ovakav apelantov zahtjev svojom suštinom odnosi na naknadu na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, odnosno dužine trajanja predmetnog parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu na ime nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

53. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM za svaku godinu nepotrebnog produžavanja postupka, odnosno dvostruki iznos kada se radi o hitnim predmetima. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu koji se ubraja u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da je postupak trajao nešto duže od sedam godina i pet mjeseci, Ustavni sud zaključuje da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

54. Apelant, takođe, smatra da su sudovi donoseći osporene odluke povrijedili pravo na pravično suđenje, a ti se navodi u suštini svode na nezadovoljstvo načinom kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, kako su primijenili materijalno i procesno pravo i kako su ocijenili dokaze.

55. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

56. U vezi sa apelantovim nezadovoljstvom načinom na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

57. U odnosu na apelantov prigovor da su sudovi prekoračili tužbeni zahtjev time što su preinačili rješenje tužene, Ustavni sud zapaža da je tačno da je Osnovni sud prekoračio tužbeni zahtjev preinačavajući osporeno rješenje tužene u dijelu u kom nije bio u skladu sa odredbom člana 12 Zakona o radnim odnosima, ali je ovaj propust prvostepenog suda uočio Okružni sud pa je taj sud svojom odlukom preinačio prvostepenu presudu i u skladu sa ovlašćenjima redovnog suda u parničnom postupku poništio osporeno rješenje tužene u dijelu u kom je utvrdio da je nezakonito. Ustavni sud, takođe, smatra da je apelantovo insistiranje na suštinskoj razlici između izraza „poništiti“ i „ukinuti“ u predmetnom parničnom postupku irelevantno i da se u konkretnom slučaju radi samo o terminološkoj a nikako o suštinskoj razlici, budući da je apelant u ovom dijelu uspio sa svojim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se stavi van pravne snage rješenje tužene u dijelu u kom je bilo nezakonito. Naime, ako se imaju u vidu sve konkretne okolnosti spornog slučaja, pravne posljedice u predmetnom postupku za apelanta bi i u jednom i u drugom slučaju bile zapravo iste.

58. U odnosu na apelantove navode da sudovi nisu razmatrali sve žalbene i revizione razloge koje je u tim postupcima iznosio, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego su bili dužni da obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili.

59. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ponudili jasne razloge i argumentovano obrazložili zašto nisu u cijelosti prihvatili apelantov tužbeni zahtjev. Dakle, iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zaključuje da materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

60. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom dovodi u vezu povredu citiranog člana, Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da apelant povredu prava na djelotvoran pravni lijek dovodi u kontekst prava na pravično suđenje budući da tvrdi da sudovi nisu razmatrali sve žalbene i revizione razloge koje je u tim postupcima iznosio. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da je ovaj navod već razmatrao u ovoj odluci (tačka 58) u okviru prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelant očigledno imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove, redovne i vanredne, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

61. Apelant u vezi sa povredom ovog prava navodi da ga je poslodavac namjerno rasporedio „za sva vremena“ u Pale, iako to nije mogao učiniti prema zakonu koji ga obavezuje, već maksimalno šest mjeseci u toku dvije godine. Ustavni sud zapaža da apelant u vezi sa povredom ovog prava zapravo osporava rješenje tužene o rasporedu na poslove i radne zadatke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi i njihovo dovođenje u kontekst povrede prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je radni spor trajao nešto duže od sedam godina i pet mjeseci, za čiju dužinu je najvećim dijelom odgovoran Osnovni sud, a jednim dijelom i Vrhovni sud, a navedeni sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

63. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, a pri čemu je apelant imao mogućnost da koristi sve raspoložive pravne lijekove i kada je poništeno rješenje tužene u dijelu u kom nije bilo vremenski ograničeno.

64. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-849/09 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio