Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1475/09 (A.Č.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1475/09

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1475/09 rješavajući apelaciju A.Č., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 26. siječnju 2012. godine donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija A.Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Kžk-08-000015 od 24. veljače 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Mario Bogdanović, odvjetnik iz Mostara, podnio je 13. svibnja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-08-000015 od 24. veljače 2009. godine. Apelant je 8. siječnja 2010. godine podnio i zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni sud «zabranio izvršenje kazne zatvora» do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, Odlukom broj AP 1475/09 od 11. veljače 2010. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere.

3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kao i od Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) je zatraženo 31. srpnja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 14. kolovoza 2009. godine. Kantonalno tužiteljstvo nije odgovorilo na apelaciju.

5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. prosinca 2009. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Optužnicom Kantonalnog tužiteljstva broj Kt-545/05 od 24. rujna 2007. godine, koja je precizirana na glavnom pretresu održanom u Kantonalnom sudu, 19. svibnja 2008. godine, optuženoj Z.Č. (u daljnjem tekstu: Z.Č.) i apelantu je stavljeno na teret da su, kao suizvršitelji, počinili kazneno djelo porezne utaje iz članka 273. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), i u svezi s člankom 31. KZ FBiH, a apelantu i kazneno djelo krivotvorenje isprave iz članka 373. stavak 1. KZ FBiH, tako što su podnijeli prijavu poreza na dobit poduzeća i poreznu bilancu s netočnim podacima o prometu poduzeća, te da su, na taj način, izbjegli plaćanje poreza u ukupnom iznosu od 953.507,40 KM. Presudom Kantonalnog suda broj 07 O K 000059 07 K od 26. svibnja 2008. godine, Z.Č. je, na temelju članka 299. točka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), oslobođena od optužbe.

8. Nasuprot tome, Kantonalni sud je donesenom presudom apelanta proglasio krivim što je u ime Z.Č. koja je njegova supruga i vlasnica i ravnateljica poduzeća "Trgo inn" d.o.o Mostar (u daljnjem tekstu: predmetno poduzeće), koje je imalo otvoren transakcijski račun u Uni Credit Zagrebačkoj banci d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: banka) i za koje je, po ovlaštenju Z.Č., imao pravo raspolaganja novčanim sredstvima s tog računa, samostalnoj računovođi A.V. podnio na ovjeru Prijavu poreza na dobit gospodarskog društva i poreznu bilancu za 2004. godinu (u daljnjem tekstu: Prijava poreza), uz koju je priložio potvrdu banke od 18. siječnju 2005. godine, u kojoj je bilo navedeno kako predmetno poduzeće nije imalo prometa preko računa u 2003. i 2004. godini, iako je znao kako podaci u navedenoj potvrdi nisu točni jer je predmetno poduzeće, u razdoblju od 26. ožujka do 29. prosinca 2004. godine, izvršilo uvoz robe u ukupnom iznosu od 4.115.225,33 KM, na koju je trebalo platiti porez na promet proizvoda u ukupnom iznosu od 953.507,00 KM, na temelju članka 25. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Kantonalni sud je apelantu, za učinjena kaznena djela, utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od pet godina i od tri mjeseca pa je, na temelju članka 54. st. 1. i 2. točka b) KZ FBiH, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i dva mjeseca. Pored toga, Kantonalni sud je apelantu izrekao, kao sporednu kaznu, i novčanu kaznu u iznosu od 15.000,00 KM, te ga je obvezao na naknadu troškova kaznenoga postupka i plaćanje sudu paušala. Kantonalno javno pravobraniteljstvo Mostar i Federalno pravobraniteljstvo Sarajevo su upućeni, sa imovinskopravnim zahtjevima, na parnični postupak.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo kako je na glavnom pretresu Kantonalno tužiteljstvo izvelo dokaze ispitivanjem osam svjedoka (špeditera, djelatnika Porezne uprave, službenika banke i ovlaštenog samostalnog računovođe) i dva vještaka (vještaka grafologa i vještaka ekonomske struke), te da je izvršen uvid u dostavljenu materijalnu dokumentaciju, između ostalog i u 144 carinske deklaracije s pratećom dokumentacijom, za koju, kako je navedeno u obrazloženju presude, odbrana nije imala primjedbi. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio kako je apelant imao potpunu faktičku vlast nad poslovanjem predmetnog poduzeća i kako je on stvarno vršio sve poslove iz nadležnosti ravnatelja poduzeća te da je on podnio i lažnu poreznu prijavu na temelju koje je izbjegnuto plaćanje poreza.

10. Pored toga, navedeno je i kako obrana nije izvodila dokaze, izuzev što su Z.Č. i apelant iznijeli obrane. Također je navedeno kako je apelantov prijedlog da se izvede dokaz čitanjem ugovora o prodaji predmetnoga poduzeća radi dokazivanja da on nije izvršio kazneno djelo, odbijen kao neutemeljen. Naime, sud je istaknuo kako iz priložene dokumentacije, odnosno carinskih isprava, iskaza svjedokā i nalaza vještakā te drugih provedenih dokaza, jasno proizlaze aktivnosti apelanta kojih ne bi bilo da je, na bilo koji način, uključena neka treća osoba koja radi u svoje ime i za svoj račun. Kantonalni sud je istaknuo i kako apelant, u svakom slučaju, nije mogao izvršiti zakonitu prodaju predmetnoga poduzeća ni pod kojim uvjetima zbog činjenice da nije njegov vlasnik niti ovlaštena osoba za bilo kakve poslove ili poslove u vezi s poduzećem. Konačno, navedeno je kako je apelant samo najavljivao posjedovanje tog ugovora i nije ga predočavao i zvanično prezentirao kao dokaz, a što je bila njegova obveza.

11. Odlučujući o prizivima apelanta i Kantonalnog tužiteljstva, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Kž-08-000304 od 26. studenoga 2008. godine, kojim je prizive uvažio i ukinuo prvostupanjsku presudu, te odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, istaknuo kako se neutemeljeno apelantovim prizivom tvrdi da je prvostupanjski sud odbijanjem prijedloga da se pročita ugovor o prodaji poduzeća povrijedio njegovo pravo na obranu. Navedeno je kako pravo optuženoga da predlaže izvođenje dokaza u svoju korist ne isključuje pravo i dužnost suda da ocjenjuje je li izvođenje predloženoga dokaza nužno, sukladno odredbi članka 278. stavak 2. ZKP FBiH. Istaknuto je kako je Kantonalni sud odbio navedeni apelantov prijedlog jer je utvrdio da je neutemeljen i za tu svoju odluku je dao razloge.

12. Također, Vrhovni sud je utvrdio kako je utemeljen prizivni prigovor koji se tiče pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je istaknuo kako iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da nema dokaza da je Z.Č. poduzimala bilo kakve aktivnosti u poslovanju predmetnoga poduzeća i kako nema dokaza da je ona mogla znati za podnošenje bilo kakve porezne prijave. Međutim, Vrhovni sud je istaknuo kako iz dokumentacije izuzete iz carinskih ispostava Mostar, Grude, Livno i Travnik, a koja se odnosi na poslovanje predmetnoga poduzeća, proizlazi da je Z.Č. skriptor potpisa na toj dokumentaciji. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je odredio održavanje pretresa, tijekom kojega će se izvršiti dopuna grafološkog vještačenja radi utvrđivanja tko je skriptor potpisa inicijala imena i punog prezimena Z.Č., na dokumentaciji predmetnoga poduzeća, te je istaknuo kako će se, kao dokazni materijal, prihvatiti već izvedeni dokazi u prvostupanjskom postupku.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-08-000 015 od 24. veljače 2009. godine, Z.Č. je oslobođena od optužbe a apelant proglašen krivim što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo porezne utaje iz članka 273. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZ FBiH. Vrhovni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora od tri godine i na novčanu kaznu, kao sporednu kaznu, u iznosu od 10.000 KM. Također, apelant je obvezan naknaditi troškove kaznenoga postupka pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom i sudu platiti paušal, a Kantonalno javno pravobraniteljstvo Mostar i Federalno pravobraniteljstvo Sarajevo su, sa imovinsko-pravnim zahtjevima, upućeni na parnični postupak.

14. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo kako je na pretresu saslušan vještak grafološke struke A.F., te kako su pročitani dopunski nalaz i mišljenje ovoga vještaka od 29. siječnju 2009. godine i kako je izvršen uvid u foto-dokumentaciju koja je sastavni dio toga dopunskoga nalaza i mišljenja. Na pretresu su također ponovno izvedeni svi dokazi izvedeni tijekom prvostupanjskoga postupka. Cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Vrhovni sud je zaključio kako iz dokaza proizlazi da je apelant u tijeku 2004. godine i početkom 2005. godine, u Mostaru, u ime Z.Č., imao pravo raspolaganja novčanim sredstvima predmetnoga poduzeća te kako je predmetno poduzeće, u razdoblju od 26. ožujka do 29. prosinca 2004. godine, izvršilo uvoz robe u ukupnom iznosu od 4.115.225,33 KM. Utvrđeno je kako je apelant svu uvezenu robu ocarinio kod Carinskih ispostava Mostar (99 carinskih deklaracija), Novi Travnik (13 carinskih deklaracija), Grude (11 carinskih deklaracija) i Livno (21 carinska deklaracija), tako što je u ime Z.Č. potpisivao potrebnu carinsku dokumentaciju, a potom tu robu prodavao krajnjim potrošačima. Dalje je utvrđeno da je samostalna računovotkinja A.V., vjerujući u istinitost podataka koje joj je dostavljao apelant, svojim potpisom ovjerila Prijavu poreza prema kojoj predmetno poduzeće nije imalo prometa u 2004. godini, a da je apelant u ime Z.Č. potpisao takvu Prijavu poreza, koju je 20. siječnju 2005. godine predao nadležnoj poreznoj upravi, mada, oprečno članku 25. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, nije obračunao i prijavio porez na promet proizvoda u ukupnom iznosu od 943.507,40 KM.

15. Vrhovni sud je istaknuo kako iz dokumentacije o registraciji predmetnoga poduzeća proizlazi da je u sudski registar upisan subjekt upisa - predmetno poduzeće, te da je osnivač i ravnatelj toga poduzeća Z.Č. Dalje je utvrđeno kako je predmetno poduzeće imalo otvoren transakcijski račun na kojemu je pravo raspolaganja novčanim sredstvima pored Z.Č. imao i apelant. Vrhovni sud je istaknuo kako je, slijedom navedenoga, utvrđeno da apelant nije imao formalne ovlasti za zastupanje predmetnoga poduzeća u pravnom prometu, nego je samo imao ovlasti za raspolaganje novčanim sredstvima toga poduzeća. Dalje je navedeno kako je uvidom u Prijavu poreza za 2003. godinu, te Prijavu poreza za 2004. godinu za predmetno poduzeće, utvrđeno kako u njima nisu obračunati i prijavljeni porezi na promet, odnosno kako u njima nije prijavljeno da je predmetno poduzeće tijekom 2003. godine i 2004. godine obavilo bilo kakav promet proizvoda. Na temelju dopunskog nalaza i mišljenja vještaka grafologa A. F. od 29. ožujka 2009. godine, na koji apelant i njegov branitelj nisu imali primjedbi, utvrđeno je da je skriptor potpisa „Z.Č[]“ u rubrici „porezni obveznik“, u obje navedene prijave, apelant. Vrhovni sud je istaknuo kako tome zaključku ide u prilog i iskaz svjedokinje A.V., samostalne računovotkinje, koja je izjavila da je na zahtjev apelanta sačinila poreznu prijavu i poreznu bilancu, nakon što joj je apelant priložio potvrdu banke u kojoj je bilo navedeno kako predmetno poduzeće u 2003. i 2004. godini nije imalo prometa preko transakcijskog računa toga poduzeća i da je znala da je Z.Č. osnivač i ravnatelj predmetnoga poduzeća, ali da ona u vezi sa sačinjavanjem Porezne prijave nije kontaktirala s njom. Prema tome, na temelju navedenih dokaza, Vrhovni sud je nedvojbeno utvrdio kako je apelant taj koji je 20. siječnju 2005. godine, kako to proizlazi iz naznake na Prijavi poreza, za predmetno poduzeće potpisao poreznu prijavu prema kojoj to poduzeće u 2004. godini nije ostvarilo nikakav promet niti dobit, odnosno poreznu prijavu u kojoj nije bio obračunat i prijavljen porez na promet proizvoda.

16. Međutim, Vrhovni sud je na temelju iskaza i pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke S.K., koji je dat na temelju relevantne dokumentacije pobliže označene u njegovome nalazu i mišljenju, ustvrdio kako je predmetno poduzeće u razdoblju od 26. ožujka do 29. prosinca 2004. godine izvršilo uvoz robe u ukupnom iznosu od 4.115.225,33 KM, te kako je ta roba ocarinjena kod Carinskih ispostava Mostar, Novi Travnik, Grude i Livno. Vrhovni sud je zaključio da je uvoz robe za predmetno poduzeće u navedenome razdoblju izvršio apelant.

17. Pri nalaženju da je apelant obavio navedeni uvoz robe za predmetno poduzeće, tako da je u ime svoje supruge potpisivao potrebnu carinsku dokumentaciju, osim navoda vještaka grafologa, Vrhovni sud je istaknuo kako je imao u vidu i iskaze svjedoka - špeditera A.K., D. P., i Z. T., koji su izjavili da su pri obavljanju poslova špedicije za predmetno poduzeće kontaktirali s apelantom, da im je on dao „dispoziciju“ u ime predmetnoga poduzeća, a da im pri tome nije predočio bilo kakvo ovlaštenje svoje supruge, te da u svezi s poslovima špedicije koji su obavljali za predmetno poduzeće nikada nisu kontaktirali s apelantovom suprugom. Iz navedenih razloga, te, također imajući u vidu navedeni iskaz svjedoka A.V., Vrhovni sud nije prihvatio kao točan apelantov iskaz da on nije poduzeo radnje za koje je optužen i da je predmetno poduzeće prodao.

18. Iako iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa proizlazi kako među vještačenom carinskom dokumentacijom postoje dokumenti koji nisu bili pogodni za grafološko vještačenje, Vrhovni sud je zaključio kako je cjelokupan uvoz robe po svim carinskim deklaracijama (ukupno 144) u kojima je kao uvoznik robe označeno predmetno poduzeće, obavio apelant. Pri tome, Vrhovni sud je imao u vidu iskaze svjedoka špeditera iz kojih proizlazi da je u svim slučajevima naznačeni uvoznik - predmetno poduzeće moralo platiti carinsku taksu i da je u svim slučajevima u kojima su oni obavljali poslove špedicije za uvoznika - predmetno poduzeće, carinska taksa bila plaćena, kao što im je predmetno poduzeće isplaćivalo i naknadu za poslove koje su oni obavili, a da im apelant nikada nije stavio primjedbe - da robu, za čije carinjenje je plaćao carinske takse odnosno njima naknadu za rad, nije uvezao.

19. Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenju vještaka ekonomske struke proizlazi da su nadležne carinske ispostave na uvezenu robu obračunale 602.311,69 KM carinskih taksi, tako da osnovica za obračun poreza na promet proizvoda čini iznos od 4.717.537,02 KM, te da porez na promet koji je predmetno poduzeće trebalo obračunati, prijaviti i platiti za obavljeni promet tijekom 2004. godine iznosi 943.507,40 KM. Navedeno je da je predmetna porezna obveza proizašla iz odredbi Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Naime, člankom 5. tog zakona je propisano da se porez na promet proizvoda plaća na promet proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji, a člankom 6. istog zakona da se prometom proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji smatra svaka prodaja proizvoda ako tim zakonom nije drukčije propisano (primjerice, prema članku 7. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, ne smatra se prometom proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji prodaja proizvoda pravnoj osobi koje se bavi trgovinom, a koja je te proizvode nabavila radi daljnje prodaje). Prema nalazu vještaka ekonomske struke S.K., u carinskoj dokumentaciji koja se odnosila na uvoz robe predmetnog poduzeća nalazile su se izjave ovog poduzeća da se radi o uvozu robe radi dalje prodaje, na temelju čega je omogućen uvoz robe bez plaćanja poreza na promet proizvoda. Međutim, s obzirom da predmetno poduzeće ne posjeduje dokumentaciju o daljnjoj prodaji uvezene robe (pismene narudžbenice s izjavom kupca da navedena roba služi za daljnju prodaju, ispostavljene fakture u kojima bi bilo naznačeno da su proizvodi prodani bez obračunavanja poreza na promet), Vrhovni sud je naveo kako smatra nesumnjivo utvrđenim da je uvezenu robu predmetno poduzeće, odnosno apelant prodavao krajnjim potrošačima.

20. Vrhovni sud je istaknuo kako je apelant dajući lažne podatke o stečenom oporezivom prihodu, svjesno izbjegao za predmetno poduzeće plaćanja propisana poreznim zakonodavstvom u FBiH, te s obzirom da iznos obveze čije je plaćanje izbjegnuto prelazi iznos od 200.000,00 KM, svojim radnjama ostvario obilježja kaznenog djela porezne utaje iz članka 273. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZ FBiH. Vrhovni sud je zaključio kako je apelant učinitelj navedenoga kaznenoga djela iako on nije imao svojstvo odgovorne osobe u predmetnom poduzeću niti je imao formalno-pravne ovlasti za zastupanje u pravnom prometu predmetnog poduzeća. Istaknuto je da iz zakonskog opisa kaznenoga djela porezne utaje iz članka 273. KZ FBiH jasno proizlazi kako to kazneno djelo može učiniti svaka osoba koja za drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u FBiH na taj način što daje lažne podatke o stečenom oporezivom prihodu, a što je u konkretnom slučaju učinio apelant podnoseći za predmetno poduzeće poreznu prijavu s lažnim podacima o prihodu toga poduzeća koje podliježe oporezivanju.

21. Dalje je navedeno da, iako je apelantu optužnicom stavljeno na teret i kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 373. stavak 1. KZ FBiH, Vrhovni sud apelanta nije proglasio krivim i za to kazneno djelo jer je zaključio da radnje za koje je optužen sadrže samo obilježja kaznenog djela porezne utaje iz članka 273. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZ FBiH.

22. Vrhovni sud je naveo kako je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine, smatrajući da je ona srazmjerna težini učinjenog kaznenog djela i stupnju njegove kaznene odgovornosti i da će se njome moći ostvariti svrha kažnjavanja. Budući da je riječ o kaznenom djelu koje je učinjeno iz koristoljublja sud je apelantu, kao sporednu kaznu, izrekao i novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM, smatrajući da je izricanje ove sporedne kazne nužno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2 i 3.d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 14. stavak 3. točka g) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Povredu navedenih prava apelant nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešno izvedenom zaključku o postojanju kaznenog djela porezne utaje. Apelant navodi da je materijalno pravo iz Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga primijenjeno na nedokazano činjenično stanje u postupku, što je sve imalo za posljedicu povredu i njegovih procesnih prava. Pored toga, apelant ističe kako je jedan od osnovnih standarda pravičnog suđenja i jednakost oružja, odnosno ravnopravnost, kojom se strankama u postupku garantira odnos „koordinacije i jednakih mjerila“. S tim u svezi, apelant ističe da je Vrhovni sud prekršio ovaj standard jer je, „bez posebnog obrazloženja diskreditirao dokaze odbrane“, koji su bili usmjereni na utvrđivanje činjenice da apelant nije mogao biti počinitelj kaznenoga djela za koje je optužen. Naime, apelant ističe da je sud odbio dopustiti izvođenje dokaza čitanjem ugovora o prodaji predmetnoga poduzeća, koji je trebao poslužiti utvrđivanju činjenice da apelant nije mogao biti počiniteljem predmetnoga kaznenoga djela. Pored toga, apelant smatra kako sud nije prihvatio njegove navode da on nije mogao počiniti predmetno kazneno djelo i zbog toga što nije imao nikakve ovlasti zastupati poduzeće, pa samim tim da nije ni mogao počiniti predmetno kazneno djelo. Apelant navodi kako je sud materijalno pravo iz Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, primijenio na nedokazano činjenično stanje, tj. da je uzeo kao dokazanu činjenicu da je gospodarski subjekt čiji je vlasnik njegova supruga – porezni obveznik.

24. Pored toga, apelant ističe kako tužitelj nije dokazao da je apelant bio porezni obveznik u smislu Zakona o porezu na promet roba i usluga, tj. da nije dokazao da je uvezena roba služila krajnjoj potrošnji sukladno članku 5. ovoga zakona, nego da se utvrđenje suda da je apelant porezni obveznik temelji na tome da apelant nije ponudio dokaze koji tvrde oprečno (fakture, narudžbenice). Apelant smatra kako tužitelj nije dokazao da je on bio porezni obveznik, mada je u kaznenome postupku teret dokazivanja na tužiteljstvu. Dalje, apelant ističe da «zbog toga što tužiteljstvo nije uspjelo dokazati određene činjenice, iste se ne smiju uzimati kao utvrđene, iz razloga što apelant nije dokazao suprotno». Na navedeni način je učinjena i povreda „načela pretpostavke nevinosti kao i prava protiv samooptuživanja, koja prava apelantu jamče Europska konvencija i Međunarodni pakt“. Osim toga, apelant ističe kako je u provedenom postupku prekršeno i načelo in dubio pro reo, jer su Vrhovni i Kantonalni sud morali posumnjati da je on počinio kazneno djelo porezne utaje, makar na temelju nalaza vještaka grafološke struke koji nije bio isključiv glede činjenica za koje je angažiran kao stručno lice.

b) Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud je istaknuo kako se navodi apelacije faktički odnose na osporavanje činjeničnog utvrđenja redovitih sudova. S tim u svezi, navedeno je da se stav redovitih sudova da je uvezena roba prodavana krajnjim potrošačima i da je po tome osnovu dokazan i status poreznoga obveznika poreza na promet proizvoda. Pored toga, Kantonalni sud je istaknuo kako su u obje presude data obrazloženja zašto nije prihvaćen apelantov prijedlog za izvođenje dokaza čitanjem ugovora o prodaji poduzeća.

26. Vrhovni sud je istaknuo kako apelantovi navodi o povredama ljudskih prava nisu utemeljeni. Navedeno je kako je iz donesene presude vidljivo da je sud utvrdio da je predmetno poduzeće bilo porezni obveznik imajući u vidu odredbe Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i, između ostalog, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Stoga se, prema mišljenju Vrhovnog suda, neutemeljeno u apelaciji tvrdi kako je utvrđenjem da je predmetno poduzeće bilo porezni obveznik povrijeđena pretpostavka apelantove nevinosti i s tim u vezi načelo in dubio pro reo. Također, Vrhovni sud je glede apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na obranu zbog odbijanja provedbe dokaza čitanjem ugovora o prodaji predmetnoga poduzeća istaknuo da je iz transkripta tonskog zapisa s pretresa održanog 24. veljače 2009. godine, vidljivo da takav prijedlog odbrana na tome pretresu nije ni podnijela. Osim toga, Vrhovni sud je u obrazloženju presude dao razloge zbog čega smatra da je apelant učinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim tom presudom iako formalno-pravno nije imao ovlasti za zastupanje u pravnom prometu predmetnog poduzeća.

V. Relevantni propisi

27. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 22/09) relevantne odredbe glase:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 278. stavak 2 Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudac odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj žele dokazati nemaju značenja za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Članak 296.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

28. U Kaznenom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase: Članak 273. st. 1. i 3.

Porezna utaja (1) Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obveza, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(3) Ko učini kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM,kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

29. U Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/02-prečišćeni tekst, 37/03, 14/04 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Članak 5.

Porez na promet proizvoda plaća se na promet proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji. Članak 6. stavak 1.

Prometom proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji smatra se svaka prodaja proizvoda, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

Članak 25. st. 1. i 2.

Obveznik poreza koji proda proizvode krajnjem potrošaču ili na drugi način obavi promet proizvoda, odnosno koji je obavio uslugu uz naknadu, dužan je obračunati porez na promet proizvoda, odnosno porez na promet usluga.

Obaveza obračunavanja poreza na promet proizvoda i poreza na promet usluga nastaje u času kada je obavljen promet proizvoda, odnosno kada je obavljena usluga za koje je propisano plaćanje poreza na promet.

VI. Dopustivost

30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.

31. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70-0- Kžk-08-000015 od 24. veljače 2009. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 2. travnja 2009. godine, a apelacija je podnesena 13. svibnja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3.d. Europske konvencije, kao i članka 14. stavak 3. točka g) Međunarodnog pakta.

35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

36. Članak 6. st. 1, 2. i 3.d. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

37. Glede pitanja primjene članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe kako se u konkretnom slučaju radi o kaznenom postupku u kojemu je apelant proglašen krivim za kazneno djelo porezne utaje koje je propisano zakonom i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojemu se utvrđivala utemeljenost kaznene optužbe, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv.

38. Ustavni sud dalje opaža kako se navodi apelacije glede prava na pravično suđenje odnose na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava budući da apelant smatra da nije ispoštovano načelo ravnopravnosti stranaka, te da je povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti i načelo in dubio pro reo.

39. U svezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

40. Ustavni sud, prije svega, opaža da su navodi apelacije u pretežnom dijelu identični apelantovim navodima iznesenim u prizivu protiv prvostupanjske presude, koje je Vrhovni sud, odlučujući o podnijetom prizivu razmotrio, i djelomično ocijenio utemeljenim zbog čega je i ukinuo prvostupanjsku presudu radi održavanja pretresa, kako bi se činjenično stanje potpuno razjasnilo. Nadalje, Ustavni sud primjećuje kako je Vrhovni sud, nakon održanog pretresa tijekom kojega je ponovno izveo sve dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom tako i nove dokaze koji su bili nužni radi pravilnog činjeničnog utvrđenja, a koji su proizašli iz podnijetih priziva na prvostupanjsku presudu, donio pobijanu odluku.

41. Ustavni sud smatra kako je Vrhovni sud, nakon održanog pretresa, izvršio sveobuhvatnu analizu izvedenih dokaza i kako je u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio kazneno koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud opaža kako je Vrhovni sud proveo dokazni postupak, saslušao veći broj svjedoka, te apelantu dao mogućnost da iznese svoju obranu, predlaže izvođenje dokaza pred Vrhovnim sudom, što, kako proizlazi iz stanja spisa, apelant nije koristio, te da u potpunosti sudjeluje u postupku, sa svim garancijama koje zakon omogućuje. Dalje, Ustavni sud opaža kako je Vrhovni sud izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, te utvrdio kako provedeni dokazi neprijeporno upućuju da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osuđen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako je Vrhovni sud, na temelju detaljne i jasne analize provedenih dokaza, neprijeporno utvrdio i obrazložio svoj zaključak da je apelant počinio kazneno djelo porezne utaje. Vrhovni sud je za ovakav zaključak dao jasne, logične i uvjerljive razloge.

42. Osim toga, Ustavni sud opaža kako je Vrhovni sud pojasnio zašto je zaključio da je apelant učinitelj navedenoga kaznenog djela, iako nije imao svojstvo odgovorne osobe u predmetnom poduzeću niti je imao formalno-pravne ovlasti za zastupanje u pravnom prometu predmetnog poduzeća. U tome je kontekstu sud naveo kako iz zakonskog opisa kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim proizlazi da to kazneno djelo može učiniti svaka osoba koja za drugoga izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u FBiH na taj način što daje lažne podatke o stečenom oporezivom prihodu, a što je po utvrđenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju upravo učinio apelant. Vrhovni sud je zaključak o postojanju kaznene odgovornosti i kaznenoga djela utemeljio na cjelokupnom dokaznom postupku, kako iskazima svjedoka tako i čitavom nizu materijalnih dokaza. Ustavni sud primjećuje kako je apelant tijekom cijeloga postupka imao branitelja odvjetnika, koristio se mogućnošću iznošenja komentara na podastrte materijalne dokaze uporabljene u postupku, kao i na izjave svjedoka, te osporavao navode i dokaze Tužiteljstva. Uz navedeno je imao mogućnost predlagati dokaze za svoje tvrdnje kao i dokaze kojim bi osporio dokaze Tužiteljstva.

43. Potom, Ustavni sud opaža kako je iz rješenja Vrhovnog suda evidentno da je taj sud razmotrio sve apelantove prizivne navode, koje apelant ponavlja u apelaciji, te dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio utemeljenim i zašto je ukinuo prvostupanjsku presudu i odredio odražavanje pretresa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalno-procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je našao elemenata koji bi ukazali na to da je redoviti sud zlouporabio dokazni postupak na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako obrazloženje redovitih sudova s aspekta članka 6. stavak 1. Europske konvencije ispunjava standarde koje je postavio taj članak Europske konvencije.

44. Dalje, vezano za apelantove navode o povredi prava na ravnopravnost odnosno jednakost strana u postupku u smislu odbijanja njegovog dokaznog prijedloga, Ustavni sud naglašava da članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred kaznenim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su njima izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, točka 68). Institucije Europske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskrecijsku ovlast da sami odluče o saslušanju svjedoka za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene je li nužno pozvati predložene svjedoke ili provesti druge predložene dokaze, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obvezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uvjetima» i uz «jednakost oružja». Članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Europski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A broj 235, točka 34).

45. Dovodeći prethodne stavove u vezu s konkretnom predmetom, Ustavni sud prije svega ističe kako apelant navodi da je Vrhovni sud „bez posebnog obrazloženja diskreditirao dokaze odbrane“, a da je tijekom postupka (glavni pretres) predložio samo provedbu jednog dokaza (ugovora o prodaji predmetnog poduzeća) te da je tijekom glavnoga pretresa saslušan u svojstvu svjedoka. Nadalje, Ustavni sud opaža da i iz odgovora Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud, na temelju transkripta tonskog zapisa sa pretresa održanog 24. veljače 2009. godine, utvrdio kako apelant uopće nije podnio prijedlog za provedbu takvog dokaza. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je, oprečno apelantovim navodima, Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto nije prihvatio njegov prijedlog za provedbu dokaza uvidom u ugovor o prodaji predmetnoga poduzeća, a što je potom detaljno elaborirao i Vrhovni sud u rješenju kojim je prvostupanjsku presudu ukinuo. Pri tome Ustavni sud opaža kako je prilikom odlučivanja o prizivu protiv prvostupanjske presude Vrhovni sud, pozivajući se na odredbu članka 278. stavak 2. ZKP FbiH, obrazložio zašto su neutemeljeni apelantovi navodi vezani za odbijanje njegovog prijedloga za provedbu dokaza čitanjem ugovora o prodaji poduzeća te pojasnili kako pravo optuženog da predlaže izvođenje dokaza u svoju korist ne isključuje pravo i dužnost suda da ocjenjuje je li izvođenje predloženog dokaza nužno. S druge strane, iz dokumentacije podastrte Ustavnom sudu, dakle, proizlazi da apelant u postupku pred Vrhovnim sudom, nakon ukidanja presude Kantonalnog suda, nije predložio izvođenje ovog dokaza. Slijedom navedenoga, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili odbijanje apelantovoga prijedloga, sukladno članku 278. stavak 2. ZKP FBiH, i kako u njihovom odlučenju nije bilo proizvoljnosti, odnosno da ni na koji način nije dovedeno u pitanje „pravo apelanta na obranu“. Dalje, Ustavni sud opaža kako iz obrazloženja presude neprijeporno proizlazi da predloženi dokaz obrane nije mogao uopće utjecati na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključak do kojih je došao Vrhovni sud na temelju dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke. Time je, dakle, Vrhovni sud ispoštovao svoju obvezu garantiranu člankom 6. stavak 3.d. Europske konvencije koja, u smislu prakse Europskoga suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provesti predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Stoga, Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije.

46. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud opaža kako apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela in dubio pro reo, budući da tužiteljstvo, prema apelantovom mišljenju, nije dokazalo pred sudom da je predmetno poduzeće porezni obveznik, tj. da je uvezena roba služila krajnjoj potrošnji. Ustavni sud naglašava kako je načelo in dubio pro reo garantirano člankom 6. stavak 2. Europske konvencije, prema kojemu, ukoliko postoji određena dvojba da je određena osoba izvršila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret, takva dvojba treba ići u korist optuženome. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra kako osim nezadovoljstva zaključcima sudova o kojima je, kako je već zaključeno, dato obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava standard prava na pravično suđenje, apelant nije dao bilo kakav relevantan argument koji bi mogao dovesti u pitanje počivanje navedenoga načela. Ustavni sud smatra kako su razlozi koje je Vrhovni sud naveo u odnosu na svoje ubjeđenje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, zadovoljavajući s aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva, te s aspekta članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud smatra kako ovakvo obrazloženje zadovoljava u cijelosti i načelo in dubio pro reo, tim prije što nema ništa što ukazuje da sud neki od izvedenih dokaza nije cijenio ili da je o nekom dokazu dao proizvoljno obrazloženje. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nisu utemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3.d. Europske konvencije.

48. U odnosu na apelantove navode kako mu je povrijeđeno pravo iz članka 14. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ističe da neće posebice razmatrati pozivanje na navedeni članak kojim se također garantira pravo na pravično suđenje, s obzirom da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, već razmotrio, a u konkretnom slučaju Međunarodni pakt ne pruža širi opseg zaštite apelantovih prava.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3.d. Europske konvencije kada je redoviti sud za svoju odluku dao detaljno i jasno obrazloženje i kada je osuđujuća presuda utemeljena na dokazima izvedenim na pretresu na kojemu je apelantu omogućeno ravnopravno sudjelovanje u postupku, odnosno izvođenje svojih dokaza i ispitivanje dokaza suprotne strane, u okviru zakonom propisanog postupka, te kada je redoviti sud u obrazloženju pobijane odluke dao jasne i nedvosmislene razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.

50. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović