Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2090/11 (S. Z.)

Odluka donesena 18. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 3. Protokola 1 uz EK (Pravo na slobodne izbore)
  • Član 3. P broj 1 uz EK – Pravo na slobodne izbore - općenito/opseg zaštite
  • Ograničenja prava iz čl.3. P.1
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2090/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Mirsad Ćeman, Margarita Caca-Nikolovska i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2090/11, rješavajući apelacije Sejfudina Zahirovića i Šemse Sakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacija Sejfudina Zahirovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Iž-49/11 od 28. aprila 2011. godine i broj Siž-3/11 od 10. marta 2011. godine, Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07- 1-259/11 od 7. aprila 2011. godine i Rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-487/10 od 27. januara 2011. godine i apelacija Šemse Sakovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj IŽ- 51/11 od 26. aprila 2011. godine i broj SIŽ- 6/11 od 17. marta 2011. godine, Odluke Centralne izborne komisije broj 06-01-07-1-258/11 od 7. aprila 2011. godine i Rješenja Centralne izborne komisije broj 05-2-07-8-486/10 od 27. januara 2011. godine u odnosu na član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1.

Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacija Sejfudina Zahirovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Iž-49/11 od 28. aprila 2011. godine i broj Siž-3/11 od 10. marta 2011. godine, Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07- 1-259/11 od 7. aprila 2011. godine i Rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-487/10 od 27. januara 2011. godine i apelacija Šemse Sakovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj IŽ- 51/11 od 26. aprila 2011. godine i broj SIŽ- 6/11 od 17. marta 2011. godine, Odluke Centralne izborne komisije broj 06-01-07-1-258/11 od 7. aprila 2011. godine i Rješenja Centralne izborne komisije broj 05-2-07-8-486/10 od 27. januara 2011. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Sejfudin Zahirović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Iž-49/11 od 28. aprila 2011. godine, Rješenja Suda BiH broj Siž- 3/11 od 10. marta 2011. godine, Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIKBiH) o prestanku mandata i dodjeli mandata sljedećem kvalificiranom kandidatu broj 06-1-07-1-259/11 od 7. aprila 2011. godine i Rješenja CIK-a BiH broj 05-2-07-8- 487/10 od 27. januara 2011. godine. Istovremeno, prvoapelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje navedenih odluka Suda BiH i CIK-a BiH do donošenja odluke o apelaciji. Predmet je registriran pod brojem AP 2090/11.

2. Šemso Saković (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH broj IŽ- 51/11 od 26. aprila 2011. godine i broj SIŽ- 6/11 od 17. marta 2011. godine, Odluke CIK-a BiH broj 06-01-07-1-258/11 od 7. aprila 2011. godine i Rješenja CIK-a BiH broj 05-2-07-8-486/10 od 27. januara 2011. godine. Drugoapelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje osporenih rješenja Suda BiH i odluke i rješenja CIK-a BiH. Predmet je registriran pod brojem AP 2108/11.

3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više zahtjeva iz njegove nadležnosti, te da se apelacije br. AP 2090/11 i AP 2108/11 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2090/11. Predmet broj AP 2090/11

4. Rješenjem CIK-a BiH broj 05-2-07-8-487/10 od 27. januara 2011. godine utvrđeno je da je prvoapelant u periodu od 19. novembra 2008. godine do dana donošenja rješenja istovremeno obavljao funkciju zastupnika u Skupštini Distrikta Brčko BiH i funkciju člana Skupštine privatnog preduzeća «Ecoinvest» d.o.o. Tuzla, koje je u 2009. i 2010. godini poslovalo sa Distriktom u vrijednosti većoj od 5.000,00 KM godišnje, čime je počinio zabranjene aktivnosti iz člana 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa u institucijama Distrikta Brčko BiH («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 43/08 i 47/08, u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa). Navedenim rješenjem prvoapelantu je, na osnovu navedenih zakonskih propisa, primjenom člana 17. st. 1. i 2. spomenutog zakona, izrečena sankcija: 1) nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog zvaničnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, to jeste od 31. decembra 2010. godine, i 2) novčana kazna u iznosu od 3.500,00 KM koju je dužan uplatiti u roku od 30 dana od dana izvršnosti rješenja na depozitni račun Trezora Distrikta Brčko BiH i dokaz o izvršenoj uplati dostaviti CIK-u BiH.

5. U obrazloženju rješenja CIKBiH je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka, analizom izvedenih dokaza, svakog pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, nesumnjivo utvrdio da je prvoapelant obavljao funkciju poslanika u Skupštini Distrikta Brčko BiH u periodu od 19. novembra 2008. godine i dalje, te da, u skladu sa članom 2. stav 1. tačka f) Zakona o sukobu interesa, apelant ima status «izabranog zvaničnika». Također je utvrđeno da je prvoapelant sa obavljanjem navedene funkcije obavljao i funkciju člana Skupštine preduzeća «Ecoinvest» d.o.o. Tuzla i da se u konkretnom slučaju radi o privatnom preduzeću, kako je to propisano u članu 3. stav 1. tačka 1. Zakona o sukobu interesa. Dalje je utvrđeno da je preduzeće «Ecoinvest» d.o.o. Tuzla poslovalo sa Distriktom u 2009. godine u ukupnom iznosu od 93.814,15 KM, a u 2010. godini u ukupnom iznosu od 117.598,69 KM. Dalje je obrazloženo da je predmetni postupak proveden zbog povrede odredaba iz člana 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa. Članom 6. stav 2. navedenog zakona je regulirano da izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici ne mogu biti članovi skupštine, upravnog odbora, nadzornog odbora, uprave ili menadžmenta, niti mogu biti ovlašteno lice privatnog preduzeća: a) u koje je Distrikt ulagao kapital u periodu od četiri godine prije preuzimanja funkcije i za vrijeme obavljanja funkcije izabranog zvaničnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika i b) koje sklapa ugovore ili na drugi način posluje sa Distriktom. Stavom 3. navedenog člana propisano je da se ograničenje iz stava 2. tačke b) tog člana primjenjuje na privatna preduzeća koja su sklopila ugovor ili posluju sa Distriktom dok je izabrani zvaničnik, nosilac izvršne funkcije i savjetnik obavljao funkciju pod uvjetom da je vrijednost ugovora ili posla sa Distriktom veća od 5.000,00 KM godišnje. Budući da su kumulativno bili ispunjeni svi uvjeti za primjenu člana 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa, CIKBiH je utvrdio da se prvoapelant nalazio u sukobu interesa, jer dok je obavljao funkciju izabranog zvaničnika (odnosno poslanika u Skupštini Distrikta Brčko BiH), istovremeno je obavljao funkciju člana Skupštine u privatnom preduzeću «Ecoinvest» d.o.o. Tuzla, koje je u 2009. i 2010. godini sklapalo ugovore sa Distriktom iznad zakonski propisanog maksimuma od 5.000.00 KM godišnje. Činjenica koju je prvoapelant istakao u svojoj izjavi da nije član Skupštine navedenog preduzeća, jer je dao ostavku na članstvo u Skupštini, a što je potvrdilo i preduzeće u svojim aktima, kako je zaključio CIKBiH, nije tačna. Naime, Zakon o privrednim društvima u članu 343. propisuje da društvo sa ograničenom odgovornošću ima skupštinu koju čine svi članovi društva. Član 342. navedenog zakona propisuje da istupanjem ili isključenjem iz članstva društva prestaju prava koja iz tog članstva proizlaze. Također, članom 34. Statuta spomenutog preduzeća je propisano da Skupštinu društva čine osnivači, odnosno članovi društva. Iz navedenog, kako je dalje utvrđeno, proizlazi da je prvoapelantu moglo prestati članstvo u Skupštini društva jedino istupanjem ili isključenjem iz društva, a ne i davanjem ostavke na članstvo u Skupštini društva. U toku postupka, kako je zaključio CIKBiH, prvoapelant nije dokazao da je, u skladu sa članom 342. Zakona o privrednim društvima, istupio iz društva, prodajom ili prenosom vlasničkog udjela na neko treće lice, ili da je eventualno isključen iz društva, te da su mu na osnovu toga prestala prava koja iz tog članstva proizlaze.

6. Prvoapelant se žalio protiv navedenog rješenja Sudu BiH koji je Rješenjem broj Siž- 3/11 od 10. marta 2011. godine žalbu prvoapelanta odbio kao neosnovanu.

7. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da nisu osnovani navodi žalbe prvoapelanta da je podnošenjem ostavke na članstvo u Skupštini preduzeća riješio sukob interesa, kao i navod da CIKBiH nije ocijenio član 34. Statuta preduzeća. Sud BiH je naveo da je CIKBiH pravilno ocijenio odredbu člana 34. Statuta preduzeća i odredbe čl. 343. i 342. Zakona o privrednim društvima. Sud BiH je utvrdio da je pravilan zaključak da tek istupanjem iz članstva društva prestaju prava koja iz tog članstva proizlaze. U notarski obrađenoj punomoći od 21. decembra 2009. godine prvoapelant je ovlastio Damira Bećirovića da može u njegovo ime i za njegov račun, kao osnivača sa 33,3 % učešća u osnovnom kapitalu društva «Ecoinvest», preduzeti precizirane pravne i faktičke radnje. Davanjem navedene punomoći drugom licu, kako je utvrdio Sud BiH, apelant nije istupio iz društva, odnosno nije isključen iz društva u smislu člana 342. Zakona o privrednim društvima. Iz stanja spisa i dokaza Sud BiH je zaključio da je u vrijeme imenovanja prvoapelanta za izbornog zvaničnika u Skupštini Distrikta Brčko BiH bio na snazi Statut društva «Ecoinvest» od 20. februara 2003. godine, po kojem je u članu 34. propisano da društvo ima skupštinu koju čine osnivači, odnosno članovi tog društva. Tek izmjenama Statuta od 20. decembra 2009. godine u članu 34. je propisano da Društvo ima skupštinu koju čine osnivači-članovi Društva ili njihovi zastupnici koje imenuju, a član 33. Statuta propisuje da poslove iz nadležnosti Skupštine vrše osnivači ili njihovi zastupnici sve dok Društvo ne bude imalo više od dva člana. Sve i da se prihvati da Skupštinu čine zastupnici osnivača na osnovu notarski ovjerene punomoći, Sud BiH je zaključio, ocjenjujući sadržaj punomoći od 20. decembra 2009. godine, da zastupnici preduzimaju sve radnje na skupštini u ime i za račun osnivača, odnosno člana Društva. Ocjenjujući i vrijeme zaključenja ugovora o izvođenju radova između Distrikta Brčko BiH i preduzeća «Ecoinvest» čiji je osnivač prvoapelant, to jeste 4. maj 2009. godine, može se zaključiti da je on zaključen u vrijeme važenja Statuta iz 2003. godine po kojem je prvoapelant, kao osnivač, bio ujedno i član Skupštine Društva. Po mišljenju Suda BiH, nisu osnovani ni navodi prvoapelanta da CIKBiH nije utvrdio postojanje privatnog interesa prvoapelanta koji utječe, ili može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepistrasnost u obavljanju javne funkcije zbog toga što je osnivač društva osnovao društvo radi ostvarivanja dobiti, odnosno radi finansijskog i ličnog interesa. Kako je prvoapelant zaključio, ugovor sa institucijama Distrikta Brčko BiH, u kojima i on sậm obavlja funkciju izabranog zvaničnika, time se, kako je zaključio Sud BiH, na nedvosmislen i jasan način ukazuje na finansijski i lični cilj i interes prvoapelanta, što je u suprotnosti sa odredbama Zakona o sukobu interesa. Osnovni cilj i smisao navedenog zakona je da izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici svoju funkciju vrše savjesno i odgovorno na način da ne ugrožavaju povjerenje građana u vršenju javnih funkcija. Navedeni zakon zabranjuje i samo stvaranje situacija u kojima privatni interes može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepistrasnost u vršenju javnih funkcija.

8. Odlukom CIK-a BiH broj 06-1-07-1-259/11 od 7. aprila 2011. godine prvoapelantu, poslaniku u Skupštini Brčko Distrikta BiH, izabranom na lokalnim izborima 2008. godine sa liste Stranke za Bosnu i Hercegovinu, utvrđen je prestanak mandata sa danom donošenja navedene odluke. Odlukom CIK-a BiH je, također, utvrđeno da po pravosnažnosti Odluke upražnjeni navedeni mandat se dodjeljuje sljedećem kvalificiranom kandidatu sa liste Stranke za Bosnu i Hercegovinu, a to je Sabira-Rumenka Mujkić.

9. U obrazloženju Odluke CIK-a BiH je navedeno da je CIKBiH na sjednici održanoj 27. januara 2011. godine donio Odluku broj 05-2-07-8-487/10 kojom je prvoapelantu izrečena sankcija nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, to jeste od 31. decembra 2010. godine. Dalje je navedeno da je prvoapelant upisan u evidenciju lica sa zabranom kandidiranja za bilo koju funkciju izabranog zvaničnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, to jeste od 31. decembra 2010. godine. Odredbama člana 1.10. stav 1. tačka 8. Izbornog zakona BiH je propisano da izabranom članu organa vlasti na svim nivoima prestaje mandat prije isteka vremena na koje je izabran ako iz razloga utvrđenih zakonom izgubi pravo da bude biran. S tim u vezi, a na osnovu člana 13.6. stava 1. Izbornog zakona BiH i po pravosnažnosti Odluke CIK-a BiH mandat poslanika u Skupštini Distrikta Brčko BiH dodijeljen je sljedećem kvalificiranom kandidatu sa liste Stranke za BiH.

10. Prvoapelant se žalio protiv Odluke CIK-a BiH Sudu BiH, koji je odbio prvoapelantovu žalbu Rješenjem broj Iž-49/11 od 28. aprila 2011. godine. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su neosnovani navodi prvoapelanta da je Zakon o sukobu interesa lex specialis i da njime nije propisana supsidijarna primjena Zakona o privrednim društvima Federacije BiH, koji je, po mišljenju prvoapelanta, bio osnov za donošenje Rješenja i Odluke CIK-a BiH, kao i Rješenja Suda BiH od 10. marta 2011. godine. Uvidom u spise predmeta Sud BiH je utvrdio da je CIKBiH, donoseći pobijanu odluku, pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju prvoapelant nalazi u sukobu interesa i da je učinio povredu odredaba člana 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa. Sud BiH je utvrdio da je CIKBiH na pravilan, potpun i zakonit način primijenio odgovarajuće odredbe Izbornog zakona BiH, kao i Zakona o sukobu interesa. U pogledu ostalih apelantovih prigovora koji se odnose na primjenu Zakona o sukobu interesa, kao i prvoapelantovog tumačenja ovog zakona, Sud BiH je smatrao da oni nisu pravno relevantni kao razlozi za pobijanje odluke o prestanku mandata prvoapelantu u Skupštini Distrikta Brčko BiH. Sud BiH je, dalje, istakao da su osnovni cilj i smisao navedenog zakona u tome da izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici svoju funkciju vrše savjesno i odgovorno i na način da ne ugrožavaju povjerenje građana u vršenju javnih funkcija.

11. Prvoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Prvoapelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zato što su Sud BiH i CIKBiH u postupku odlučivanja o sukobu interesa i prestanku apelantovog mandata proizvoljno primijenili zakone koji se ne mogu primijeniti i zato što su arbitrarno i samovoljno utvrdili činjenično stanje. Prvoapelant smatra da je Sud BiH svoje odluke zasnovao na očigledno proizvoljnoj, pogrešnoj i neprihvatljivoj ocjeni izvedenih dokaza, odnosno da je proizvoljno propustio da ocijeni izvedene dokaze. Prvoapelant je istakao da je, u skladu sa aktom CIK-a BiH od 5. novembra 2008. godine, koji je na svoje ime dobio od predsjednika CIK-a BiH, te u skladu sa članom 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa, podnio ostavku na funkciju člana Skupštine predmetnog preduzeća i tako riješio pitanje sukoba interesa. Dalje je istakao da su se Sud BiH i CIKBiH u odlukama pozvali na Zakon o privrednim društvima Federacije BiH kao supsidijarni pravni izvor, te da se zakoni entiteta ne mogu primjenjivati u Distriktu Brčko BiH, osim u određenim slučajevima. Također je naveo da nije pravilno protumačen član 34. Statuta predmetnog preduzeća. Dalje je naveo da je u postupku utvrđivanja sukoba interesa prvoapelant diskriminiran po osnovu imovine, čime su povrijeđene odredbe člana 14. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naveo je da je u postupku utvrđivanja sukoba interesa sankcioniran zbog toga što je vlasnik udjela u privatnom preduzeću koje je u 2009. i 2010. godini poslovalo sa Distriktom u vrijednosti većoj od 5.000,00 KM. U postupku nije utvrđeno da je apelant preduzeo bilo kakvu radnju za ostvarivanje privatnog interesa u poslovnom odnosu između firme u kojoj ima osnivački udio i Distrikta Brčko. Istakao je da je pravo svakog građanina BiH da, u skladu sa članom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, bira i da bude biran u organe vlasti BiH i da svako ograničenje tog prava, posebno ako se temelji na diskriminaciji, predstavlja povredu Ustava BiH. Prvoapelant je tražio od Ustavnog suda da donese odluku o dopustivosti i meritumu u kojoj će utvrditi povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

12. U odnosu na zahtjev za izdavanje privremene mjere, prvoapelant je naveo da, zbog prirode ovog ustavnopravnog slučaja, izvršenje pravosnažnih sudskih rješenja i rješenja CIK-a BiH dovelo bi u pitanje svrsishodnost podnošenja apelacije. Naveo je da bi za prvoapelanta mogla nastupiti nenadoknadiva šteta zbog čega smatra da su ispunjeni uvjeti za izdavanje privremene mjere.

Predmet broj AP 2108/11

13. CIKBiH je donio Rješenje broj 05-2-07-8-486/10 od 27. januara 2011. godine kojim je utvrđeno da drugoapelant u periodu od 19. novembra 2008. godine do dana donošenja rješenja istovremeno obavlja funkciju zastupnika u Skupštini Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i funkciju člana Skupštine privatnog preduzeća „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla, koje je u 2009. i 2010. godini poslovalo sa Distriktom Brčko u vrijednosti većoj od 5.000,00 KM godišnje, čime je počinio zabranjene aktivnosti iz člana 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa, pa mu je primjenom člana 17. st. 1. i 2. izrečena sankcija nepodobnosti da se kandidira na bilo koju funkciju izabranog zvaničnika, nosioca javne vlasti ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja (tj. od 31. decembra 2010. godine) i novčana kazna u iznosu od 3.500,00 KM.

14. U obrazloženju rješenja CIKBiH jer naveo da se predmetni postupak vodio zbog povrede odredaba čana 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa. U konkretnom slučaju CIKBiH je, nakon izvedenih dokaza (uvida u službenu bazu podataka CIK-a, apelantovu izjavu i dopunu izjave od 17. i 27. decembra 2010. godine, obrazac ličnih podataka, akt Općinskog suda u Tuzli, akt preduzeća „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla, kao i uvidom u akte Direkcije za finansije Distrikta Brčko), utvrdio da je drugoapelant obavljao funkciju u Skupštini Distrikta Brčko, te da je imao status „izabranog zvaničnika“. Dalje, utvrđeno je da je istovremeno obavljao funkciju člana Skupštine preduzeća „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla, da se radi o privatnom preduzeću (čiji je jedan od osnivača drugoapelant), kako je to navedeno u članu 3. stav 1. Zakona o sukobu interesa, koje je poslovalo sa Distriktom Brčko u 2009. godini u ukupnom iznosu od 93.814,00 KM i u 2010. godini u ukupnom iznosu od 117.598,00 KM.

15. CIKBiH se pozvao na relevantne odredbe Zakona o sukobu interesa, te je zaključio da su kumulativno ispunjeni svi zakonski uvjeti za utvrđivanje drugoapelantove odgovornosti zbog povrede odredbe člana 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa, jer je utvrđeno da je apelant u sukobu interesa, odnosno da je obavljao funkciju izabranog zvaničnika i istovremeno funkciju člana Skupštine u privatnom preduzeću „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla, koje je sa Distriktom Brčko sklapalo ugovore iznad zakonom propisanog maksimuma (5.000,00 KM).

16. CIKBiH je u obrazloženju naveo izjavu drugoapelanta koji je tvrdio da nije u sukobu interesa, jer je, u skladu sa zakonom, podnio ostavku na „nespojivu funkciju“ (na funkciju člana Skupštine preduzeća), kao i prenio upravljačka prava na drugo lice. CIKBiH je naveo da je drugoapelant u svojoj izjavi istakao da treba razlikovati „vlasnička prava“ od „upravljačkih prava“. S tim u vezi, apelant je naveo da nije dovoljno da neko ima „vlasnička prava“, već treba da ima upravljačka prava da bi bio u sukobu interesa. U izjavi u postupku pred CIK-om BiH drugoapelant je naveo da je, na osnovu punomoći date i ovjerene pred notarom, svoja upravljačka prava prenio na treće lice, te da je dao ostavku na funkciju člana Skupštine preduzeća „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla.

17. CIKBiH je naveo da izjava drugoapelanta i privatnog preduzeća „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla da drugoapelant nije član Skupštine preduzeća nije tačna. S tim u vezi, CIK se pozvao na odredbu člana 343. Zakona o privrednim društvima FBiH, kojom je propisano da skupštinu društva čine svi članovi društva. Dalje, CIK je naveo da je članom 342. Zakona o privrednim društvima propisano da istupanjem ili isključenjem iz članstva društva prestaju sva prava koja iz tog članstva proizlaze. CIK se pozvao i na odredbu člana 34. Statuta preduzeća „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla kojom je propisano da Skupštinu Društva čine osnivači, odnosno članovi Društva. Na osnovu navedenog, CIK je zaključio da je apelantu moglo prestati članstvo u Skupštini Društva jedino istupanjem ili isključenjem iz tog društva, a ne davanjem ostavke na članstvo u Skupštini Društva. Navedeno je da u toku postupka drugoapelant nije dokazao da je, u skladu sa članom 342. Zakona o privrednim društvima, istupio iz društva, prodajom ili prenosom vlasničkog udjela na neko treće lice, ili da je eventualno isključen iz društva, te da su mu na osnovu toga prestala prava koja iz tog članstva proizlaze. Takođe, CIKBiH je naveo da Zakon o privrednim društvima ne pravi razliku između vlasničkih i upravljačkih prava, već je dovoljno da je određeno lice član društva, odnosno da ima vlasnički udjel u društvu sa ograničenom odgovornošću da bi bio član skupštine.

18. CIKBiH je naveo da je sankciju (nepodobnost kandidiranja za bilo koju funkciju) i novčanu kaznu izrekao u skladu sa čl. 22. i 23. Pravila o vođenju postupka iz oblasti primjene Zakona o sukobu interesa. Prilikom izricanja novčane kazne kao olakšavajuću okolnost na strani drugoapelanta CIKBiH je ocijenio činjenicu da je drugoapelant u roku od tri dana nakon stupanja na javnu funkciju podnio ostavku, čime je „htio da riješi sukob interesa“.

19. Sud BiH je Rješenjem broj SIŽ-6/11 od 17. marta 2011. godine odbio kao neosnovanu žalbu drugoapelanta podnesenu protiv Rješenja CIK-a BiH od 27. januara 2011. godine.

20. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je CIKBiH utvrdio sve pravno relevantne činjenice koje ukazuju na kršenje odredaba člana 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa. Sud BiH je naveo da je nesporna činjenica da je drugoapelant obavljao funkciju izabranog zvaničnika, a istovremeno je obavljao funkciju člana Skupštine preduzeća „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla, jer je (kako proizlazi iz akta Općinskog suda Tuzla) još uvijek upisan kao osnivač Društva koje je poslovalo sa Distriktom Brčko u vrijednosti poslova većoj od 5.000,00 KM.

21. Sud BiH je naveo da nisu osnovani navodi drugoapelanta da je podnošenjem ostavke na članstvo u Skupštini preduzeća riješio sukob interesa, kao i apelantov navod da CIKBiH nije ocijenio član 34. Statuta preduzeća „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla. Sud BiH se pozvao na član 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa, te je zaključio da je CIK pravilno ocijenio odredbe Zakona o privrednim društvima i član 34. Statuta preduzeća. Prema mišljenju Suda BiH, činjenica da je drugoapelant dao ostavku na članstvo u Skupštini preduzeća ne utječe na primjenu člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa, jer je drugoapelant - koji je osnivač Društva ujedno i član Skupštine toga društva (u skladu sa članom 343. Zakona o privrednim društvima i članom 34. Statuta Društva). Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak CIK-a da tek istupanjem iz članstva društva prava koja proizlaze iz članstva prestaju.

22. Dalje, ocjenjujući punomoć koju je drugoapelant dao Damiru Bradariću (sadržaj punomoći je detaljno naveden), Sud BiH je zaključio da drugoapelant nije istupio iz Društva, odnosno nije mu prestalo članstvo u tom društvu, pa samim tim ni u Skupštini Društva u smislu odredaba člana 343. Zakona o privrednim društvima FBiH. Dalje, Sud BiH je utvrdio da je u vrijeme imenovanja drugoapelanta na funkciju izabranog zvaničnika u preduzeću „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla još bio na snazi Statut iz 2003. godine u skladu sa kojim Skupštinu Društva čine osnivači, odnosno članovi Društva. Sud BiH je naveo da su tek izmjenama Statuta preduzeća od 20. decembra 2009. godine izmijenjene ove odredbe. Osim toga, Sud BiH je naveo da čak i da prihvati da Skupštinu Društva čine zastupnici osnivača (po osnovu notarski ovjerene punomoći), ocjenjujući sadržaj punomoći koju je drugoapelant dao 20. decembra 2009. godine Damiru Bradariću (da može u njegovo ime i za njegov račun kao osnivača sa 66,7% učešća u osnovnom kapitalu društva „Ecoinvest“ preduzeti sve pravne i faktičke radnje radi usklađivanja djelatnosti, potpisivanje statuta, prijave…), Sud BiH je zaključio da zastupnici obavljaju radnje u ime i za račun osnivača, odnosno člana društva. Dakle, prema mišljenju Suda BiH, imenovanjem zastupnika drugoapelant nije prestao biti član Društva, jer je na njega samo prenio ovlaštenje da obavlja određene poslove, a neprisustvovanje sjednicama Skupštine Društva nije značajno za donošenje osporene odluke. Prema mišljenju Suda BiH, imenovanjem zastupnika osnivač ne prestaje biti član društva, jer je na zastupnika samo prenio ovlaštenje da vrši određene funkcije. Dalje, ocjenjujući ugovor između Distrikta Brčko i preduzeća „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla (4. maj 2009. godine), Sud BiH je naveo da se može zaključiti da je on zaključen u vrijeme važenja Statuta iz 2003. godine prema kojem je drugoapelant bio osnivač i član Skupštine Društva.

23. Osim toga, Sud BiH je ocijenio da je neosnovan navod drugoapelanta da CIKBiH nije utvrdio postojanje privatnog interesa drugoapelanta koji utječe ili može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristranost u obavljanju javne funkcije zbog toga što je osnivač društva osnovao društvo radi dobiti, odnosno finansijskog i ličnog interesa, a kako je drugoapelant zaključio ugovor sa institucijama Distrikta Brčko u kojima i on sậm obavlja funkciju izabranog zvaničnika, to na nedvosmislen i jasan način ukazuje na finansijski i lični cilj i interes drugoapelanta, što je u suprotnosti sa odredbama Zakona o sukobu interesa. Sud BiH je istakao da je osnovni cilj Zakona o sukobu interesa da izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici svoju funkciju vrše savjesno i odgovorno na način da ne ugrožavaju povjerenje građana u vršenju javnih funkcija. Navedeni zakon, prema mišljenju Suda BiH, zabranjuje i samo stvaranje situacija u kojima privatni interes može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristrasnost u vršenju javnih funkcija. Na osnovu svega utvrđenog Sud BiH je zaključio da je odluka CIK-a zakonita i pravilna.

24. CIKBiH je donio Odluku broj 06-1-07-1-258/11 od 7. aprila 2011. godine o prestanku mandata drugoapelanta sa danom donošenja odluke i dodjeli mandata sljedećem kvalificiranom kandidatu (Osmanu Mulahaliloviću).

25. U obrazloženju odluke CIKBiH je naveo, imajući u vidu Rješenje CIK-a BiH broj 05-2-07-8-486/10 od 27. januara 2001. godine, da je drugoapelant upisan u evidenciju lica sa zabranom kandidiranja za bilo koju funkciju izabranog zvaničnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja (31. decembar 2010. godine). CIK se pozvao na odredbe člana 1.10. stav (1) tačka 8. Izbornog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 23/01 do 32/10), kojim je propisano da izabranom članu organa vlasti prestaje mandat na svim nivoima vlasti prije isteka vremena na koje je izabran ako iz razloga utvrđenih zakonom izgubi pravo da bude biran. S tim u vezi, CIKBiH je naveo da se, u skladu sa članom 13.6. stav (1) Izbornog zakona BiH i po pravosnažnosti ove odluke mandat dodjeljuje sljedećem kandidatu sa liste Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

26. Protiv Odluke CIK-a BiH od 26. aprila 2011. godine drugoapelant je izjavio žalbu. Rješavajući po žalbi Sud BiH je donio Rješenje broj Iž-51/11 od 26. aprila 2011. godine kojim je žalbu odbio.

27. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je drugoapelant izjavio žalbu zbog netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (pogotovo zbog činjenica da je CIKBiH primijenio odredbe federalnog zakona, Zakona o privrednim društvima, na teritoriji Distrikta Brčko). Sud BiH je naveo da žalba drugoapelanta nije osnovana.

28. Sud BiH je naveo da je CIKBiH donio odluku o prestanku mandata drugoapelantu i imenovanju sljedećeg kandidata u skladu sa članom 2.9. stav (1) tačka 14. u vezi sa članom 1.10. stav (1) tačka 8. i stav (2) i člana 13.6. stav (1) Izbornog zakona BiH i člana 14. stav (1) tačka h) i člana 18. Uputstva o dodjeli i prestanku mandata („Službeni glasnik BiH“ broj 31/10). Sud BiH je naveo da je CIKBiH pravilno postupio kada je donio osporenu odluku, kojoj je prethodilo Rješenje CIK-a broj 05-2-07-8-486/10 od 27. januara 2011. godine, kojom je drugoapelantu izrečena sankcija zbog kršenja odredaba člana 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa. Sud BiH je naveo da je Rješenje CIK-a BiH od 27. januara 2011. godine postalo pravosnažno 17. marta 2011. godine, nakon što je Sud BiH u predmetu broj SIŽ-6/11 odbio drugoapelantovu žalbu. Na osnovu navedenog, Sud BiH je zaključio da je CIKBiH pravilno primijenio materijalno i procesno pravo kada je donio Odluku od 27. aprila 2011. godine, odnosno proveo izvršenje Rješenja od 27. januara 2011. godine.

29. Navodi drugoapelanta koji se odnose na primjenu Zakona o privrednim društvima FBiH, prema mišljenju Suda BiH, nemaju utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer je odluka donijeta u postupku provođenja pravosnažnog rješenja kojim je ranije utvrđeno postojanje sukoba interesa, pa je ovo trebalo eventualno isticati u tom postupku. S obzirom na navedeno, pozivajući se na član 81. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH, Sud BiH je žalbu odbio.

30. Drugoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava i člana 14. Evropske konvencije, pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelant ističe da su obrazloženja osporenih rješenja proizvoljna, jer je navedeno da je drugoapelant član Skupštine preduzeća, pa je u sukobu interesa, ali i kontradiktorna, jer je navedeno da je „drugoapelant dao ostavku na članstvo u Skupštini preduzeća“. Apelant osporava način na koji je primijenjen Zakon o privrednim društvima FBiH na teritoriji Distrikta Brčko. Drugoapelant navodi da je, nakon izbora, dao ostavku na članstvo u Skupštini preduzeća, a nikada od njega nije traženo da još nešto uradi kako bi izbjegao sukob interesa. Drugoapelant navodi da se u toku postupka nije ocjenjivala notarska izjava, kao ni akt pod nazivom Imenovanje zastupnika udjela u Skupštini društva 'Ecoinvest' d.o.o. Tuzla. Drugoapelant navodi da iz notarske punomoći jasno proizlazi da je za zastupnika vlasničkih prava po osnovu registriranog udjela u društvo imenovao Damira Bradarića i da je Damir Bradarić obavljao funkciju člana Skupštine Društva, a ne apelant. Osim toga, drugoapelant navodi da se Zakon o privrednim društvima kao supsidijarno pravo koristio na teritoriji Distrikta Brčko. S tim u vezi, drugoapelant ističe da Zakon o sukobu interesa, kao i Pravila o vođenju postupka iz oblasti Zakona o sukobu interesa ne propisuju ništa osim ostavke na funkciju člana u Skupštini preduzeća koju je drugoapelant dao. Drugoapelant navodi da se „pravna praznina“ u Zakonu ne može upotpuniti zakonskim odredbama entitetậ. S tim u vezi, drugoapelant zaključuje da su pogrešno primijenjeni i Zakon o privrednim društvima FBiH i Statut preduzeća. Drugoapelant navodi da propisi u BiH ne predviđaju nikakvo postupanje izabranih predstavnika sa imovinom u preduzećima koju imaju. Drugoapelant navodi da je diskriminiran jer mu je u postupku sukoba interesa oduzet mandat poslanika na osnovu toga što je vlasnik udjela u preduzeću koje je sklopilo poslove sa Distriktom Brčko preko iznosa dozvoljenog zakonom. Prema mišljenju drugoapelanta, u postupku nije utvrđeno da je drugoapelant preduzeo bilo koju radnju za ostvarivanje privatnog interesa. U obrazloženju apelacije drugoapelant je istakao da postoji zabrana diskriminacije, te da zakoni u Bosni i Hercegovini moraju biti u skladu sa Ustavom, Evropskom konvencijom i njenim protokolima. Drugoapelant se pozvao na pravo svakog građanina iz člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima da bira i bude biran, te je naveo da se svako ograničenje tog prava, posebno ako se temelji na diskriminaciji, predstavlja povredu. Drugoapelant je tražio od Ustavnog suda da donese odluku o dopustivosti i meritumu u kojoj će utvrditi povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane izvršenja rješenja CIK-a BiH i Odluke Suda BiH broj SIŽ-6/11, jer bi drugoapelantu izvršenjem mogla nastati nenadoknadiva šteta. Relevantni propisi

31. Zakon o sukobu interesa u institucijama Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ br. 43/08 i 47/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Predmet (1) Ovim Zakonom, radi sprečavanja sukoba interesa, uređuju se posebne obaveze izabranih zvaničnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt) u obavljanju javne funkcije.

Član 3.

Sukob interesa Sukob interesa postoji u situacijama u kojima izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici imaju privatni interes koji utiče ili može uticati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristranost u obavljanju javne funkcije.

Član 6. stav 2. tačka b) i stav 3.

Nespojivost u odnosu na privatna preduzeća [...] (2) Izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici ne mogu biti članovi skupštine, upravnog odbora, nadzornog odbora, uprave ili menadžmenta, niti mogu biti ovlašteno lice privatnog preduzeća:

[...].

b) koje sklapa ugovore ili na drugi način posluje sa Distriktom;

(3) Ograničenje iz stava 2. tačka b) ovog člana primjenjuje se na privatna preduzeća, koja su sklopila ugovor ili posluju sa Distriktom, dok je izabrani zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik obavljao funkciju, pod uslovom da je vrijednost ugovora ili posla sa Distriktom veća od 5.000 KM godišnje.

Član 17. st. 1. i 2.

Sankcije (1) Novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 10.000 KM kaznit će se izabrani zvaničniik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik ako se utvrdi da ne postupa u skladu sa odredbama:

a) članova 5, 6, 8. i 9. ovog zakona;

b) članova 7, 10. i 11. ovog zakona.

(2) U slučaju iz stava 1. tačka a) ovog člana izabrani zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik smatra se nepodobnim za kandidovanje za bilo koju funkciju izabranog zvaničnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine od počinjenog prekršaja.

Dopustivost

32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

Dopustivost prima facie

33. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

a) Pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

34. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na slobodne izbore iz člana 3.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelanti povredu navedenog prava vide u, navodno, netačno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba usljed čega im je izrečena sankcija. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i CIKBiH, u obrazloženju svojih odluka, dali jasne i nedvosmislene razloge zašto smatraju da su apelanti izvršili povredu člana 6. st. 2. i 3. Zakona o sukobu interesa, zbog čega je apelantima i izrečena predmetna sankcija. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te naglašava da su Sud BiH i CIKBiH ocijenili kao očigledno neosnovane tvrdnje apelanata da su sukob interesa riješili davanjem ostavke na mjesto člana u Skupštini preduzeća. Naime, Ustavni sud zapaža da su CIKBiH i Sud BiH jasno naveli, pozivajući se na akt preduzeća, kao i na relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima FBiH (koje se odnose na „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla) da su apelanti kao osnivači Društva bili i članovi Skupštine Društva. Dalje, CIKBiH i Sud BiH su utvrdili da su apelanti, kao osnivači Društva, prenijeli određena ovlaštenja na opunomoćenike, koja su taksativno nabrojana u punomoći, a koja opunomoćenici obavljaju „u ime i za račun“ apelanata. Shodno navedenom, CIKBiH i Sud BiH su zaključili da apelanti, iako su dali ostavku na funkciju člana Skupštine preduzeća, kao osnivači Društva, u skladu sa zakonskim odredbama i aktom Društva, ostali su članovi Skupštine u preduzeću. Osim toga, suprotno navodima apelanata, u obrazloženju odluke Suda BiH je navedeno u čemu se sastoji „privatni interes apelanata“. Utvrđene činjenice, koje su veoma detaljno obrazložene u osporenim odlukama, kao i primjena materijalnog prava nisu, prema mišljenju Ustavnog suda, navodima apelanata dovedeni u pitanje. Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji, osim paušalnog navođenja da je došlo do povrede prava na slobodne izbore, Ustavnom sudu nisu dostavili bilo kakve dokaze koji bi sa dovoljnom jasnoćom pokazivali da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća.

35. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u postupku ocjene ustavnosti u svojoj Odluci broj U 14/09 od 30. januara 2010. godine ocijenio ustavnost člana 16. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, te je naveo „da član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji podrazumijeva aktivno i pasivno biračko pravo, ta prava ne navodi eksplicitno, a pogotovo ih ne definira, ostavlja prostor da 'pretpostavlja ograničenja' (vidi, npr., Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000. godine, predstavka broj 26772/95, stav 201) s tim da ta ograničenja ne ugrožavaju suštinu ovih prava i ne lišavaju ih njihove efektivnosti, da su uvedena kako bi zadovoljila legitiman cilj i da ta ograničenja nisu neproporcionalna“. U toj odluci Ustavni sud je zaključio i „da propisana ograničenja pasivnog biračkog prava služe legitimnom cilju da osiguraju nezavisnost izabranih funkcionera u zakonodavnim organima radi promoviranja općih interesa zajednice kao cjeline i sprečavanja zloupotrebe javne funkcije radi ostvarenja lične koristi pri čemu interes zajednice, u smislu zakonitosti, otvorenosti, objektivnosti i nepristrasnosti izabranih kandidata u vršenju javne funkcije, preteže nad interesom pojedinca da bude biran u zakonodavne organe i istovremeno obavlja značajne funkcije u javnim i privatnim preduzećima“ (tač. 14. i 29), te da su, stoga, osporene odredbe u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da odredbe Zakona o sukobu interesa u institucijama Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine imaju gotovo identičan sadržaj kao odredbe Zakona o sukobu interesa u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi, mutatis mutandis, mogu primijeniti i na konkretni slučaj.

36. Ustavni sud ističe da je dosadašnja praksa Evropskog suda za ljudska prava jasno utvrdila da država može nametnuti ograničenja na pasivno biračko pravo pod uvjetom da ograničenje teži legitimnom cilju i da sredstva predviđena zakonodavstvom za postizanje tog cilja nisu neproporcionalna (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, presuda od 2. marta 1987. godine, stav 52, i Gitonas i ostali protiv Grčke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 39). U predmetu Gitonas i ostali protiv Grčke, u kojem podnosioci zahtjeva osporavaju pravila kojima se javnim dužnosnicima zabranjuje da se kandidiraju na izborima u periodu od 33 mjeseci od obavljanja javne dužnosti, utvrđeno je da je cilj kojem je zakonodavni organ težio donošenjem relevantnog propisa, a to je da se osigura nezavisnost članova parlamenta, bio legitiman (op. cit., Gitonas i ostali protiv Grčke, st. 39. i 40). Isto tako, u predmetu Ahmed i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva utvrđeno je da ograničenja nametnuta pojedinim lokalnim dužnosnicima u pogledu kandidiranja na lokalnim izborima slijede legitiman cilj osiguravanja političke nepristranosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ahmed i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. septembra 1998. godine, st. 73-76). Analizirajući konkretne predmete u kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da sprečavanje sukoba interesa između javne dužnosti i privatnog, to jeste komercijalnih aktivnosti izabranih nosilaca javnih dužnosti jeste legitimni cilj u demokratskom društvu, u smislu da se teži osigurati da izabrani dužnosnici obavljaju svoje dužnosti nezavisno i nepristrasno uz uklanjanje rizika ili izgleda da dođe do pojave korupcije ili utjecaja čak i indirektnog, a sve u korist njihovih privatnih ili komercijalnih interesa na štetu interesa zajednice u kojoj su oni izabrani. Ustavni sud smatra da u svim političkim demokratijama koje pravilno funkcioniraju mora postojati efikasna zaštita kako bi se uklonio rizik da će izabrani dužnosnici zloupotrijebiti javna ovlaštenja radi ostvarivanja privatne ili komercijalne koristi za sebe. Ustavni sud zaključuje da ova pitanja predstavljaju opravdan razlog za reguliranje pitanja učešća u privatnom preduzeću i obavljanju javne dužnosti.

37. U odnosu na princip proporcionalnosti u ostvarenju legitimnog cilja, Ustavni sud napominje da je u presudi Gitonas i ostali protiv Grčke Evropski sud naglasio «znatnu slobodu» koju države ugovornice uživaju kada utvrđuju pravila kojima se uređuju kriteriji za izuzeće zastupnika (op. cit., Gitonas i ostali protiv Grčke, stav 39). Ustavni sud, dalje, zapaža da se sredstva korištena u predmetnom Zakonu o sukobu interesa ne mogu smatrati neprikladnim za postizanje legitimnog cilja, niti pak prekomjernim u svom utjecaju na pojedince, u konkretnom slučaju na apelante. Ustavni sud, dalje, ističe da se, prema navedenom zakonu, samo učestvovanje u privatnom preduzeću ne smatra sukobom interesa nego samo ono učestvovanje kada se radi o ugovoru ili poslovnom odnosu između privatnog preduzeća i organa vlasti Distrikta u periodu dok pojedinac obavlja izabranu dužnost i gdje vrijednost tog ugovora ili posla prelazi preko 5.000 KM. Bavljenje komercijalnom aktivnosti izvan tog usko definiranog opsega za vrijeme obavljanja izabrane javne dužnosti je, dakle, moguće. Ustavni sud nalazi da je potrebno u svakoj zdravoj demokratiji da licima koja vode značajan posao s nekom izabranom vlasti (ili licima uključenim u vlasništvo ili vođenje preduzeća) ne bi trebalo biti dopušteno da budu i izabrani članovi te vlasti. Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju nepodobnost za izbor traje tokom ograničenog i, prema ocjeni Suda, razumnog perioda (član 17. stav 2. Zakona o sukobu interesa). Osim toga, Ustavni sud smatra da izrečena novčana kazna u konkretnom slučaju ne ide dalje od onog što bi se moglo smatrati prihvatljivim u slučaju nekog za koga se utvrdi da je obavljao izabranu dužnost, a da je bio u sukobu interesa. Ustavni sud smatra da se navedeni kriteriji čine objektivnim, razumnim, pa čak i neophodnim da bi se očuvala nepristrasnost izabranih nosilaca javnih dužnosti. Spomenuti zakon ne zahtijeva dokaz o stvarnom utjecaju: korištenjem riječi "može" (član 3. Zakona o sukobu interesa) prihvata se da je potencijalni rizik prekomjernog utjecaja dovoljan da predstavlja sukob interesa. Navedeni kriterij u pogledu proporcionalnosti je u skladu s postizanjem legitimnog cilja. Izabrani nosioci javnih dužnosti moraju biti izvan svake sumnje ako žele dobiti povjerenje birača. Štaviše, zakon bi u velikoj mjeri bio neefikasan ako bi se morao dokazati stvarni utjecaj u posebnim okolnostima predmeta. Takav dokaz je gotovo nemoguće provesti osim u očiglednim predmetima (vidjeti ono što je rečeno u predmetu Gitonas, stav 41. in fine, gdje Evropski sud upućuje na praktične poteškoće dokazivanja utjecaja u određenim okolnostima). U odnosu na političku i svaku drugu nepristrasnost koja se zahtijeva od izabranih nosilaca javnih dužnosti, Ustavni sud smatra da se potrebna nepristrasnost može posmatrati na isti način na koji mora biti zadovoljena nepristrasnost sudija u sudskim postupcima, to jeste njen objektivni i subjektivni aspekt, kao uvjet iz člana 6. Evropske konvencije (pravda mora biti ne samo učinjena nego se, također, mora vidjeti da se pravda vrši, vidi praksu u predmetu Piersack protiv Belgije (1982), Serija A broj 53).

38. Imajući u vidu navedeno, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi prava iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno, prima facie, neosnovani.

b) Opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju

39. Kad je riječ o navodima apelanata o povredi prava o općoj zabrani diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da ovaj član ima širi obim principa nediskriminacije. Odredbe ovog protokola garantiraju uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije, te, između ostalog, preciziraju da država i njeni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojoj osnovi, dakle, osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom. Ustavni sud primjećuje da su apelanti naveli da su diskriminirani „po osnovu imovine“, odnosno zbog činjenice da su vlasnici udjela u preduzeću „Ecoinvest“ d.o.o. Tuzla, bez utvrđivanja „bilo kakve radnje za ostvarivanje privatnog interesa“. Međutim, Ustavni sud u navodima apelacija i dokumentaciji priloženoj uz apelacije ne može naći bilo kakve dokaze o diskriminaciji, odnosno na čemu apelanti temelje svoje navode o diskriminaciji. Naime, osim paušalnog navoda da su osporenim odlukama, koje su, prema mišljenju apelanata, zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, diskriminirani (zbog „imovine“, a primjenom Zakona o sukobu interesa), koji je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke, apelanti nisu jasno naveli u čemu se sastoji diskriminacija, niti je Ustavni sud iz predočenih dokumenata ili zbog primjene navedenog zakona diskriminaciju utvrdio. Ovo naročito imajući u vidu da odredbe Zakona o sukobu interesa imaju opći karakter i da se primjenjuju na sve izabrane zvaničnike, nosioca javne vlasti ili savjetnike, a apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi ukazao na okolnost da su u identičnoj situaciji drugačije tretirani u odnosu na druga lica na koje se predmetni zakon odnosi.

40. U pogledu razlike u tretmanu, Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju lica koja se bave poduzetništvom, ili koji su vlasnici preduzeća, nisu spriječena da se kandidiraju, ili da se nastave baviti poslovima nakon što su izabrana. S druge strane, od svih građana se očekuje da se ponašaju, nakon što su izabrani, na način koji ne podrazumijeva da može dovesti do legitimne osnovane sumnje u njihovu objektivnost (npr., zbog veze između njihovih privatnih komercijalnih aktivnosti i aktivnosti izabrane vlasti). Ova obaveza je svojstvena pravu da se kandidiraju i da budu birani. Stoga se u konkretnom slučaju može sumnjati da li je uopće došlo do pitanja različitog postupanja u uporedivim situacijama. Međutim, čak i ako bi se moglo reći da postoji različito postupanje na osnovu posjedovanja imovine, postojalo je legitimno, objektivno i razumno opravdanje za tretman koji je predmet žalbe. Zbog navedenih razloga, u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, cilj kojem se težilo ograničenjem, a koji je nametnut na ostvarivanje pasivnog biračkog prava, bio je legitiman, a princip proporcionalnosti je bio ispoštovan. U okolnostima ovog slučaja pravna i činjenična pitanja koja su pokrenuta su, u suštini, ista, tako da se nužno mora donijeti isti zaključak na osnovu člana 14. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 12, kao i člana 3. Protokola broj 1. Pokrenuta su, kako zapaža Ustavni sud, u osnovi ista pravna i činjenična pitanja samo su ona viđena iz različitih uglova.

41. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju očigledno, prima facie, neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

42. U vezi sa navodima apelanata o tome da su im osporenim odlukama povrijeđena pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primijenjenog materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je, prema jurisprudenciji organa Evropske konvencije i Ustavnog suda, za primjenu garancija prava na pravično suđenje u nekom postupku, kao opće pravilo, neophodno da postoji spor o pravu i obavezi i da oni budu građanske prirode, odnosno da se radi o postupku u kojem se utvrđuje osnovanost krivične optužbe. U pogledu rješavanja izbornih sporova koji se odnose na izabrane dužnosnike, Evropski sud je izričito naglasio da ovi sporovi izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom izraženom u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske (presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI).

43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je van okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, te su navodi apelanata u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da u postupku koji je okončan osporenimm odlukama Suda BiH nisu utvrđivana «građanska prava i obaveze» apelanata iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da su navodi apelanata u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ostali navodi

44. Ustavni sud primjećuje da su apelanti u apelaciji „zaključili“ da je jedno od zaštićenih prava i pravo iz člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te da svako ograničenje tog prava, pogotovo onog koje se temelji na diskriminaciji, predstavlja povredu. Međutim, imajući u vidu „konačno postavljen“ zahtjev apelanata pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da posebno ispita navod o povredi člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

45. Također, Ustavni sud primjećuje da su apelanti navod o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije doveli u vezu sa pravom iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu zaključke iz prethodnih tačaka ove odluke u vezi sa pravom na opću zabranu diskriminacije i pravom na slobodne izbore, Ustavni sud smatra da nije potrebno analizirati ove navode apelanata.

46. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.

48. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2090/11 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio