Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1456/09 (G. M.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1456/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-1456/09, rješavajući apelaciju Gordana Martinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordana Martinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001515 od 24. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 552 od 17. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P.228/02-I od 29. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordan Martinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupaju Karlo Sesar i Zdenko Ćurić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sesar-Ćurić-Miletić Mostar, podnio je 11. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001515 od 24. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 552 od 17. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.228/02-I od 29. decembra 2006. godine.
2. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je apelant 8. jula 1996. godine podnio tužbu protiv tužene Hrvatske Republike Herceg Bosne (u daljnjem tekstu: HR HB) radi utvrđenja da je djelatnik tužene i da mu slijedom toga tužena isplati osobne dohotke u određenim mjesečnim iznosima, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, kao i da je u toku postupka uredio tužbu tako što je kao pravne sljednike prvobitno označene tužene označio Federaciju Bosne i Hercegovine i Hercegovačko-neretvanski kanton.
3. Nadalje, iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je apelant u ponovnom postupku pred Općinskim sudom, na glavnoj raspravi održanoj 13. septembra 2005. godine opredijelio tužbeni zahtjev tako što je zatražio da se poništi kao nezakonito rješenje broj 03-6/03-1509-2/96 od 6. maja 1996. godine, te da se shodno tome utvrdi da je apelant djelatnik tuženog na poslovima i radnim zadacima-operativni djelatnik za kontrolu prometa ili poslovima koji odgovaraju trenutnoj sistematizaciji poslova i da su slijedom tog utvrđenja tuženi dužni isplatiti apelantu iznos od 54.662,50 KM, zajedno sa kamatama i troškovima postupka.
4. Općinski sud je Presudom broj P.228/02-I od 29. decembra 2006. godine, potvrđenom presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 552 od 17. maja 2007. godine, odbacio apelantov tužbeni zahtjev koji glasi:“ Poništava se kao nezakonito rješenje broj 03-6/03-1509-2/96 od 6. maja 1996. godine, pa se slijedom prednjeg poništenja utvrđuje da je tužitelj djelatnik tuženika na poslovima i radnim zadacima operativni djelatnik za kontrolu prometa ili poslovima koji odgovaraju trenutnoj sistematizaciji poslova.“, dok je odbio apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: „Slijedom prednjeg utvrđenja dužni su tuženi isplatiti tužitelju iznos od 54.662,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja“. Predmetnom presudom apelant je obavezan da prvotuženoj Federaciji Bosne i Hercegovine naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90,00 KM, a drugotuženom Hercegovačko-neretvanskom kantonu iznos od 1.430,00 KM.
5. Općinski sud je utvrdio da je apelant bio djelatnik PS Uprave HR HB, te da je primljen na rad 2. maja 1994. godine i raspoređen na radno mjesto operativnog djelatnika za kontrolu i regulisanje prometa. Nadalje, konstatovao je da je apelantu isplaćivana plaća zaključno sa 1. martom 1995. godine, nakon čega je prestalo njeno isplaćivanje, kao i da mu u tom trenutku nije dostavljeno nikakvo rješenje vezano za njegov status. Zatim, utvrdio je da je nakon toga MUP HR HB donio rješenje broj 03-6/03-1509-2/96 od 6. maja 1996. godine kojim je apelantu bez njegove saglasnosti prestao radni odnos sa danom 7. decembrom 1994. godine zbog neopravdanog izostanka sa posla pet radnih dana uzastopno u vremenu od 1. decembra 1994. godine do 6. decembra 1994. godine. Uvidom u dostavnicu od 20. jula 1996. godine, Općinski sud je konstatovao da je u toj dostavnici navedeno da je apelant odbio da primi rješenje o prestanku radnog odnosa jer nije htio vratiti policijsku značku i iskaznicu. Takođe, konstatovao je da je apelant u svom iskazu naveo da je podnio tužbu zbog toga što nije primao naknadu plaće počev od 1. aprila 1995. godine i da se iz istog razloga obraćao svom zapovjedniku, ali da do njega nije uspio doći, kao i da je 20. jula 1996. godine odbio da primi rješenje o otkazu zbog toga što je već pokrenuo sudski postupak i da u to vrijeme nije bio psihofizički sposoban da primi rješenje.
6. Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant za povredu prava iz radnog odnosa znao već od 1. aprila 1995. godine, od kojeg datuma mu je uskraćena isplata naknade plaće, našavši da to potvrđuje i sama tužba koju je apelant podnio 8. jula 1996. godine, odnosno prije nego što mu je pokušano uručiti rješenje o prestanku radnog odnosa i kojom je tražio da se utvrdi da je djelatnik tuženog. Navedeno, po mišljenju Općinskog suda, ukazuje da je apelant već od 1. aprila 1995. godine znao za svoj status, dok je rješenje o prestanku radnog odnosa koje je doneseno naknadno, za apelanta bilo deklaratornog karaktera jer je već ranije imao saznanja o prestanku radnog odnosa i mogućnost da blagovremeno traži zaštitu svojih prava. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je tužba u tom dijelu neblagovremena odnosno nedopuštena u smislu odredbi čl 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90; Službeni list RbiH“ broj 20/95) jer se apelant nije u roku od 15 dana od saznanja za povredu prava iz radnog odnosa obratio tuženom sa prigovorom radi zaštite svojih prava, niti je u roku od 45 dana podnio tužbu nadležnom sudu. Razmatrajući apelantove navode da 20. jula 1996. godine nije bio u stanju da shvati značaj dostavljanja jer je u to vrijeme bio na bolovanju i da mu mu je rješenje trebalo uručiti putem pošte, Općinski sud je naveo da i ukoliko bi privatio te navode, i tada bi predmetni tužbeni zahtjev bio neblagovremen s obzirom da je osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa od 6. maja 1996. godine uručeno apelantovom punomoćniku u toku trajanja predmetnog parničnog postupka na ročištu od 19. okotobra 2000. godine, a da je apelant tek na ročištu održanom 13. septembra 2005. godine postavio zahtjev za poništenje navedenog rješenja odnosno da je taj zahtjev podnio po proteku roka roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu iz radnog odnosa, propisanog članom 103. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/02; u daljnjem tekstu: ZOR). Dakle, konstatujući da je apelant propustio zakonom propisani prekluzivni rok za podnošenje tužbe, Općinski sud je u ovom dijelu odbacio tužbu primjenom člana 67. tačka 2. i člana 68. Zakona o parničnom postupku. U preostalom dijelu, našavši da zahtjev za isplatu naknade plate izravno zavisi od zaštite povrijeđenog prava, te da je odbačen apelantov zahtjev upravljen na ostvarivanje povrijeđenih prava, Općinski sud je u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
7. Kantonalni sud je u svojoj presudi prihvatio činjenična utvrđenja i zaključak Općinskog suda, pozivajući se na odredbe čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te konstatujući da apelant nije postupio u smislu citiranih zakonskih odredbi propustivši rokove za ostvarivanje svojih prava iz radnog odnosa koji su istekli u 1995. godini, zbog čega je zaključio da je apelantova tužba neblagovremena, kako je to, po njegovom mišljenju, pravilno ocijenio prvostepeni sud.
8. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 552 od 17. maja 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 070-0-Rev-07-001515 od 24. februara 2009. godine.
9. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da apelant nije ispunio uslove za sudsku zaštitu u smislu prethodnog obraćanja poslodavcu, bez obzira što je to učinio u toku postupka, a ne prije podnošenja tužbe nadležnom sudu. Ovo iz razloga što je po mišljenju Vrhovnog suda, apelantov prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev bio upravljen na utvrđenje da je uposlenik tuženog odnosno na otklanjanje neizvjesnosti postojanja određenog pravnog odnosa utvrđujućom tužbom, koja se ne može smatrati tužbom radi zaštite povrijeđenih prava iz radnog odnosa, podložnoj pravilima o ispunjenosti uslova za sudsku zaštitu u vidu prethodnog obraćanja poslodavcu. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da sve i kada bi se prihvatilo da je podnošenjem tužbe sa navedenim tužbenim zahtjevom pokrenut postupak radi zaštite povrijeđenih prava iz radnog odnosa, da se i u tom slučaju ima smatrati da je apelant ispunio uslov za sudsku zaštitu svog prava u smislu prethodnog obraćanja poslodavcu bez obzira što je to učinio u toku postupka, jer je po isteku roka od 30 dana od dana kada je podnio prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa (podnesen 31. oktobra 2000. godine) imao stav poslodavca povodom njegovog prestanka radnog odnosa u smislu da je njegov prigovor odbijen. Međutim, zaključio je da apelant, nakon što je njegov punomoćnik 19. oktobra 2000. godine primio rješenje o prestanku radnog odnosa i protiv tog rješenja izjavio prigovor, u daljnjem toku postupka nije istakao zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa u roku propisanim članom 103. stav 3. Zakona o radu (koji se saglasno odredbi člana 145. istog zakona ima primjenjivati u konkretnom slučaju jer je povoljniji za apelanta), s obzirom da je zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa istakao tek preinačenjem tužbe 13. septembra 2005. godine. Vrhovni sud je zaključio da od navedenog dana nastupa pravno dejstvo izvršenog preinačenja tužbe jer se radi o promjeni istovjetnosti zahtjeva u odnosu na dotadašnji utvrđujući zahtjev da je apelant uposlenik tuženog. Shodno navedenom, apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa je i po ocjeni Vrhovnog suda neblagovremen, što ima posljedicu odbacivanje tužbe u tom dijelu, a samim tim i neosnovanost zahtjeva za isplatu naknade plaće budući da to novčano potraživanje izravno zavisi od poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje smatra da su redovni sudovi različito tretirali parnične stranke i to na njegovu štetu, jer su kako navodi, njegove propuste koji se odnose na pravovremenost podnošenja tužbe smatrali apsolutno bitnim za rješavanje predmetne pravne stvari, dok su propuste tuženih relativizovali i smatrali nebitnim za uspjeh apelanta u predmetnoj pravnoj stvari. Nadalje, tvrdi da u spisu predmeta postoji čitav niz dokaza koji ukazuju na to da je u vrijeme povrede njegovih prava iz radnog odnosa bio bolestan i da nije mogao shvatiti značaj povrede tih prava niti kako ih zaštititi, ali da sudovi nisu cijenili te dokaze, te navodi da bi sigurno zaštitio svoja prava da mu je poslodavac uručio rješenje o prestanku radnog odnosa u zakonom propisanim rokovima jer bi mu u tome pomogla stručna osoba. Takođe, istakao je da je stav Vrhovnog suda da je apelant propustio rok za podnošenje tužbe protivan izričitim zakonskim odredbama, navodeći da je njegov punomoćnik imao punomoć za zastupanje u postupku pred nadležnim sudom, a ne i punomoć za zastupanje pred organom uprave zbog čega smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu uručeno na ročištu od 19. oktobra 2000. godine uručeno neovlaštenoj osobi. Pored toga, smatra da preinačenje tužbenog zahtjeva iz 2005. godine ne predstavlja suštinsku izmjenu njegovog tužbenog zahtjeva jer utvrđenje da je apelant u radnom odnosu u sebi sadrži i činjenicu da mu nije prestao radni odnos na zakonom propisan način. I najzad, tvrdi da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari postupili diskrimintorski prema njemu jer nisu uzeli u obzir da je u vrijeme navodnog prestanka radnog odnosa bio teško psihički bolestan, što ga je sprečavalo da radi i da ostvari svoja prava pred nadležnim sudovima.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju, apelant osporava odluke redovnih sudova kojima je odbačen kao neblagovremen njegov tužbeni zahtjev za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa i utvrđenja da je apelant djelatnik tuženika, te slijedom toga odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade plate, budući da je taj zahtjev izravno zavisio od odluke o zahtjevu za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu. Dakle, apelant osporava procesne odluke u kojima se nije raspravljalo o meritumu apelantovog tužbenog zahtjeva već o procesnom pitanju dopuštenosti i blagovremenosti tužbe u smislu čl 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odnosno blagovremenosti tužbe u smislu odredbe člana 103. stav 3. ZOR-a.
14. Ustavni sud podsjeća da iscrpljivanje svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu predstavlja preduslov za meritorno razmatranje apelacije. Da bi Ustavni sud meritorno odlučivao o podnesnoj apelaciji, apelant je morao u predmetnom parničnom postupku zatražiti poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa u skladu sa odredbom člana 103. stav 3. ZOR-a. Propustom apelanta da u predmetnom parničnom postupku blagovremeno zatraži poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, apelant je propustio priliku da redovni sudovi suštinski razmatre njegov tužbeni zahtjev, odnosno žalbu i reviziju. Ovako su se redovni sudovi u predmetnom postupku isključivo bavili procesnim pitanjem blagovremenosti apelantovog tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović