Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/09 (J. B.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Apelacija preuranjena
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1821/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1821/09, rješavajući apelaciju Jose Budiše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jose Budiše podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 001152 08 U (raniji broj 011-0-U-07-000 869) od 8. aprila 2009. godine, zato što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jose Budiše podnesena zbog dužine trajanja postupka izlaganja podataka o nekretninama, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Joso Budiša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Berlina (Njemačka), kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnio je 8. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001152 08 U (raniji broj 011-0-U-07-000 869) od 8. aprila 2009. godine.

2. Rješenjem Komisije za izlaganje podataka o nepokretnostima (u daljnjem tekstu: Komisija) DN broj 09-951-021-1439/94 od 16. maja 1994. godine, utvrđen je sadržaj nepokretnosti u popisnom listu broj 1439 K.O. Budžak, koje se sastoje od zemljišta označenih brojevima katastarskih parcela k.č: 491, na kojima je utvrđeno pravo raspolaganja zemljištem u korist Opštine Banja Luka sa 1/1 dijela, te privremeno pravo korištenja zemljišta u korist Mire Genia sa 1/1 dijela. Predmetno rješenje je uručeno apelantu, na njegov zahtjev, 25. marta 2004. godine.

3. Republička uprava je rješenjem broj 03-952-207/04 od 11. maja 2004. godine odbacila apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Komisije od 16. maja 1994. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant žalbom nije pobijao rješenje Komisije u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta, što je osnov za žalbu prema članu 80. Zakona o premjeru i katastru nekretnina («Službeni list SR BiH» br. 22/84 – 36/90; u daljnjem tekstu: Zakon o premjeru) važećeg u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, već da je to rješenje pobijao u pogledu utvrđenih prava na nekrentinama, zbog čega se na osnovu iste zakonske odredbe žalba ne može izjaviti, nego se u smislu odrebe člana 82. istog zakona pred nadležnim sudom tužbom može osporavati izvršeni upis, u roku od 3 godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina.

4. Apelant je protiv Rješenja Republičke uprave broj 03-952-207/04 od 11. maja 2004. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj U-704/04 od 20. juna 2007. godine apelantovu tužbu uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude je navedeno da je Republička uprava propustila da ocjeni primarni žalbeni razlog – povredu pravila postupka zbog onemogućavanja apelanta kao sukorisnika na predmetnoj nekretnini da učestuvje u prvostepenom postupku.

5. Republička uprava je, u ponovnom postupku, donijela rješenje broj 03-952-207/04 od 19. septembra 2007. godine, kojom je odbačena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Komisije broj 09-951-021-1439/94 od 16. maja 1994. godine, zbog nenadležnosti za odlučivanje. U obrazloženju je navedeno da u smislu člana 23. Zakona o opštem upravnom postupku organ u toku cijelog postupka pazi na svoju nadležnost te budući da je u međuvremenu došlo do promjene Zakona o premjeru i katastru nekretnina koji je bio na snazi u vrijeme donošenja predmetnog rješenja prestao da važi, te obzirom da je članom 84. Zakona o zemljišnim knjigama određen rok predaje katastra nekretnina nadležnom sudu koji je istekao 23. augusta 2005. godine, pa Uprava zaključila da je nakon tog datuma „nadležnost za utvrđivanje prava vlasništva i drugih stvarnih i obligacionih prava prava i drugih prešla u nadležnost sudova“.

6. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu donio presudu broj 11 0 U 001152 08 U (raniji broj 011-0-U-07-000 869) od 8. aprila 2009. godine kojom je apelantovu tužbu, u dijelu kojim osporava rješenje Republičke uprave broj 03-952-207/04 od 19. septembra 2007. godine odbio kao neosnovanu, dok je tužbu u dijelu kojim se osporava rješenje Komisije broj 09-951-021-

1439/94 od 16. maja 1994. godine odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo relevantne odredbe Zakona o premjeru i katastru nekretnina (čl.76, 79. i 80.) te istakao da je tim odredbama reguliran postupak izlaganja pred Komisijom, mogućnost stavljanja prigovora na te podatke te donošenja rješenja u postupku izlaganja u kojem se nevode razlozi neusvajanja primjedbi, te je istako da slične odredbe sadrži i novi Zakon o premjeru i katastru („Službeni glasnik RS2 broj 34/06): međutim budući da je prvostepeno rješenje dostavljeno apelantu protekom perioda od 9 godina, u kojem je došlo do promjene zakonske regulative, istaknuto je da Republička uprava nije mogla odbaciti apelantovu žalbu zbog nenadležnosti. Istaknuto je da je u rješenju Komisije u pouci o pravnom lijeku iz 1994. godine navedeno da se u pogledu prava na nekretninama može u roku od tri dana po prijemu rješenja pokrenuti spor kod nadležnog suda, pa je apelant zaštitu svojih prava, obzirom da osporava pravo vlasništva zainteresiranog lica, mogao ostvariti pred redovnim sudom. Navedeno je da je rješenjem Republičke uprave od 19. septembra 2007. godine zauzet pogrešan stav o žalbi apelanta izjavljenoj protiv navedenog rješenja s tim da je Republička uprava žalbu trebala odbiti, a ne odbaciti, kako je to pogrešno učinila Republička uprava, ali koja pogreška, s obzirom na istaknute razloge i pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo za apelanta, kao i činjenicu da se za apelanta u suštini radi o negativnom rješenju, po ocjeni suda nije takve prirode da bi bila razlogom za poništenje osporenog akta. Okružni sud je apelantovu tužbu u dijelu kojom je zatraženo poništenje rješenja Komisije od 16. maja 1994. godine odbacio kao nedozvoljenu, jer se u smislu člana 7. stav 1. ZUS-a upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta, a konačan upravni akt je, shodno članu 13. ZUP-a, onaj akt protiv kojeg se ne može izjaviti žalba. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju, protiv prvostepnog rješenja Komisije dozvoljena žalba, pa samim tim to rješenje nije konačno i protiv istog nije dozvoljena tužba u upravnom sporu.

7. Iz spisa Republičke uprave, koji je dostavljen po zahtjevu Ustavnog suda, proizilazi da je nakon podnošenja apelacije presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 001152 09 Uvp od 1. decembra 2010. godine uvažen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 8. aprila 2009. godine, presuda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelantu rješenje Komisije od 16. maja 1994. godine uručeno tek 25. marta 2004. godine, te da apelant ne može snositi štetne posljedice zbog eventualne promjene nadležnosti organa na koju se poziva Republička uprava u osporenom aktu. Vrhovni sud je istakao da Republička uprava čak nije ni odgovorila na žalbene prigovore apelanta da nije učestvovao u predmetnom postupku, već je apelanta uputila na pokretanje spora kod redovnog suda u pogledu utvrđivanja prava vlasništva, iako je njegov prvenstveni žalbeni navod bio da je učinjena povreda pravila postupka nedavanjem mogućnosti da učestvuje u tom postupku, odnosno da mu nije postavljen privremeni zastupnik u smislu člana 43. ZOUP-a.

8. Osim toga, Vrhovni sud smatra da apelant osnovano prigovara tom nedostatku osporenog akta jer zbog povrede pravila postupka za koju smatra da je mogla uticati na rješenje stvari, nije moguće utvrditi da li je rješenje Komisije zakonito u dijelu istaknute povrede sadržane u članu 131. ZOUP-a. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su pobijanom presudom ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav 2. ZUS-a, pa je apelantov zahtjev za njegovo vanredno preispitivanje uvažava, na osnovu odredaba člana 40. st. 1. i 2. ZUS-a.

9. Okružni sud je, postupajući u izvršenju presude Vrhovnog suda od 1. decembra 2010. godine, a odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu protiv rješenja Republičke uprave broj 03-952-

207/04 od 19. septembra 2007. godine i rješenja Komisije broj 09-951-021-1439/94 od 16. maja 1994. godine, donio presudu broj 11 0 U 001152 11 U 2 od 23. februara 2011. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio i poništio rješenje Republičke uprave od 19. septembra 2007. godine, dok je odbacio tužbu u dijelu kojim se osporava rješenje Komisije od 16. maja 1994. godine. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da u cijelosti prihvata pravni stav Vrhovnog suda, te je zaključio da apelant kao tužilac nesporno nije učestvovao u postupku koji je prethodio donošenju pomenutog prvostepenog rješenja Komisije, da nisu pravilno ocjenjeni žalbeni navodi apelanta, čime su povrijeđene i odredbe člana 230. ZOUP-a, zbog čega je osporeni akt nepravilan, pa je s tim u vezi tužba u tom dijelu uvažena i osporeni akt poništen, jer su u postupku donošenja osporenog akta povrijeđena pravila postupka, što predstavlja osnov iz člana 10. tačka 4. ZUS-a za poništavanje osporenog akta. Pored toga, Okružni sud je naveo da je Republička uprava dužna da u ponovnom postupku bez odlaganja a najakasnije u roku od 30 dana od prijema ove presude, umjesto osporenog akta donese novi upravni akt, pri čemu je vezana pravnim shvatanjem suda izraženim u ovoj presudi i primjedbama u pogledu postupka. Okružni sud je, obrazlažući dio presude kojim je apelantovu tužbu protiv rješenja Komisije odbacio kao nedozvoljenu, naveo da prvostepeno rješenje Komisije nije konačno u smislu člana 7. stav 1. ZUS-a, u vezi sa članom 13. ZOUP-a.

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud «ukine presudu Okružnog suda od 8. aprila 2009. godine, te da RS obaveže na plaćanje naknade zbog nerazumno dugog vođenja ove procedure – koja se faktički vodi od 1994. godine, tako što će [mu] platiti za svaku godinu vođenja postupka po 2.000,00 KM».

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; Dopustivost u odnosu na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu

12. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

13. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Ustavni sud ističe da je nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, Vrhovni sud odlučio o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 8. aprila 2009. godine, presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, Ustavni sud ističe da je Okružni sud, postupajući u izvršenju presude Vrhovnog suda, donio presudu od 23. febraura 2011. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio i poništio rješenje Republičke uprave od 19. septebra 2007. godine. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da iz stanja spisa proizilazi da se o ovom pitanju još uvijek vodi postupak pred Republičkom upravom kojoj je predmet odlukom Okružnog suda vraćen na ponovno odlučivanje i da nije završen u smislu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu sve navedeno, to jeste da u konkretnom slučaju upravni postupak nije pravomoćno okončan, Ustavni sud zaključuje da je, u smislu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, u odnosu na navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje i imovinu predmetna apelacija preuranjena.

Dopustivost u odnosu na dužinu postupka

14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

15. U konkretnom slučaju apelant se žali na dužinu trajanja postupka pred Republičkom upravom u postupku izlaganja podataka o nekretninama. Navode iz apelacije apelant zasniva na činjenici da se navedeni upravni postupak «faktički vodi od 1994. godine» i još nije okončan.

16. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud zapaža da apelant nije koristio pravne lijekove predviđene zakonskim propisima za slučajeve tzv. «šutnje administracije». Ustavni sud podsjeća da u slučaju kada prvostepeni organ u propisanom roku ne donese i ne dostavi rješenje po zahtjevu stranke, u skladu sa članom 206. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02), i u slučaju kada drugostepeni organ ne donese rješenje po žalbi, u skladu sa odredbama čl. 8. i 25. ranijeg Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 12/94), odnosno, odredbama čl. 8. i 17. važećeg Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05). Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 721/09 od 11. februara 2010. godine, točka 9, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a koja se analogno može primijeniti i u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant vezano za njegove navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove koji su mu stojali na raspolaganju u smislu relevantnih odredbi zvažećih zakona koji reguliraju upravni postupak, pa samim tim nije došao ni do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

17. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantu ne pripada pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/09 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio