Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2884/09 (Ž. C.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2884/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-2884/09, rješavajući apelaciju Željke Crnčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željke Crnčevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0 Rev 08-000 104 od 7. jula 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 465 od 16. oktobra 2007. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Crnčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 10. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0 Rev 08-000 104 od 7. jula 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-

07-000 465 od 16. oktobra 2007. godine.

2. Prema stanju spisa Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženo) broj 052/2-126-190 od 15. aprila 2003. godine koje je u postupku po prigovoru u cijelosti potvrđeno Rješenjem tuženog broj 05/2-126-190 od 24. juna 2003. godine apelantu je utvrđen prestanak radnog odnosa kod tuženog, budući da apelant, shodno aktu komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine donesenog, u skladu sa IPTF-ovom politikom o «Certifikaciji radnika službi za sprovođenje zakona», više nije ispunjavao uslove za certifikaciju, te je izgubio ovlaštenje da obavlja policijsku dužnost, zbog toga što se nalazio pod krivičnom istragom, zbog ozbiljnih kršenja radnih dužnosti.

3. Nezadovoljan ovakvom odlukom tuženog apelant je pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo postupak radi poništenja rješenja tuženog, vraćanja na posao i naknade štete. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu Osnovni sud je Presudom broj RS-

2299/03 od 31. maja 2007. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta, te je poništio, kao nezakonita, osporena rješenja tuženog i tuženo obavezalo da apelanta vrati na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na drugo radno mjesto ovlaštenog službenog lica u okviru njegove stručne spreme, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je apelant bio u radnom odnosu kog tuženog neprekidno od 22. jula 2003. godine. Istom presudom tuženo je obavezano da apelantu na ime naknade štete, zbog neostvarene plaće za vremenski period od 28. februara 2003. godine do 30. novembra 2006. godine isplati iznose pobliže precizirane u izreci presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenih iznosa, tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen. Ujedno je tuženo obavezano da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.481,00 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

4. Osnovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je aktom IPTF-a samo utvrđeno da apelant nije podoban za certifikaciju jer se nalazi pod kriminalističkom istragom, a kojim je određeno da će njegova certifikacija zavisiti od ishoda te istrage. Shodno navedenom Osnovni sud je ocijenio da nije bilo osnova za donošenje sporenih rješenja o prestanku radnog odnosa i da su ta rješenja donesena pogrešnom primjenom člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 18/99; u daljnjem tekstu: Zakon).

5. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 465 od 16. oktobra 2007. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju je, između ostalog navedeno, da među strankama nije sporno da apelant nema ovlaštenje, certifikat, za vršenje policijske dužnosti, a postojanje certifikata je osnovni uslov za obavljanje policijske službe, u skladu sa Okvirnim sporazumom o restruktuiranju, reformi i demokratizaciji policije RS (u daljnjem tekstu: Sporazum) kojim se unapređuje i implementira i Anex 11 Opšteg okrivnog sporazuma za mir u BiH, koji obavezuje na svoju primjenu, budući da je odobren od nadležnih tijela. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, nije pravilan zaključak prvostepenog suda da je odluka o prestanku radnog odnosa nezakonita jer je taj sud zanemario činjenicu da je osnovni uslov za nastavak rada u policijskim organima RS dobijanje cerifikata, pa je stoga tuženo pravilno postupilo primjenivši odrebu člana 14. Zakona prema kojoj radnicima kojima je oduzet certifikat, prestaje radni odnos.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 104 od 7. jula 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz stanja nižestepenih spisa proizlazi da aktima komesara IPTF-a od 15. novembra 2002. godine, te EUPM-a od 17. marta 2003. godine apelantu nije odobren certifikat za rad u policijskoj službi, pa je kod takvog stanja stvari pravilan zaključak drugostepenog suda da su se u konkretnom slučaju ispunili uslovi za prestanak radnog odnosa apelanta kod tuženog, u smislu odredbe člana 14. Zakona. Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na tačku 16. Sporazuma kojom je uređeno da će certifikaciju obavljati IPTF i da će certifikacija biti uslov za novo i stalno zaposlenje policijskih službenika u Republici Srpskoj. Kako iz stanja nižestepenih sudova jasno proizlazi da apelant ne ispunjava uslove za certifikaciju i da stoga ne može raditi kod tuženog, te da mora biti otpušten, neosnovanim se ukazuju revizioni navodi da je apelantu samo odloženo dobijanje certifikata do okončanja krivičnog postupka.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama povijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;

9. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene u postupku koji je apelant pokrenuo radi, između ostalog, poništenja rješenja tuženog koja su donesena na temelju akta komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine, donesenog u skladu sa IPTF-ovom politikom o «Certifikaciji radnika službi za sprovođenje zakona». Apelant ukazuje da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa navedenim Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje kao u predmetnoj apelaciji već razmatrao rješavajući predmet AP 496/09 (vidi, Odluka o dopustivosti od 11. februara 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je apelaciju odbacio kao ratione personae inkopaktibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, istaknuvši, između ostalog, da su Okružni i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su odluke IPTF-a konačne i obavezujuće i da IPTF, u skladu sa Sporazumom od 9. decembra 1998. godine, utvrđuje i sprovodi uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije i da organi tuženog i sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio i da su Okružni sud i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoje odluke i dali jasne razloge zbog kojih je preinačena prvostepena presuda, cijeneći da je u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a.

10. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na identično činjenično i pravno pitanje, kao što je to bio slučaj u predmetu broj AP 496/09 od 11. februara 2010. godine, Ustavni sud se u kontekstu povrede apelantovog prava na pravično suđenje poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 496/09, budući da se ti razlozi mogu u cijelosti primijeniti i na ovu odluku.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2884/09 (Ž. C.) | Sudska praksa | Aktio