Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/12 (Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-403/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 403/12, rješavajući apelaciju Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004211 11 Rev od 7. decembra 2011. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 004211 11 Pž od 12. jula 2011. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktorica Jasminka Krivokuća, podnio je 25. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 004211 11 Rev od 7. decembra 2011. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 004211 11 Pž od 12. jula 2011. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 004211 04 Ps od 28. aprila 2011. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tužene Općine Kupres (u daljnjem tekstu: tužena), radi ispunjenja ugovora, vsp. 5.401,20 KM, tužena je obavezana da apelantu, po osnovu ispunjenja ugovora, isplati iznos od 5.401,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to: na iznos od 1.070,00 KM od 17. augusta 2001. godine; na iznos od 872,68 KM od 14. septembra 2001. godine; na iznos od 857,01 KM od 16. oktobra 2001. godine; na iznos od 845,68 KM od 17. novembra 2001. godine; na iznos od 874,45 KM od 15. decembra 2001. godine i na iznos od 881,05 KM od 19. januara 2002. godine, te su odbijeni zahtjevi apelanta i tužene za naknadu troškova parničnog postupka.

3. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 004211 11 Pž od 12. jula 2011. godine žalba tužene je usvojena, prvostepena presuda preinačena i apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 004211 11 Rev od 7. decembra 2011. godine revizija koju je apelant izjavio protiv presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 004211 11 Pž od 12. jula 2011. godine je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) u kojoj stoji da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a u privrednim sporovima (kakav karakter ima predmetni spor), revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 20.000,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se kao vrijednost spora, saglasno odredbi člana 316. stav 2. ZPP uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se prema stavu 3. tog člana kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da iznos od 5.401,20 KM predstavlja pobijani dio pravosnažne presude i da, prema tome, vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi iznos od 20.000,00 KM. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravu na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelant je protiv presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 004211 11 Pž od 12. jula 2011. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 004211 11 Rev od 7. decembra 2011. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Višeg privrednog suda.

9. S obzirom na to da je, prema dokazima u spisu, apelantu 18. jula 2011. godine uručena presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 004211 11 Pž od 12. jula 2011. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 25. januara 2012. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Višeg privrednog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/12 (Preduzeće za poštanski saobraćaj… | Sudska praksa | Aktio