Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4106/09 (Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4106/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine u predmetu broj AP 4106/09, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08- 002802 od 26. oktobra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-00 0999 od 4. aprila 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo-pravobraniteljstvo Federacije Bosne i Hercegovine, podnio je 28. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-002802 od 26. oktobra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj 065-0-P-07-00 0999 od 4. aprila 2008. godine.

2. Presudom zbog propuštanja Općinskog suda broj 065-0-P-07-000999 od 25. juna 2007. godine obavezan je apelant da tužiteljima, pobliže opisanim u dispozitivu presude, na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati ukupan iznos od 87.693,50 KM sa zateznom kamatom. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da apelant nakon uredno zaprimljene tužbe nije u zakonskom roku dostavio pismeni odgovor. S obzirom da iz priloga tužbe proizilazi osnovanost tužbenog zahtjeva, te kako je u tužbi predloženo donošenje presude zbog propuštanja, Općinski sud je zaključio da su se ispunili uslovi propisani članom 182. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) za usvajanje tužbenog zahtjeva donošenjem presude zbog propuštanja.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-P-07-00 0999 od 4. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-002802 od 26. oktobra 2009. godine, odbačen je kao neblagovremen prijedlog apelanta za povrat u pređašnje stanje.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je citiran član 392. stav 2. ZPP kojim je propisano da se prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi u roku od osam dana, računajući od dana kada je prestao razlog koji je uzročio propust, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje-od dana kada je za to saznala. Kako je apelant za propuštanje saznao danom dostavljanja presude zbog propuštanja tj. 27. juna 2007. godine, to je u skladu sa navedenom odredbom bio dužan da prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnese u roku od osam dana od dana saznanja. S obzirom da je apelant prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnio nakon proteka navedenog roka, odnosno tek 20. jula 2007. godine, slijedi da je prijedlog neblagovremen. Također je istaknuto, da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o federalnom pravobranilaštvu odredbom člana 5. stav 3. propisano da Federalno pravobranilaštvo zastupa Federalno ministarstvo odbrane u radnim sporovima, te da je Federalnom pravobranilaštvu kao zastupniku apelanta pravilno i uredno dostavljena tužba na odgovor. Iako je donošenjem i stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine Federalno ministarstvo odbrane prestalo sa radom 1. januara 2006. godine, to je bez uticaja postupak primopredaje predmeta, arhive i dokumentacije, koji je propisan članom 18. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o federalnom pravobranilaštvu, iz razloga što navedena odredba nije odložila primjenu odredbe člana 5. stav 3. istog zakona.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1. uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).

8. Budući da apelant smatra da je osporenim rješenjima o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu, koje je garantovano članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članovima primjenljive na apelantov slučaj.

9. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine («Službeni glasnik BiH», broj 43/03 tačka 12) gdje je apelacija odbačena kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine u dijelu kojim se tvrdilo da je došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u postupku po prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, jer je Ustavni sud našao da se ovim postupkom samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje apelanta ili ne, bez odluke o meritumu predmeta. Stoga je Ustavni sud u navedenom predmetu zaključio da čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine

10. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da se ovdje radi o situaciji kada je odbačen kao neblagovremen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje, a u tom postupku je sud samo odlučivao o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje, ili ne. U takvoj proceduri ne utvrđuju se prava i obaveze, u smislu prava na pravično suđenje, nije se odlučivao o meritumu tužbenog zahtijeva, već se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju pozivanje apelanta na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, broj AP-2743/06 od 15. februara 2007. godine-dostupna na www.ustavnisud.ba)

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4106/09 (Federacija Bosne i… | Sudska praksa | Aktio