Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4615/11 (R. S.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4615/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-4615/11, rješavajući apelaciju Ruže Stevanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Stevanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 09 0 U 000429 09 Uvp od 8. septembra 2011.

godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 000429 06 U od 15. juna 2009. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-4890/06 od 15. maja 2006. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/III-23-P-138/02 od 3. aprila 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruža Stevanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 1. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 09 0 U 000429 09 Uvp od 8. septembra 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 09 0 U 000429 06 U od 15. juna 2009. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-4890/06 od 15. maja 2006. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/III-23-P-138/02 od 3. aprila 2006. godine.

2. Odlučujući u ponovnom postupku, zaključkom Uprave, broj 23-04/III-23-P-138/02 od 3. aprila 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelantice za povrat u posjed stana u Sarajevu, ulica Nurije Pozderca, broj 4/I.

3. Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-4890/06 od 15. maja 2006. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice izjavljena protiv zaključka Uprave, broj 23-04/III-23-P-138/02 od 3. aprila 2006. godine.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 09 0 U 000429 06 U od 15. juna 2009. godine, odbijena je tužba apelantice podnesena protiv rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-4890/06 od 15. maja 2006. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 5. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04; u daljnjem tekstu: Zakon), rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. Nadalje, je konstatovano da je u smislu člana 18e. Zakona određeno da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. Zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, odnosno do 30. juna 2002. godine. Kantonalni sud je istakao da je apelantica zahtjev za povrat stana podnijela 6. marta 2002. godine, te da na osnovu provedenog dokaznog postupka, suprotno navodima apelantice proizilazi da predmetni stan ne pripada u kategoriju uništenih ili oštećenih stanova.

5. Vrhovni sud je presudom, broj 09 0 U 000429 09 Uvp od 8. septembra 2011. godine, odbio apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, broj 09 0 U 000429 06 U od 15. juna 2009. godine. Vrhovni sud je također istakao da su pravilno primjenjene odredbe člana 5. stav 1. i 2. Zakona, prema kojim se zahtjev za vraćanje u posjed stana (koji je proglašen napuštenim) mogao podnijeti do dana 4. jula 1999. godine, odnosno (za određene kategorije stanova navedenih u odredbi stava 2, pa i za stanove koji nisu bili proglašeni napuštenim) do 4. oktobra 1999. godine. Također, Vrhovni sud je naglasio da su navedeni rokovi materijalno-pravni prekluzivni rokovi, čijim protekom njegovom titularu u skladu sa članom 5. stav 3. navedenog zakona, prestaje pravo podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u posjed i pravo koje je do isteka tog roka imao (stanarsko pravo), neovisno od razloga zbog kojih je rok propustio.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelantica osporava presudu Vrhovnog suda kojom je odbijen njen zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, kojom je odbijena tužba podnesena protiv rješenja Minstarstva, kojim je odbijena žalba izjavljena protiv zaključka Uprave, a kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelantice za povrat u posjed stana. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana koji ne spada u kategoriju uništenih ili oštećenih stanova podnijela 6. marta 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelantice da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4615/11 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio