Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4702/11 (M. H.-S.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Javna funkcija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4702/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-4702/11, rješavajući apelaciju Mirzete Hadžić-Suljkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirzete Hadžić-Suljkić podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 3 U 005950 11 U od 7. oktobra 2011. godine, rješenja Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Siž-7/11 od 22. marta 2011. godine i rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine, broj 05-2-07-8-482/10 od 17. februara 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirzeta Hadžić-Suljkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Amila Kunosić-Ferizović, advokat iz Tuzle, podnijela je 12. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj S1 3 U 005950 11 U od 7. oktobra 2011. godine, rješenja Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj Siž-7/11 od 22. marta 2011. godine i rješenja Centralne izborne komisije BiH (u daljnjem tekstu: CIK BiH), broj 05-2-07-8-482/10 od 17. februara 2011. godine. Apelantica je ujedno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja CIK BiH kao i naplatu novčane kazne do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem CIK BiH, broj 05-2-07-8-482/10 od 17. februara 2011. godine, utvrđeno je da je apelantica obavljala funkciju ministrice obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Tuzlanskog kantona, dok je istovremeno njeg suprug N.S. obavljao funkciju člana Nadzornog odbora i funkciju člana Skupštine preduzeća d.d. «Gradski i prigradski saobraćaj» Tuzla, koje je u 2008., 2009. i u 2010. godini sklapalo ugovore vrijednosti veće od 5.000,00 KM godišnje, sa organima koji se finasiraju iz budžeta bilo kojeg nivoa vlasti, čime je počinila povredu odredaba iz člana 6. stav 2. a u vezi sa članom 9. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 70/08; u daljnjem tekstu: Zakon), te joj je na osnovu navedenog izrečena sankcija zabrane kandidovanja za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, odnosno 31. decembra 2010. godine. Ujedno je obavezana platiti novčanu kaznu u iznosu od 7.000,00 KM na način preciziran navedenim rješenjem.

3. Rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj Siž-7/11 od 22. marta 2011. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice podnesena protiv rješenja CIK BiH, broj 05-2-07-8- 482/10 od 17. februara 2011. godine. U obrazloženju rješenja Apelacionog odjeljenja Suda BiH, navedeno je da je CIK BiH pravilno utvrdila da je apelantica postupila u suprotnosti sa odredbom člana 6. stav 2. Zakona, odnosno da je odredbama člana 9. Zakona propisano da, pod uvjetima definiranim čl. 4, 5, 6. i 8. Zakona, angažman bliskih srodnika izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije i savjetnika, također, dovodi do sukoba interesa. Budući da je apelantica bila izabrani dužnosnik, istovremeno kada je i njen bliski srodnik obavljao funkciju ovlaštenog lica u d.d. «Gradski i prigradski saobraćaj» Tuzla, CIK BiH je pravilno zaključio da se u apelanticinim radnjama stiču sva obilježja kršenja navedenog propisa.

4. Rješenjem Suda BiH, broj S1 3 U 005950 11 U od 7. oktobra 2011. godine, odbačena je tužba apelantice podnesena protiv rješenja Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj Siž-7/11 od 22. marta 2011. godine, primjenom odredbe člana 25. stav 1. tačka 2. i 6. Zakona o upravnim sporovima BiH budući da osporena drugostepena odluka ne predstavlja upravni nego sudski akt, odnosno budući da je u postupku protiv osporene prvostepene odluke, broj 05-2-07-8-482/10 od 17. februara 2011. godine, doneseno rješenje po žalbi, broj Siž-7/11 od 22. marta 2011. godine, pa se shodno navednom radi o presuđenoj stvari, zbog čega je doneseno rješenje kao u dispozitivu.

5. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da bi izvršenjem osporene odluke CIK BiH apelantici bilo zabranjeno kandidovanje na javne funkcije u periodu od četiri godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. S obzirom da apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem Suda BiH, broj S1 3 U 005950 11 U od 7. oktobra 2011. godine, kojim je odbačena njena tužba protiv rješenja Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj Siž-7/11 od 22. marta 2011. godine, kojim je odbijena žalba apelantice izjavljena protiv rješenja CIK-a, broj 05-2-07-8-482/10 od 17. februara 2011. godine, dakle u sporu proizašlom iz izbornog procesa, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, koje je garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom primjenjive na predmetni postupak.

8. Ustavni sud je, u predmetu AP-2418/06, već odlučivao o istim činjeničnim i pravim pitanjima i donio je odluku u kojoj je apelaciju podnesenu iz istih razloga kao i u predmetnom slučaju odbacio kao nedopuštenu ratione materiae. Ustavni sud se, stoga, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP-2418/06 od 18. decembra 2008. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se pozvao na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava po kojoj izborni sporovi koji se odnose na izabrane zvaničnike izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije (Pierre-Bloch protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997- VI).

9. Obrazloženje navedeno u odluci Ustavnog suda, broj AP-2418/06 od 18. decembra 2008. godine u cijelosti se odnosi i na ovu odluku. Prema tome, zbog istih razloga Ustavni sud je zaključio da se radi o sporu koji je izvan okvira člana 6. Evropske konvencije, a član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, te su navodi apelantice inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da su navodi apelantice u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi apelantice o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom na akcesoran karakter tog prava, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović