Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4725/11 (H. H.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4725/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-4725/11, rješavajući apelaciju Hamzalije Hatibovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamzalije Hatibovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 050234 08 Gz od 29. septembra 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 050234 98 P od 3. novembra 2008.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamzalija Hatibović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva podnio je 12. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 65 0 P 050234 08 Gz od 29. septembra 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 65 0 P 050234 98 P od 3. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 65 0 P 050234 98 P od 3. novembra 2008. godine, koja je u cjelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 65 0 P 050234 08 Gz od 29. septembra 2011. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se vansudsko poravnanje zaključeno 6. decembra 1998. godine pod brojem 25/97 između apelanta i «Sarajevo osiguranja dd »Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) treba smatrati sporazumom o isplati nespornog dijela štete koja je apelantu dosuđena presudom Osnovnog suda u Tesliću, broj P-603/90 od 13. maja 1991. godine, i to presude za štetu na ime izgubljene zarade apelanta zbog potpune nesposobnosti za rad apelanta po osnovu obavljanja poljoprivredne proizvodnje za period od 1. januara 1986. godine do 31. decembra 1986. godine, štetu zbog uništene odjeće, kao i da se tuženi obaveže apelantu isplatiti zaostalu rentu u ukupnom iznosu od 108.813,00 KM za period od 1. januara 1987. godine do 1. oktobra 2008. godine sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da se tuženi ujedno obaveže da apelantu ubuduće isplaćuje mjesečnu rentu u iznosu od 893,61 KM počev od 1. oktobra 2008. godine.
3. Prema stanju spisa, apelant nije izjavio reviziju protiv drugostepene odluke.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ističe: «da je u momentu potpisivanja navedenog sporazuma bio teško bolestan i bez novčanih primanja, te da mu kao neukoj stranci nije bilo jasno da se na taj način odriče svih daljnjih potraživanja.»
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi odluku Ustavnog suda, U-136/03, od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Naime, u članu 237. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), propisano je: (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude. (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
8. U skladu sa prethodno navedenim, apelant je mogao protiv presude Kantonalnog suda, broj 65 0 P 050234 08 Gz od 29. septembra 2011. godine, budući da osporeni dio pravosnažne presude prelazi iznos od 10.000,00 KM, shodno članu 237. ZPP-a, izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, a što nije učinio. Propustom da izjavi reviziju apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet razmatranja apelacije od strane Ustavnog suda, čime je propustio iscrpiti djelotvorne pravne lijekove u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović