Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4857/11 (Z. J.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4857/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 4857/11, rješavajući apelaciju Zvonke Jelice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonke Jelice podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000909 10 Rev od 15. novembra 2011.
godine, rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 P 002087 09 Gž od 21. aprila 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Bugojnu, Odjeljenje u Jajcu broj 046-1-P-06-000 457 od 30. juna 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonko Jelica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, podnio je 20. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000909 10 Rev od 15. novembra 2011. godine, rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 P 002087 09 Gž od 21. aprila 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Bugojnu, Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 046-1-P-06- 000 457 od 30. juna 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 046-1-P-06-000 457 od 4. januara 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000 143 od 22. oktobra 2008. godine, utvrđeno je da se tužba koju je apelant podnio protiv H.J. radi naknade štete, v.s. 30.000,00 KM, smatra povučenom.
3. Apelant protiv drugostepenog rješenja nije izjavio reviziju već je 15. decembra 2008. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, koji je odlukom o dopustivosti AP 3875/08 od 26. februara 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio navedenu apelaciju kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 046-1-P-06-000 457 od 30. juna 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 06 0 P 002087 09 Gž od 21. aprila 2010. godine, odbačena je kao neblagovremena revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000 143 od 22. oktobra 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, na osnovu stanja u spisu utvrđeno da je apelantu rješenje Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000 143 od 22. oktobra 2008. godine uručeno 11. novembra 2008. godine, dok je revizija izjavljena 26. maja 2009. godine, odnosno nakon proteka zakonskog roka od 30 dana od dana dostave drugostepene odluke. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom odredbi člana 244. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je donio rješenje broj 70 0 P 000909 10 Rev od 15. novembra 2011. godine kojim je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da je revizija apelanta neosnovana, te da je odluka drugostepenog suda pravilna.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000 143 od 22. oktobra 2008. godine. Dakle, Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantove revizije, već je revizija odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno izjaviti reviziju ili opravdati nemogućnost blagovoremenog izjavljivanja revizije, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim izjavljivanjem revizije nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović