Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-583/09 (Z.M.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Zloupotreba prava na podnošenje apelacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-583/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 583/09, rješavajući apelaciju Z.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 7. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.M. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 003817 10 Rev od 13. januara 2011. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 003817 Gž od 20. augusta 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 003817 09 P od 24. januara 2010. godine, zbog toga što je apelantica zloupotrijebila pravo na podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 24. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka po tužbi koju je podnijela Osnovnom sudu u Banja Luci 13. maja 2008. godine. Apelantica je naknadno, 28. decembra 2011. godine, dostavila dopunu apelacije kojom je osporila odluke koje su u međuvremenu donesene: rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 003817 10 Rev od 13. januara 2011. godine, rješenje Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 003817 Gž od 20. augusta 2010. godine i rješenje Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 003817 09 P od 24. januara 2010. godine.

2. Apelantica je, 13. maja 2008. godine, podnijela tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci protiv Republike Srpske, Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražila da se utvrdi da je u periodu od 1. oktobra 1998. godine do 1. oktobra 2000. godine bila u radnom odnosu kod tuženog kao stručni saradnik, te da joj tuženi uplati doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje, topli obrok i prevoz za navedeni period. Također, apelantica je tražila i da sud utvrdi nezakonitost akta tuženog broj 071-0-Su-000607-2 od 28. marta 2008. godine. Osnovni sud u Banja Luci je Okružnom sudu dostavio prijedlog broj 71 0 P 032892 08 P od 12. juna 2009. godine kojim je tražio da se za postupanje po navedenoj tužbi odredi drugi stvarno nadležni sud sa područja Okružnog suda, s obzirom da je Osnovni sud u Banja Luci kojem je tužba podnesena označen kao tuženi. Okružni sud je, rješenjem broj 011-0-V-09-000 204 od 25. juna 2009. godine, odlučio da se za suđenje po navedenoj tužbi određuje Osnovni sud u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

3. Nakon provedenog postupka, Osnovni sud je, rješenjem broj 73 0 P 003817 09 P od 24. januara 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 73 0 P 003817 Gž od 20. augusta 2010. godine, odbacio apelanticinu tužbu kao neblagovremenu. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je nesumnjivo utvrđeno da je u periodu od 1. oktobra 1998. godine do 1. oktobra 2000. godine apelantica radila kod tuženog kao volonter-pripravnik, te da je i sama apelantica istakla da tuženi nikada nije ni donio rješenje o zasnivanju radnog odnosa. Dalje, utvrđeno je da je tuženi apelantici 2001. godine izdao uvjerenje da je bila na praksi u svojstvu volontera radi stručnog osposobljavanja i sticanja radnog iskustva, na osnovu čega je apelantica „morala znati da je „njen rad u sudu [...] bio volonterski rad radi stručnog osposobljavanja“, odnosno da se nije radilo o radnom odnosu. Osnovni sud je dalje naveo da apelantica tokom postupka nije isticala, „niti materijalnim dokazima potvrdila“ da se nakon prestanka volonterskog angažmana obraćala tuženom „prigovorom ili bilo kakvim drugim zahtjevom“, već da je tek 2006. godine Ministarstvu pravde „podnijela određeni zahtjev za ostvarivanje prava po osnovu njenog radnog angažovanja u sudu“. Nakon toga, kako je dalje obrazložio Osnovni sud, apelantica se obratila tuženom koji je, dopisom od 28. marta 2008. godine, obavijestio apelanticu da iz evidencije zaposlenih u sudu proizlazi da ona nije bila u radnom odnosu, već je u spornom periodu bila angažovana kao volonter.

4. Osnovni sud je dalje naveo da ovaj akt tuženog ne predstavlja konstitutivno rješenje kojim se apelantici raskida radni odnos, kako je to ona navela tražeći da se utvrdi nezakonitost tog akta, već se radi samo o obavijesti po apelanticinom zahtjevu. Zbog toga, kako je dalje obrazložio Osnovni sud, nije se moglo prihvatiti da je prigovor koji je apelantica izjavila protiv navedene obavijesti „efikasan pravni lijek u smislu člana 56. Zakona o radnim odnosima koji je važio u vrijeme kada je radno angažovanje [apelantice] u sudu prestalo“. Dalje, Osnovni sud je naveo relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima, pa je istakao da iako apelantici „nije dostavljeno rješenje kojim se odlučuje o njenom radnopravnom statusu, [apelantica] je i sama znala da od 01.10.2000. godine [...] u sudu više nije radno angažovana“, te da je od tog momenta „bila dužna obratiti se sudu sa zahtjevom za rješavanje njenog radnopravnog statusa kao i sa zahtjevom za ostvarivanje potraživanja iz radnog odnosa na koje je smatrala da ima pravo“. Osnovni sud je također naveo da se od 1. oktobra 2000. godine apelantica više nije javljala niti dolazila na posao, te da je znala da za utuženi period nije primala platu niti naknadu za topli obrok, kao i da joj za taj period nije upisan staž u radnu knjižicu. Imajući sve ovo u vidu, kao i činjenicu da je apelantica tužbu podnijela 13. maja 2008. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužba neblagovremeno podnesena.

5. Okružni sud je u svom obrazloženju zaključio da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, ističući da je od prestanka „faktičkog rada [apelantice] pa do podnošenja tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa protekao period od skoro 8 godina“. Okružni sud je također odbio apelanticine navode da se više puta obraćala tuženom usmeno, te da se blagovremenost tužbe treba cijeniti od dana „donošenja akta“ od 28. marta 2008. godine, obrazloživši također da je navedeni akt tuženog „samo dopis-odgovor“ o radno-pravnom statusu „u periodu u kome je kao volonter radila“ kod tuženog, a ne akt kojim je tuženi odlučivao o apelatnicinom radno-pravnom statusu. Okružni sud je također istakao da apelantica nikada sa tuženim nije zaključila ugovor o radu, niti joj je uručena odluka o prestanku radnog odnosa, te da je „imajući u vidu prekluzivne rokove za zaštitu prava iz radnog odnosa“ apealnticina tužba „u svakom slučaju neblagovremena“.

6. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja izjavila reviziju koju je Vrhovni sud, rješenjem broj 73 0 P 003817 10 Rev od 13. januara 2011. godine, odbacio zato što vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke nije prelazila propisani iznos od 10.000,00 KM. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje o reviziji u konkretnom slučaju nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da stoga nema uslova za primjenu člana 237. stav. 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. U apelacionom postupku, Ustavni sud je utvrdio da je ranije, rješenjem Osnovnog suda u Gradišci broj Rs-52/2005 od 23. novembra 2005. godine, odbačena kao neblagovremena apelanticina tužba protiv istog tuženog kojom je tražila da se utvrdi da je kod tuženog zasnovala radni odnos na određeno vrijeme u periodu od 1. oktobra 1998. godine do 1. oktobra 2000. godine, te da je tuženi dužan da joj uplati doprinose, topli obrok i troškove prevoza sa zakonskom zateznom kamatom. Okružni sud je svojim rješenjem broj 011-0-Ž-000 245 od 21. decembra 2006. godine potvrdio prvostepenu odluku, a nakon toga je Vrhovni sud, rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 386 od 18. maja 2007. godine, odbacio apelanticinu reviziju protiv drugostepene odluke kao nedozvoljenu. Apelantica se nakon toga obratila apelacijom Ustavnom sudu radi navodnog kršenja prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je, odlukom broj AP 3045/07 od 12. juna 2008. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), ovu apelaciju odbacio zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu zaključivši da „apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka“ (idem., tačka 9).

8. Apelantica je, u konkretnom slučaju, prvobitno podnesenom apelacijom osporila dužinu postupka, dok je dopunom apelacije osporila i odluke koje su u međuvremenu donesene. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na rad, te traži da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog na poslovima stručnog saradnika, naloži da joj se uplate doprinosi za PIO i zdravstveno osiguranje, naknada na ime plaće i toplog obroka za utuženi period u iznosima koje je precizirala u apelaciji, da joj se plate troškovi advokata kao i da Ustavni sud naložio da joj se na ime naknade štete zbog dužine trajanja postupka isplati iznos od 20.000,00 KM.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 7. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 7. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 7. apelant je zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije;

10. Ustavni sud ukazuje da je apelantica dva puta pred dva različita suda kojima je predmet delegiran vodila postupak u odnosu na isto činjenično i pravno pitanje. O ranije podnesenoj tužbi odlučio je Osnovni sud u Gradišci pravosnažnom odlukom broj Rs-52/2005 od 23. novembra 2005. godine tako što je odbacio tužbu kao neblagovremenu. Nakon toga je Ustavni sud odbacio apelaciju protiv odluka donesenih u tom postupku zbog neicrpljivanja pravnih lijekova, o čermu je dao detaljno obrazloženje. Uprkos tome, apelantica je ponovo 2008. godine, samo pola godine nakon donošenja konačne odluke Ustavnog suda, podnijela tužbu sa identičnim tužbenim zahtjevom, o kojoj je drugi put odlučivao Osnovni sud u Kotor Varoši i u kojoj su donesene odluke koje su osporene u predmetnoj apelaciji, a kojima je tužba ponovo odbačena kao neblagovremena. Ustavni sud naročito ukazuje da je apelantica diplomirana pravnica koja je, kako jasno proizlazi iz njenih navoda i osporenih odluka, završila kao volonter kod tuženog i pripravnički staž, te da se dakle ne radi o neukoj stranci kojoj nije poznat postupak pred nadležnim sudovima ili pred Ustavnim sudom pred kojim je povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja već vodila postupak. Također, Ustavni sud ukazuje da je apelantica podnijela apelaciju žaleći se na dužinu postupka pred Osnovnim sudom samo devet mjeseci nakon podnošenja druge tužbe o istom činjeničnom i pravnom pitanju, mada je o tome već imala pravosnažnu odluku nadležnog suda i konačnu odluku Ustavnog suda.

11. Uzimajući u obzir sve navedeno, u konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da nije od bilo kakvog utjecaja to što je apelantica uspjela ishoditi i drugu pravosnažnu odluku o istom pitanju, pa ističe da njeno postupanje predstavlja nedopustivu manipulaciju i zloupotrebu pravosudnog sistema. Stoga, Ustavni sud smatra da ponovno podnošenje apelacije u odnosu na identično činjenično i pravno pitanje protiv odluka kojima je apelanticina tužba ponovo odbačena zbog neblagovremenosti, a o čemu je Ustavni sud ranije već odlučio svojom konačnom odlukom, predstavlja zloupotrebu prava na podnošenja apelacije.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 7. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelant zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-583/09 (Z.M.) | Sudska praksa | Aktio