Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-794/09 (S. A.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Neovlašteno lice
- Protek roka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-794/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 794/09, rješavajući apelaciju Safeta Agovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1 i stav 4. tač. 4., 5., 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Agovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000854 od 7. avgusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000916 od 16. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-757/03 od 14. aprila 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Agovića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda broj P.2475/00 od 27. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2475/00 od 11. novembra 2002 godine zato što je podnesena od neovlaštenog lica.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Agovića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 051099 03 P od 8. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001282 od 6. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.2310/03 od 9. juna 2006. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Agovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-
06-001505 od 28. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1343/02 od 3. avgusta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Agović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 16. marta 2009. godine osobno, a 19. marta 2009. godine putem Kantonalnog suda, identične apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) preciziranih u izreci ove odluke. Apelant je u više navrata podnescima dopunjavao apelaciju. Podnescima od 9. februara i 7. marta 2011. godine apelant je dopunio apelaciju i osporio Rješenja Općinskog suda broj 2475/00 od 27. januara 2011. godine i broj 32 0 P 051099 03 P od 8. februara 2011. godine koja je ishodovao u predmetima broj P-2475/00 i P-2310/03 tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Prema stanju spisa apelant je paralelno vodio više postupaka pred sudom i organima uprave radi povrata stana u Tuzli u ul. Slavka Mičića broj 2, III/9 na kojem je imao stanarsko pravo, a koji je 1993. godine ustupio vlasniku, Općini Tuzla u zamjenu za drugi, veći stan u Tuzli u ul. Ismeta Mujezinovića broj 43/3. Apelacijom osporava četiri postupka koja su vođena pred redovnim sudovima.
Činjenice u predmetu broj P-757/03
3. Presudom Općinskog suda broj P-757/03 od 14. aprila 2006. godine koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000916 od 16. marta 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu JZU UKC Tuzla vrati neoštećen stan koji se nalazi u Tuzli u ul. Slavka Mičića broj 2-III/19 koji je dobio u zamjenu za stan u ul. Ismeta Mujezinovića broj 43/3 ili da mu kupi odgovarajući stan iste kvadrature u vlasništvo 1/1, iste lokacije i spratnosti po nalazu sudskog vještaka iz oblasti stambene problematike i da mu naknadi troškove postupka.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-07-000854 od 7. avgusta 2008. godine reviziju odbacio uz obrazloženje da za reviziju nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Službne novine Fedracije BiH br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP)
Činjenice u predmetu broj P-2475/00
5. Presudom Općinskog suda broj P-2475/00 od 11. novembra 2002. godine usvojen je tužbeni zahtjev Muhameda Hidanovića kojim je tražio utvrđenje da je pravno ništava Odluka JZU «Univerzitetsko kliničkog centra» Tuzla – Komisija za stambene odnose broj 1-527-1/2000 od 11. oktobra 2000. godine kojom je poništeno rješenje o dodjeli stana na korištenje u Tuzli, Ulica Slavka Mičića broj 2, stan broj 19, broj rješenja 1-53-1/98 od 12. januara 1998. godine Muhamedu Hidanoviću, radniku Kliničkog centra. Istom presudom obavezan je JZU «Univetzitetski klinički centar» Tuzla kao tuženi da Muhamedu Hidanoviću naknadi troškove postupka u iznosu od 425,00 KM.
6. Apelant je protiv pravosnažene prvostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu koja je Rješenjem Općinskog suda broj P.2475/00 od 27. januara 2011. godine odbačena kao nedopuštena uz obrazloženje da apelant nije bio ovlašten da izjavi reviziju jer nije bio ni parnična stranka, a niti je bio umješač u predmetnom postupku.
Činjenice u predmetu broj P.2310/03
7. Apelant je 30. septembra 2003. godine tužbom koja je konačno precizirana 28. februara 2006. godine protiv Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Amira Omerćehajića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) pokrenuo parnični postupak radi vraćanja zamjenjenog stana i naknade štete.
8. Presudom Općinskog suda broj P.2310/03 od 9. juna 2006. godine stavom 1. izreke odbačen je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženu koja je glasio: «Obavezuje se Opština Tuzla / pod prijetnjom prinudnog izvršenja/, da vrati zamjenjeni stan u ul. Slavka Mičića broj 2, III/19 porodici Agović Safeta i omogućiti joj da ga otkupi certifikatom/ kao i ostalim građanima BiH koji su prije agresije na BiH imali status nosioca stanarskog prava, a nisu napustili BiH ni jednog dana/ ili joj kupiti stan u vlasništvu 1/1 iste lokacije i spratnosti po nalazu vještaka / ili joj isplatiti novčani iznos u vrijednosti jednoiposobnog stana u centru grada veličine 45 m2 sa pripadajućim prostorijama u podrumu zgrade/», te se u ovom dijelu ukidaju sve provedene radnje u ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Stavom 2. izreke naveden presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta koji je glasio: «Obavezati prvotuženog da isplati sve troškove svih postupaka koje je vodila porodica Agović da bi dokazala da su predstavnici Službe za stambene poslove u Tuzli u ime Općine Tuzla zloupotrijebili svoj položaj i nezakonito postupali i obavezati prvotuženog i drugotuženog da srazmjerno svojoj krivici izmire troškove stanarine porodici Agović od 18. aprila 2002. godine/mjesečno 200,00 KM plus poštarina 6,60 KM, plus uplatnica 0,50 KM/.» Istom presudom i to stavom 3. apelant je obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.338,00 KM, a drugotuženom u iznosu od 2.942,04 KM.
9. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06-001282 od 6. februara 2009. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u st. 1. i 3. izreke i tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u odnosu na stav 2. izreke presude žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. Prema stanju spisa tokom postupka pred Ustavnim sudom Općinski sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 32 0 P 051099 03 P od 8. februara 2011. godine (pravomoćno sa 15. martom 2011. godine) kojim je odbacio tužbu apelanta kojom je zahtjevao da prvotužena vrati zamijenjeni stan u Tuzli, u ul. Slavka Mičića broj 2, III/19 apelantovoj porodici i omogućiti joj da ga otkupi certifikatima ili da joj kupi stan u vlasništvu 1/1 iste lokacije i spratnosti po nalazu vještaka ili joj isplati novčani iznos u vrijednosti jednoiposobnog stana u centru grada veličine 45 m2 sa pripadajućim prostorijama u podrumu zgrade. Stavom 2. izreke rješenja odlučeno je da svaka stranka snosi svoj dio troškova parničnog postupka. Općinski sud je istakao da je iz obrazloženja osporene drugostepene presude od 6. februara 2009. godine vidljivo da je istaknuti prigovor dvostruke parnice trebalo raspraviti po odredbi člana 60. stav 2. ZPP-a, a imajući u vidu činjenicu da je tužitelj prema tuženoj u predmetu broj P-1343/02 postavio konačan tužbeni zahtjev podneskom od 13. marta 2006. godine, a u predmetu broj P-2310/03 (sada poslovni broj 32 0 P 051099 03 P) je to učinjeno 28. februara 2006. godine. Kod takvog stanja stvari trebalo je prvo utvrditi kada je prvotužena primila svaki od navedenih podneska, jer je tada nastala parnica, te podnesak-tužbu koju je kasnije primila odbaciti kao nedopuštenu. Općinski sud je naveo da je taj sud pribavio parnični spis broj P-1343/02, te je uvidom u isti utvrdio da je u tom predmetu donesena prvostpena presuda broj P-1343/02 dana 3. avgusta 2006. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je, između ostalog, tražio da mu prvotužena vrati stan u Tuzli, ul. Slavka Mičića broj 2, III/19 ili da mu kupi odgovarajući stan iste kvadrature i iste spratnosti. Općinski sud je uvidom u Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-
001505 od 28. januara 2009. godine utvrdio da je drugostepeni sud odlučujući o žalbi apelanta na prvostepenu presudu broj P-1343/02 žalbu odbio i osporenu presudu potvrdio. Na temelju navedenog Općinski sud je zaključio da je Presuda Općinskog suda broj P-1343/02 od 3. avgusta 2006. godine postala pravomoćna dana 28. januara 2009. godine, u smislu odredbe člana 196. stav 1. ZPP-a. Općinski sud je naveo da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti dužan da pazi da li je stvar pravomoćno presuđena. Nakon što je sud izvršio uvid u predmet P-1343/02 Općinski sud je zaključio da je apelant podnio dvije tužbe sa istim zahtjevom između istih stranaka u različito vrijeme, te da je presuda u citarnom predmetu postala pravosnažna 28. januara 2009. godine. Kako se o predemtnoj stvari ne može ponovo suditi, sud je, primjenjujući odredbu člana 196. stav 2. ZPP-a odlučio kao u stavu 1. izreke rješenja.
Činjenice u predmetu broj P-1343/02
11. Apelant je 7. juna 2002. godine tužbom koju je konačno precizirao 13. marta 2006. godine pokrenuo parnični postupak protiv prvotužene i Ankice Ilić, Faruka Ajaza i Milana Čolića (u daljenjem tekstu: ostali tuženi) radi predaje stana i naknade štete, visina spora 100.000,00 KM.
12. Presudom Općinskog suda broj P-1343/02 od 3. avgusta 2006. godine koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001505 od 28. januara 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu prvotužena vrati stan koji se nalazi u Tuzli, ul. Slavka Mičića broj 2, III/19, ili da mu kupi odgovarajući stan iste kvadrature i iste spratnosti i lokacije u vlasništvu 1/1, ili da mu nadoknadi novčanu vrijednost jednoiposobnog stana veličine 45m2 u centru grada sa pripadajućim prostorijama u podrumu zgrade, da mu provtužena naknadi sve materijalne troškove koje je vodio u Općinskom i Kantonalnom sudu, kao i troškove plaćanja stanarine počev od 18. aprila 2002. godine, mjesečno u iznosu od 200,00 KM sa 6,5 KM poštarine i sa 0,5 KM za uplatnice, uz kamatu po tarifi Tuzlanske banke počev od 18. aprila 2002. godine kao i da mu prvotužena isplati iznos na ime meterijalne štete u visini koju odredi sudski vještak iz te oblasti, a radi uskraćenog napredovanja u zvanje profosera na Medicinskom fakultetu u Tuzli, a supruzi Mersadi «prva žena kalibra BiH» napredovanje u umjetničkom pozivu kao i daljnje usavršavanje i gubitak posla. Istom presudom apelant je obavezan da naknadi troškove postupka i to prvotuženoj iznos od 2.121,30 KM, a ostalim tuženim iznos od 2.717,62 KM.
13. Općinski sud je dopisom broj 032-0-Su-22-12-000 005 od 25. januara 2012. godine informisao Ustavni sud da apelant nije izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001 505 od 28. januara 2009. godine.
14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegvine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske Konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je uz apelaciju dostavio obimnu dokumentaciju u kojoj, između ostalog, tvrdi da je legalno zamijenio svoj stan u Tuzli, u ulici Slavka Mičića broj 2 za stan u Tuzli u ul. Ismeta Mujezinovića broj 43/3 uz saglasnost oba pravna subjekta koji su bili vlasnici stana UKC Tuzla i prvotužena. Apelant od Ustavnog suda traži da preispita sve postupke koje je vodio, a koji su nezakoniti, te je zatražio održavanje javne rasprave, kako bi se utvrdile sve sporne činjenice.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1 i stav 4. tač. 4., 5., 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1 i stav 4. tač. 4., 5., 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
4. protekao je rok za podnošenje apelacije;
5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu
Protek roka u odnosu na predmet broj P-757/03
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka pretstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje takse, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. Apelant je protiv Presude Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-06-000916 od 16. marta 2007. godine izjavio reviziju, ali je revizija odbačena, Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-07-
000854 od 7. avgusta 2008. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda iz čega proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Okružnog suda, broj 003-0-Gž-06-000916 od 16. marta 2007. godine.
18. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena osporena presuda Kantonalnog suda, budući da je rješenje Vrhovnog suda o reviziji doneseno 7. avgusta 2008. godine, pa je više nego očigledno da je osporenu presudu Kantonalnog sud apelant primio prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 16. marta 2009. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
Neovlašteno lice u predmetu P-2475/00
19. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju u postupku u kojem se odlučivalo o tužbenom zahtjevu Muhameda Hidanovića protiv JZU «Univerzitetsko klinički centar» Tuzla radi utvrđenja ništavosti rješenja. Ustavni sud zapaža da apelant u ovom postupku nije direktno učestvovao, ni kao stranka ni kao umješač.
20. Prema tome Ustavni sud konstatuje da apelant nije bio stranka u postupku pred nadležnim sudom u postupku koji je vodio Muhamed Hidanović, niti se u predmetnom postupku odlučivalo o njegovim pravima i obavezama, pa proizlazi da apelant nije osoba koja u konkretnom slučaju ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
Dopustivost ratione materiae u odnosu na predmet P-2310/03
21. Ustavni sud zapaža da je apelant podenskom od 7. marta 2011. godine dopunio apelaciju i osporio Rješenje Općinskog suda broj 32 0 P 051099 03 P od 8. februara 2011. godine, koje je postalo pravomoćno 15. marta 2011. godine, a koje je doneseno u ponovnom postupku nakon što je Kantonalni sud djelimično ukinuo prvostepenu presudu broj P-2310/03, a kojim je apelantova tužba protiv prvotužene odbačena,. u skladu sa odredbom člana 196. stav 2. ZPP-a zbog pravosnažno presuđene stvari u predmetu P -1343/02.
22. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenim rješenjem, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
23. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
24. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenje Općinskog suda kojim je odbačena njegova tužba, u skladu sa odredbom člana 196. stav 2. ZPP-a zbog pravosnažno presuđene stvari u predmetu P-1343/02. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne tužbe, i da se u tom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima apelanta, niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena pobijana odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
25. Budući da je Ustavni sud već zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom da je apelantova tužba odbačena kao nedopuštena, slijedi da se apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na privatni i porodični život dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju, takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Neiscrpljivanje u predmetu broj P-1343/02
26. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
27. U konkretnom slučaju apelant osporava presudu Općinskog suda kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev i koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda. Ustavni sud podsjeća da je odredbom član 237. ZPP-a propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude (stav 1.), dok je stavom 2. citiranog člana precizirano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Osim toga stavom 3. istog člana je predviđeno da izuzetno Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetimaa, ako ocjeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
28. U vezi sa gore navedenim Ustavni sud zapaža da je u konretnom slučaju bio ispunjen i formalni uvjet za korištenje revizije kao vanrednog pravnog lijeka, u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a, budući da je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude prelazio limitirajući iznos od 10.000,00 KM (v.s. 100.000 KM), pa je apelant bio dužan da prije podnošenja apelacije iskoristi taj dopušteni vanredni pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju, što nije učinio.
29. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uvjeti dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Propustom da izjavi reviziju, apelant je onemogućio Vrhovni sud da preispita osporenu presudu Kantonalnog suda u svjetlu revizionih navoda. Na taj način apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Na temelju navedenog Ustavni sud konstatuje da revizija, u konkretnom slučaju dopušteni vanredni pravni lijek, nije iskorištena, pa budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
30. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4., 5., 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović