Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-940/09 (M. N. i N. N. i PP „Central“ export-import sa p.o. Banja Luka)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-940/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-940/09, rješavajući apelaciju Milosavke Ninković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milosavke Ninković, Nedeljka Ninkovića i PP “Central” export-import p.o. Banja Lukapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Rev-06-000 006 od 18. avgusta 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž:2579/03 od 11. maja 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milosavka Ninković i Nedeljko Ninković iz Banje Luke, te PP „Central“ export-import sa p.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 25. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 006 od 18. avgusta 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž:2579/03 od 11. maja 2005. godine.
2. Apelanti su podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Milosava Gatarića i Danijele Grahovac, rođene Banjac, radi utvrđenja ništavosti ugovora.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-1571/00 od 30. juna 2003. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanata. Stavom I predmetne presude utvrdio je da su ništavi i bez pravnog dejstva čl. 1., 2., 3. i 4. (koji se odnose na pristupanje novog osnivača-tuženog Milosava Gatarića), naznaka osnivača i potpis na mjesto „osnivač Gatarić Milosav“ (kao ugovorne strane) aneksa ugovora o osnivanju PP “Central“ eksport-import, Privatno preduzeće za trgovinu na veliko i malo p.o. Banja Luka, Šoše Mažara bb, broj 1/95 od 27. decembra 1995. godine. Takođe, utvrdio je da su ništavi i bez pravnog dejstva uvodni dio, i to u pogledu imena „Gatarić Milosav“ kao osnovača, naznaka „tč.3 osnivač Gatarić Milosav“, kao i potpis Milosava Gatarića kao ugovorne strane aneksa ugovora o osnivanju PP “Central“ eksport-import, Privatno preduzeće za trgovinu na veliko i malo p.o. Banja Luka, Šoše Mažara bb, broj 1/96 od 22. aprila 1996. godine, što je tuženi Milosav Gatarić dužan priznati i trpjeti da se na osnovu te presude u registarskom sudu Osnovnog suda, u registarskom ulošku broj 1-1946-00 izvrši brisanje upisa novog osnivača pod rednim brojem 3 “ Gatarić Milosava“ i upisa njegovog osnivačkog uloga, sve u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II navedene presude utvrđeno je da je ništav i bez pravnog dejstva pismeni ugovor sačinjen 3. maja 1999. godine u Banjoj Luci između tuženih Danijele Banjac (sada Grahovac) i Milosava Gatarića, potpisanog kao direktora PP „Central“, o udruživanju, korištenju i raspolaganju autobusom pobliže opisanim u izreci presude, što su tuženi dužni priznati i trpjeti posljedice ništavosti. Takođe, u stavom II predmetne presude tuženi su obavezani da apelantima solidarno na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 6.723,75 KM.
4. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su prvoapelantica i drugoapelant 21. novembra 1990. godine osnovali trećeapelanta. Nadalje, utvrdio je da je aneksom ugovora o osnivanju trećeapelanta broj 1/95 od 27. decembra 1995. godine (čl 1., 2., 3., i 4) prvotuženi Milosav Gatarić pristupio trećeapelantu u svojstvu osnivača, te da je 22. aprila 1996. godine pod brojem 1/96 zaključen još jedan aneks ugovora o osnivanju trećeapelanta kojim je dopunjena djelatnost trećeapelanta i izvršene određene promjene od značaja za pravni promet, kao i da je u oba aneksa ugovora o osnovanju naznačeno da su ih potpisali osnivači (prvoapelantica, drugoapelant i prvotuženi). Međutim, na osnovu nalaza i mišljenje vještaka grafologa od 13. februara 2001. godine, kojeg je u cjelosti prihvatio, Osnovni sud je utvrdio je da prvoapelantica i drugoapelant nisu potpisali sporne anekse ugovora o osnivanju trećeapelanta i da potpisi na tim aneksima ugovora o osnivanju nisu njihovi autentični potpisi. Shodno tome, konstatovao je da prvoapelantica i drugoapelant nisu učestvovali u zaključenju spornih aneksa ugovora o osnivanju trećeapelanta. Takođe, konstatovao da prvoapelantica i drugoapelant nisu naknadno konvalidirali sporne anekse ugovora o osnivanju. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je odlučujući o pravnoj valjanosti spornih aneksa ugovora o osnivanju imao u vidu odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o preduzećima, te je zaključio da su sporni aneksi ugovora o osnivanju ništavi u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.
5. Tuženi su izjavili žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj P-1571/00 od 30. juna 2003. godine. Okružni sud je Presudom broj Gž:2579/03 od 11. maja 2005. godine djelimično uvažio žalbu tuženih i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na stav I te presude i u tom dijelu odbacio tužbu „kao nedopuštenu“, te je preinačio odluku o troškovima postupka sadržanu u stavu II prvostepene presude tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u ostalom dijelu odbio žalbu tuženih i potvrdio prvostepenu presudu u preostalom dijelu stava II.
6. Prema shvatanju Okružnog suda, apelanti tužbenim zahtjevom nisu mogli tražiti da sud utvrdi ništavost aneksa ugovora o osnivanju trećapelanta br. 1/95 od 27. decembra 1995. godine i 1/96 od 22. aprila 1996. godine i da se na temelju tako usvojenog tužbenog zahtjeva tuženi obavežu da trpe da se u registarskom sudu Osnovnog suda u registarskom ulošku broj 1-1946-00 izvrši brisanje upisa novog osnivača i njegovog osnivačkog uloga, jer samo na temelju tužbe za utvrđenje ništavosti upisa registarski sud po službenoj dužnosti donosi rješenje o brisanju ništavosti upisa. U vezi sa tim, Okružni sud je istakao da je u navedenom periodu (decembar 1995. godine i april 1996. godine) bio na snazi Zakon o postupku za upis u sudski registar („Službeni list SFRJ“, br. 13/83 i 17/90), te je zaključio da su apelanti u konkretnom slučaju propustili objektivni rok od tri godine od dana izvršenog upisa iz člana 71. a) stav 3. navedenog zakona za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti upisa. Naime, Okružni sud je konstatovao da je rješenjem registarskog suda U-I-1402/95 od 3. januara 1996. godine na temelju spornog aneksa broj 1/95 izvršena promjena osnivača, pristupanja, povećanje uloga i dopuna djelatnosti, a rješenjem U/I-1122/96 od 25. aprila 1996. godine, na temelju spornog aneksa 1/96 izvršena dopuna djelatnosti, dok je tužba apelanata podnesena sudu 18. jula 2000. godine (P-1571/00) odnosno 10. jula 2000. godine (P-1513/00), tj. neblagovremena jer je podnesena po proteku zakonom propisanog roka.
7. Apelanti su 20. jula 2005. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj Gž:2579/03 od 11. maja 2005. godine.
8. Takođe, apelanti su 1. avgusta 2005. godine protiv te presude podnijeli apelaciju, koju je Ustavni sud Odlukom broj AP-1610/05 odbacio kao preuranjenu, s obzirom da je postupak povodom izjavljene revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 006 od 18. avgusta 2008. godine djelimično uvažio reviziju i ukinuo osporenu presudu Okružnog suda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je odbio reviziju u preostalom dijelu kojim je ukinuta prvostepena presuda Osnovnog suda i tužba odbačena.
10. Imajući u vidu da su apelanti tužbenim zahtjevom tražili da se izvrši brisanje upisa izvršenog u sudski registar na osnovu aneksa ugovora 1/95 od 27. decembra 1995. godine i 1/96 od 22. aprila 1996. godine, kao ništavih pravnih poslova, Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev apelanata po svojoj suštini zahtjev za utvrđenje ništavosti izvršenog upisa, te je konstatovao da je mjerodavno pravo za razrješenje tog spora Zakon o postupku za upis u sudski registar, kako je to, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključio Okružni sud. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 71. a) navedenog zakona propisano da ako je upis izvršen na osnovu lažne isprave, ako su u ispravi na osnovu koje je izvršen upis navedeni neistiniti podaci, ako je isprava izdata u nezakonito provedenom postupku, ako je nezakonito provedena radnja o kojoj se podaci upisuju u sudski registar, ili ako postoje drugi zakonom predviđeni razlozi, može se tužbom za utvrđenje tražiti da se utvrdi da je upis ništav. Tužbu može podnijeti lice koje ima pravni interes za to, a tužba se podnosi u roku od 30 dana od kada je podnosilac tužbe saznao za razloge ništavosti, ali se ne može podnijeti poslije isteka roka od tri godine od dana izvršenog upisa. Takođe, naveo je da prema odredbi člana 72. stav 4. istog zakona, registarski sud na osnovu pravosnažne presude donosi po službenoj dužnosti rješenje o brisanju ništavosti konačnog upisa.
11. Vrhovni sud je našao da kod nespornih činjenica da je na osnovu aneksa ugovora 1/95 od 27. decembra 1995. godine izvršen upis u sudski registar 3. januara 1996. godine, te na osnovu aneksa ugovora broj 1/96 od 22. aprila 1996. godine izvršen upis u sudski registar 25. aprila 1996. godine, kao i da je predmetna tužba podnesena 10. jula 2000. godine, pravilan stav Okružnog suda suda da su apelanti propuštajući rokove propisane odredbama člana 71. a stav 3. Zakona o postupku upisa u sudski registar faktički prekludirani u svom pravu na sudsku zaštitu. Pored toga, konstatovao je da su neosnovani revizioni navodi apelanata prema kojima je nepravilan stav Okružnog jer apelanti prema odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 109. istog zakona mogu tražiti utvrđenje ništavosti predmetnih aneksa ugovora kao ništavih pravnih poslova. U vezi sta tim, istakao je da utvrđenje ništavosti predmetnih pravnih poslova, odnosno aneksa ugovora br. 1/95 i 1/96, na osnovu kojih je izvršen upis u sudski registar, sam za sebe nema pravno značenje ukoliko je taj zahtjev podnesen van roka propisanog odredbama člana 71. stav 3. Zakona o postupku za upis u sudski registar.
12. Nakon toga, Okružni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 011-0-Gž-08-001555 od 30. oktobra 2008. godine, kojim je uvažio žalbu tuženih, ukinuo rješenje o troškovima postupka sadržano u izvreci presude Osnovnog suda broj P-1571/00 od 30. juna 2003. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
13. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama, u dijelu u kojem je odlučivano o njihovom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti aneksa ugovora o osnivanju trećeapelanta br.1/95 od 27. decembra 1995. godine i 1/96 od 22. aprila 1996. godine i brisanju upisa u sudski registar izvršenog na osnovu tih pravnih poslova, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su Vrhovni sud i Okružni sud proizvoljno primjenili materijalno pravo kada su odbacili njihovu tužbu primjenom člana 71. a stav 3. Zakona o postupku upisa u sudski registar, zbog čega je povrijeđeno njihovo pravo na neometano uživanje imovine. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju Osnovni sud pravilno primjenio materijalno pravo i da se o njihovom tužbenom zahtjevu u tom dijelu trebalo odlučivati primjenom Zakona o obligacionim odnosima, te ističu da sve i da su sudovi odbili dio njihovog tužbenog zahtjeva za brisanje upisa u sudski registar izvršenog na osnovu spornih aneksa ugovora o osnivanju, da nisu mogli odbiti njihov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti aneksa ugovora o osnivanju.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
16. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presudu Okružnog suda u dijelu u kojem je ukinuta presuda Osnovnog suda i tužba apelanata, u dijelu u kojem su tražili da se utvrdi ništavost aneksa ugovora o osnivanju trećeapelanta br.1/95 od 27. decembra 1995. godine i 1/96 od 22. aprila 1996. godine i brisanje upisa u sudski registar izvršenog na osnovu tih pravnih poslova, odbačena kao neblagovremena u smislu člana 71. a) stav 3. Zakona o postupku za upis u sudski registar („Službeni list SFRJ“, br. 13/83 i 17/90), i koja presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 71. a) stav 3. Zakona o postupku za upis u sudski registar propisano da tužbu za utvrđenje ništavosti upisa može podnijeti lice koje ima pravni interes za to, a tužba se podnosi u roku od 30 dana od kada je podnosilac tužbe saznao za razloge ništavosti, ali se ne može podnijeti poslije isteka roka od tri godine od dana izvršenog upisa. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Okružni sud je svojom presudom, koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda, odbacio tužbu apelanta u tom dijelu kao neblagovremenu, budući da je tokom postupka utvrdio da je na osnovu aneksa ugovora 1/95 od 27. decembra 1995. godine izvršen upis u sudski registar 3. januara 1996. godine, a na osnovu aneksa ugovora broj 1/96 od 22. aprila 1996. godine izvršen upis u sudski registar 25. aprila 1996. godine, dok je predmetna tužba podnesena 10. jula 2000. godine, dakle po proteku objektivnog roka od tri godine od dana izvršenog upisa. Dakle, da bi sudovi meritorno odlučivali o podnesenoj tužbi u tom dijelu, apelanti su morali, u smislu odredbe člana 71 a) stav 3. Zakon o postupku za upis u sudski registar, tužbu podnijeti u zakonskom roku od tri godine od dana izvršenog upisa u sudski registar. Propuštanjem apelanata da blagovremeno podnesu tužbu apelanti su se lišili mogućnosti da redovni sudovi meritorno rasprave njihov tužbeni zahtjev u tom dijelu i na taj način donesu odluku o suštini zahtjeva apelanata koja bi bila podobna za apelaciono razmatranje pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni su je zaključio da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se stoga apelacija ne može razmatrati.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović