Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-217/11 („DIGITEL Telekom“ d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-217/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine u predmetu broj AP 217/11, rješavajući zahtjev „DIGITEL Telekom“ d.o.o. Gradačac za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „DIGITEL Telekom“ d.o.o.
Gradačac za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „DIGITEL Telekom“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Mal 000791 10 Gz od 6. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 Mal 000791 03 Mal od 31. marta 2010. godine. Apelant je 14. septembra 2011. godine također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedenih presuda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o meritumu podnesene apelacije te je dostavio i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 Mal 000791 11 Rev od 9. juna 2011. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 28 0 Mal 000791 03 Mal od 31. marta 2010. godine apelant je obavezan da tužiteljima čija su imena i prezimena taksativno navedena od 1-39 u izreci prvopstepene presude (u daljnjem tekstu: tužitelji) naknadi štetu u vidu vraćanja novca na način naveden u dispozitivu prvostepene presude. Istom presudom je apelant obavezan da tužiteljima solidarno naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 6.060,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Kako je naveo Općinski sud, u tužbi koju su podnijeli Općinskom sudu 30. aprila 2002. godine putem punomoćnika, tužitelji tvrde da su u mjesecu julu 1999. godine zaključili pojedinačne pismene ugovore sa apelantom, prema kojem ugovoru se apelant obavezao izraditi telefonske priključlle svim tužiteljima, za što su se tužitelji obavezali isplatiti vrijednosti telefonskih priključaka u ratama kako je to navedeno u ugovoru. Punomoćnik tužitelja je posebno naveo da apelant nije postupio po ugovoru, iako su tužitelji ispunili svoje ugovorne obaveze, zbog čega imaju opravdani pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, a sve kako bi izvršili povrat novca uplaćenog na račune tuženog za telefonske priključke. Općinski sud je proveo postupak utvrđivanja činjenica i provođenja dokaza, utvrdivši prije svega da su neosnovani prigovor aktivne legitimacije tužitelja i prigovor pasivne legitimacije apelanta. Na osnovu iskaza tužitelja Joldić Faiza, Djedović Fikreta i Djedović Rizaha koji iskazi su ocijenjeni kao neposredno uvjerljivi, utvrdjeno je da su navedeni tužitelji postigli sporazum sa ovlaštenim radnicima apelanta, da im apelant izradi telefonski priključka, a da mu oni za taj posao plate iznos od 820 KM odjedanput, ili iznos od 870 KM u šest rata. Takođe su naveli da su u vezi navedenog poslovnog sporazuma svi tužitelji u mjesecu julu 1999. godine potpisali pojedinačne ugovore, da se inače radilo o tipskim ugovorima čiju sadržinu oni nisu kreirali, niti su uticali na sadržaj pojedinih odredbi ugovora, da su tek po potpisivanju ugovora detaljnije se upoznaii sa sadržajem istog. Naime, u konkretnoj situaciji kako su tužitelji postavili tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje u novcu za koji tvrde da su lično uplatili na žiro račune apelanta radi izrade telefonskog priključka onda su samo oni i mogli se pojaviti kao tužitelji u ovoj pravnoj stvari protiv apelanta, kao lica kome su uplatili novac. Iz navedenog dalje proizilazi da je Općinski sud nadležan da raspravlja o takvom postavljenom tužbenom zahtjevu, a ne drugi sud, privredni sud odnosno u konkretnom slučaju Općinski sud u Tuzli u kome je osnovano privredno odjeljenje. Prigovor apelanta da nije određena vrijednost spora, takođe je po ocjeni Općinskog suda neosnovan, jer ista proizilazi iz samog tužbenog zahtjeva i ista je odredjena prema vrijednosti svakog pojedinačnog zahtjeva. Takođe, kako je naveo Općinski sud, neosnovan je prigovor apelanta da se u konkretnom slučaju radi o sporu o nekretninama, jer prema Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) sporovi male vrijednosti upravo jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, koji ne prelazi iznos od 3.000,00 KM, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, po ocjeni Općinskog suda, neosnovan je i prigovor zastare predmetnog potraživanja obzirom da iz provedenih dokaza, uplatnica, proizilazi da su najranije uplate novca na račune apelanta od strane tužitelja uslijedile u mjesecu junu 1999. godine, pa kako je predmetna tužba podnesena sudu 7. januara 2003. godine, proizilazi da od najranije uplate novca na račune apelanta do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina, opšti zastarni rok, koji se kao zastarni rok računa u konkretnom slučaju. U konkretnom slučaju, Općinski sud je utvrdio da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o sticanju bez osnove novčanih sredstava od strane apelanta, koja novčana sredstva su na račune apelanta uplaćivali tužitelji na ime obezbjeđenja telefonskog priključka, pa kako je izostala protučinidba od strane apelanta (izrada telefonskih priključaka) proizilazi da je apelant neosnovano stekao novčana sredstva koja su, kao što je već navedeno, na njegov račun uplaćivali tužitelji. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja proizilazi i zbog toga što, prema ocjeni Općinskog suda, na konkretni pravni odnos između stranaka nije moglo uticati ni to da li su valjani pismeni ugovori koji su potpisani od strane stranaka u sedmom mjesecu 1994. godine, te da li su validni potpisi tužitelja na tim ugovorima, jer je Općinski sud utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tipskim ugovorima i samim time isti sadrže i odredbe koje su nepotrebne, a neke su čak i nerazumljive. Shodno svemu izloženom, Općinski sud je obavezao apelanta da tužiteljima po osnovu sticanja bez osnova vrati novčana sredstva u iznosima kao što je to navedeno u izreci ove presude. Odlučujući o potraživanju kamata Općinski sud je utvrdio da je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja osnovan, pa je o istom odlučeno na osnovu odredaba člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 000791 10 Gz od 6. oktobra 2010. godine, koju je apelant primio 18. novembra 2010. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kako je naveo Kantonalni sud, nije utemeljen žalbeni navod da je prvostepeni sud povrijedio odredbe u vezi sa pravilnim označavanjem tužitelja kao parničnih stranaka, jer iz spisa predmeta nesporno proistječe da je utvrđeno tačno o kojim se od svakih tužitelja pojedinačno radi i njihove adrese, a što proistječe iz priloženih materijalnih dokaza u spisu (pojedinačni ugovori i pojedinačne uplatnice) tako da i po ocjeni Kantonalnog suda nema povrede odredaba parničnog postupka kako to ističe apelant. Po ocjeni Kantonalnog suda, takođe nije utemeljen niti žalbeni navod u vezi sa određenom vrijednošću predmetnog spora kao spora male vrijednosti, jer je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe ZPP FBiH. U konkretnom predmetu najveća vrijednost pojedinačnog zahtjeva je 870,00 KM iz kojih razloga je prvostepeni sud i pravilno odredio da se predmetni spor vodi kao spor male vrijednosti. Nadalje, po mišljenju Kantonalnog suda, nije utemeljen žalbeni navod punomoćnika apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbe ZPP FBiH, a u svezi sa ocjenom provedenih dokaza, jer to ne proističe iz spisa predmeta. Naime, članom 8. toga zakona je propisano da sud savjesno i brižljivo cijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te donosi odluku na temelju slobodne ocjene dokaza, uzimajući određene činjenice kao dokazane. I po ocjeni Kantonalnog suda prvostupeni sud je pravilno izvršio ocjenu provedenih dokaza kada je utvrdio da tuženi u skladu sa odredbom člana 123,. a u svezi sa članom 126. ZPP FBiH nije provođenjem dokaza valjano osporio tužbeni zahtjev tužitelja. Nisu utemeljeni niti žalbeni navodi punomoćnika apelanta da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o sticanju bez osnova novčanih sredstava od strane apelanta, jer je i po ocjeni ovoga suda pravilno prvostepeni sud, a na temelju provedenih dokaza, primjenio odredbe člana 210. ZOO-a kojima se propisuje da kada dio imovine jedne osobe pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti imovinu. I po ocjeni Kantonalnog suda iz provedenih dokaza proističe valjan zaključak prvostepenog suda da su tužitelji pojedinačno uplatili određena novčana sredstva na račun apelanta, da je izostala protučinidba od strane tuženog (izrada telefonskih prključaka, koju izradu od strane spelanta ne spori niti punomoćnik iste) tako da proističe da je apelant neutemeljeno stekao novčana sredstva koja su uplaćena na račun od stane svakog tužitelja ponaosob. U konkretnom sporu glavni tužbeni zahtjev tužiteljâ jeste naknada štete u vidu vraćanja primljenog novca sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate, i prvostupanjski sud, obzirom da nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, pravilno utvrđuje da se u konkretnom predmetnom slučaju radi o zaključenim ugovorima o djelu. Apelant kao izvođač radova nije izvršio svoju obvezu izrade telefonskih priključaka, za koju izradu je preko računa zaprimio određena novčana sredstva, tako da je u predmetnoj pravnoj stvari stekao bez osnova ta sredstva i prvostepeni sud je, po zaključku Kantonalnog suda, pravilno obvezao apelanta na naknadu štete u vidu vraćanja primljenog novca sa zakonskim zateznim kamatama koji se imaju računati počev od svake pojedinačne uplate. Kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud je takođe pravilno odlučio i o istaknutom prigovoru nadležnosti, prigovoru zastare te o prigovorima aktivne legitimacije tužitelja i pasivne legitimacije apelanta. I konačno, po mišljenju Kantonalnog suda, u spisu predmeta nema dokaza da je u provedenom postupku prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka, koje povrede bi bile od značaja za zakonito i valjano odlučivanje o samom tužbenom zahtjevu. Po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je primjenjeno i materijalno pravo, tako da Kantonalni sud u cjelosti prihvaća razloge obrazlozloženja iz prvostepene presude i smatra da je prvostepenom presudom pravilno i zakonito odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 28 0 Mal 000791 11 Rev od 9. juna 2011. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda. U obrazloženju je navedeno da su tužitelji u predmetnom sporu formalni suparničari (član 362. stav 1. točka 2. ZPP FBiH) pa se u materijalno pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od više tužilaca zbog čega se pri ocjeni dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara a ne po njihovom zbroju. S obzirom da je najviši pojedinačni iznos 870,00 KM zaključeno je da je revizija nedopuštena jer ne prelazi limit iz člana 237. stav 2. ZPP FBiH a po ocjeni suda nema ni osnova za izuzetno odlučivanje u smislu stava 3. navedenog člana.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnim i nezakonitim postupanjem Kantonalnog i Općinskog suda koji su, kako tvrdi, donijeli nezakonite odluke koje kao takve ne mogu ostati na pravnoj snazi jer su činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene, dokazi nisu savjesno cijenjeni te je pogrešno primijenjen materijalni propis. Sudovi su pričinili bitne povrede parničnog postupka vodeći predmetni spor kao spor male vrijednosti, mada je tužilac na raspravi održanoj 15. februara 2008. godine odredio vrijednost spora na 32.061,00 KM. Apelant smatra da je prvostepeni sud donio, a drugostepeni potvrdio presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev različit od tužbenog zahtjeva tužitelja. Dokazni postupak pred sudovima nije izveden saglasno pravilima parničnog postupka. Pred drugim nadležnim sudom po osnovu istog ugovora broj 441/99 i istog osnova se vodi validan proces u kojem je apelant tužitelj sa osoboma koje su ovom procesu tužitelji. Sudovi su, kako navodi apelant, napravili veliki broj pravnih propusta i grešaka kao što je nedonošenje presude u roku od 30 dana, nedostatak aktivne legitimacije tužitelja i nedostatak pasivne legitimacije apelanta, zastara potraživanja i priznavanje materijalnih dokaza u kopiji bez predočavanja originala.
6. Zbog svega navedenog, apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje Presuda Kantonalnog i Općinskog suda, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o meritumu podnesene apelacije. Posebno, u zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da bi izvršenje presuda Kantonalnog i Općinskog suda u iznosu većim od 70.000 KM nastupile neotklonjive štetne posljedice koje bi se ispoljile kao trenutna blokada računa i prestanak svih aktivnosti kod apelanta koje bi mogle dovesti do trajnog prestanka rada apelanta kao pravnog lica.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Iz navoda apelanta proizlazi da on kao razlog za usvajanje privremene mjere ističe da bi izvršenjem pravomoćne može imati nesagledive štetne posljedice za apelanta, iz razloga što bi izvršenjem presuda Kantonalnog i Općinskog suda u iznosu većim od 70.000 KM nastupile neotklonjive štetne posljedice koje bi se ispoljile kao trenutna blokada računa i prestanak svih aktivnosti kod apelanta koje bi mogle dovesti do trajnog prestanka rada apelanta kao pravnog lica.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović