Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2291/11 (D. R.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2291/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-2291/11, rješavajući zahtjev Dragana Radojkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragana Radojkovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Radojković (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032962 11 Gz od 28. februara 2011. godine i Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032962 07 P od 23. novembra 2010. godine. Apelant je, također, 21. novembra 2011. godine Ustavnom sudu podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji.

2. Osnovni sud donio je presudu broj 71 0 P 032962 07 P od 23. novembra 2010. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud poništi rješenje „Plan“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) od 8. novembra 2007. godine i da obaveže tuženog da mu isplati plate za period i u iznosu preciziranom presudom sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu na ime otpremnine isplati iznos preciziran u presudi i uplati doprinose, kao i da mu tuženi plati troškove parničnog postupka. Istom presudom Osnovni sud je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1000,00 KM. Sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova, preko dosuđenog iznosa, Osnovni sud je odbio tuženog.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant pokrenuo postupak protiv tuženog radi poništenja rješenja tuženog od 8. novembra 2007. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos i zaštite prava iz radnog odnosa. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je zaključio da je apelant bio radnik tuženog do donošenja rješenja tuženog od 8. novembra 2007. godine, koje je donijeto nakon provedenog disciplinskog postupka zbog teže povrede radne obaveze-izostanaka sa posla u periodu od 22-25. oktobra 2007. godine. Osnovni sud je zaključio da apelant počevši od jula 2007. godine nije dolazi a posao, navodeći da mu je kancelarija zaključana, a tuženi je zbog navedenog pokrenuo disciplinski postupak stavljajući apelantu na teret neopravdani izostanak sa posla u periodu od 22-25. oktobra 2007. godine. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi pozvao apelanta na ročište pred disciplinskom komisijom ali se isti nije odzvao.

4. Osnovni sud je zaključio da je disciplinski postupak protiv apelanta pokrenut, proveden i okončan u skladu sa Zakonom o radu te da je tuženi donio rješenje u kojem je navedena povreda koja se apelantu stavlja na teret, način, mjesto i vrijeme izvršenja povrede, kao i odluka tuženog o krivici apelanta. Osnovni sud je zaključio da je izrečena disciplinska mjera (otkaz ugovora o radu) adekvatna povredi koja je apelantu stavljena na teret i da je rješenje tuženog (koje je apelant osporio u sudskom postupku) zakonito. Naime, Osnovni sud je istakao da je odluka tuženog o disciplinskoj odgovornosti apelanta zakonita sa aspekta formalne i materijalne zakonitosti. Kako je tuženi u toku postupka dokazao da je prestanak radnog odnosa apelanta bio zakonit to je Osnovni sud odbio apelanta sa prvopostavljenim zahtjevom (poništenje odluke tuženog) a i sa ostalim tužbenim zahtjevima koji proizilaze iz osnovanosti ovog zahtjeva. Osnovni sud je odio u cijelosti zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka, dok je zahtjev tuženog sud cijenio (imajući u vidu da je u pitanju radni spor) u skladu tarifnim brojem 3 Advokatske tarife.

5. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 032962 11 Gz od 28. februara 2011. godine žalbu tuženog djelomično uvažio na način da je odluku o troškovima postupka koja je sadržana u izreci presude Osnovnog suda od 23. novembra 2010. godine preinačio tako što je naknadu troškova postupka koju je apelant dužan da isplati tuženom povećao sa iznosa od 1.000,00 KM na iznos od 1.490,00KM . Okružni sud je odbio žalbu apelanta i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu odluke o glavnoj stvari.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna u pogledu odluke o glavnoj stvari dok je u pogledu odluke o troškovima postupka prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud propustio tuženom da prizna i paušal i nagradu za vrijeme koju je tuženi tražio troškovnikom moji je priložen nakon zaključenja glavne rasprave. Okružni sud je naveo da paušal i nagrada nisu posebno iskazani ali su sadržani u ukupno postavljenom zahtjevu za svaku pojedinu radnju. Zbog navedenog Okružni sud je obavezao apelanta da tuženom isplati iznos od 1490,00 KM na ime naknade za troškove postupka.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je grubo i nezakonito izbačen sa radnog mjesta (3. jula 2007. godine) i da tuženi nije postupio po odredbama Zakona o radu budući da mu nije omogućio da se povodom otkaza izjasni. Apelant navodi da se obratio inspekciji rada a tek tada tuženi pokreće disciplinski postupak (26. oktobar 2007. godine) i donosi rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu 8. novembra 2007. godine. Apelant ističe da se sud samo bavio rješenjem o otkazu od 8. novembra 2007. godine, i verifikovao kao zakonit otkaz ugovora o radu apelantu, a zanemaruje činjenicu da mu je ugovor o radu otkazan 3. jula 2007. godine. Apelant je 21. novembra 2011. godine zatražio da Ustavni sud privremenom mjerom zabrani izvršenje „nezakonitih sudskih odluka“ kako bi spriječio nastanak velike i nenadoknadive štete za izvršenika (apelanta).

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine, sve objavljene na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava odnosno razloge koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2291/11 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio