Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-320/12 (D. V.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-320/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 320/12, rješavajući zahtjev Darka Vukovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Darka Vukovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Darko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 008230 12 Kž 2 od 4. januara 2012. godine i Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 008230 11 Kv 4 od 27. decembra 2011. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud ukinuo pritvor i naredio da se odmah pusti na slobodu.

2. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 008230 11 Kv 4 od 27. decembra 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 008230 12 Kž 2 od 4. januara 2012. godine, utvrđeno je da se produžava pritvor apelantu određen rješenjem sudije za prethodni postupak ovog suda broj 11 0 K 008230 11 Kpp od 31. oktobra 2011. godine a produžen rješenjem istog suda broj 11 0 K 008230 11 Kv 2 od 28. novembra 2011. godine, da isti po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude a najduže 2 godine, s tim što će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka 2 mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Istim rješenjem je utvrđeno da se pritvor apelantu produžava zbog pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS-a“, broj 100/09, u daljnjem tekstu: ZKP)

3. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je navedeno da je Okružno tužilaštvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), pod brojem T13 0 KT 0008643 11 od 23. decembra 2011. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS-a“, broj 49/03, u daljnjem tekstu: KZ RS-a), kojom je takođe predloženo da se nakon potvrđivanja iste apelantu pritvor produži do izricanja prvostepene presude, po pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona krivičnom postupku („Službeni glasnik RS-a“, broj 100/09, u daljnjem tekstu: ZKP). Sudija za prethodno saslušanje ovog suda je na osnovu člana 243. ZKP-a, 26. decembra 2011. godine u 9,00 časova potvrdio optužnicu tužilaštva, a o prijedlogu za produženje pritvora Krivično vijeće ovog suda (u daljnjem tekstu: vijeće) je nakon potvrđivanja optužnice odlučilo kao u izreci ovog rješenja, jer nakon što je još jednom razmotrilo prijedlog tužilaštva iz optužnice, izjašnjenje apelanta i njegovog branitelja našlo da i dalje stoje razlozi za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-a, ocijenivši da je osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, i koje je utvrđeno potvrđivanjem same optužnice, i dokazima koji su uz nju priloženi. Dakle, postojanje osnovane sumnje je već utvrđeno u prethodnim rješenjima o određivanju i produženju pritvora apelantu, a koja razlozi nisu osporena niti ovim rješenjem. Što se tiče posebnih pritvorskih razloga vijeće nalazi da se u prijedlogu tužilaštva pravilno ukazuje, suprotno mišljenju apelanta i njegovog branitelja na postojanje protvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-a jer su za ovaj pritvorski osnov kumulativno ispunjene obje zakonske pretpostavke, odnosno jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, kao i način izvršenja krivičnog djela koji je po ocjeni vijeća posebno težak, zbog čega smatra da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Ovo posebno iz razloga što se u prijedlogu tužilaštva navodi da se radi o velikoj količini opojne droge „marihuane“, 2.085,11 grama, s tim da se takođe zna na koji način i od koga je droga nabavljena radi preprodaje, što nesporno ukazuje na povezanost i na zajedničko djelovanje tih lica u izvršenju navedenog krivičnog djela. Vijeće je takođe cijenilo i štetnost konzumiranja droge na zdravlje ljudi i omladine, porodične i socijalne probleme uživalaca, kao i cilj izvršenja navedenog krivičnog djela, a to je pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Prema tome po ocjeni vijeća sve navedeno ukazuje da bi boravkom apelanta na slobodi moglo rezultitati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda a koji zaključak iz prijedloga tužilaštva nije osporen kako je to već navedeno, niti navodima branitelja apelanta, ni samog apelanta kao optuženog. Zbog svega navedenog prijedlog tužilaštva je uvažen kao u izreci ovog rješenja, jer Okružni sud smatra da ovakvom odlukom nije dovedeno u pitanje poštivanje odredbe člana 196. stav 4. ZKP-a i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojima je propisano da trajanje pritvora treba biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i kada se isti cilj ne može postići blažim sredstvima.

4. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo, da argumenti koje su apelant i njegov branitelj naveli u žalbi nisu mogli osporiti pravilnost činjeničnog osnova pobijanog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju pritvorskih razloga apelanta prema odredbi člana 197. stav 1. tačka

g) ZKP-a a prema kojem mu je pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice. Dakle, Vrhovni sud prihvata kao osnovana i opravdane razloge date u pobijanom rješenju, o potrebi produženja pritvora apelantu po osnovu odredbe navedenog člana, te prihvata kao valjano obrazloženje tog suda jer smatra da prvostepeni sud kroz date razloge pravilno dovodi u međusobnu vezu težinu krivičnog djela koja je apelantu stavljena na teret i koja je potvrđena optužnicom, u vezi sa zaprijećenom kaznom zatvora, težinom posljedice koje upotreba opojnih droga uzrokuje, posebno jer se radi o većoj količini droge. Vrhovni sud prema tome smatra da sve oklolnosti obrazložene u pobijanom rješenju su takvog karaktera da bi puštanje na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, pa je stoga na osnovu člana 336. stav 3. ZKP-a odlučio kao u izreci rješenja.

5. Apelant se žali da je osporenim rješenjima došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant osporava navedena rješenja navodeći da sudovi nisu dali konkretne i valjane razloge koji bi objektivno ukazali da bi njegovim puštanjem na slobodu došlo do narušavanja javnog reda i mira. Tvrdi da se pobijanim rješenjema uopšte konkretno ne navodi koje bi to vanredne okolnosti nastupile ako bi bio pušten na slobodu, gdje bi došlo do uznemirenosti građana i remećenja javnog reda i mira, u kom obimu i sl., kao i da sudovi nisu razmatrili mogućnost da se isti procesni cilj postigne nekim blažim sredstvima, mjerama sigurnosti, kao što je tokom postuka kako navodi predlagao. Apelant traži da sud donese privremenu mjeru kojom će mu pritvor biti ukinut i na temelju koje mjere će biti odmah pušten na slobodu, jer zbog nezakonitog pritvora, kako navodi pada u svojevrsnu vrstu depresije, te da stoga razmišlja o štrajku glađu.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za usvajanje privremene mjere jer apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge, na temelju kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere, osim što je paušalno naveo da mu pritvor utiče na „psihičko stanje“, zbog čega razmišlja i o štrajku glađu. Ustavni sud nalazi da apelant očigledno smatra da samo navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta i paušalnog navoda „da mu pritvor utiče na psihičko zdravlje“, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-320/12 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio