Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3510/11 („Zastava auto“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3510/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-3510/11, rješavajući zahtjev „Zastava auto“ a.d. Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „Zastava auto“ a.d. Banja Luka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „Zastava auto“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovan Čizmović, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Ps 006569 10 Rev od 10. avgusta 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu broj 1171 Ps 006569 03 Ps od 14. jula 2009. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da tužitelju izmiri dug na ime komunalne naknade i dug na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (u iznosima preciziranim u presudi) sa zakonskom kamatom od 31. jula 2003. godine, kao i dug na ime komunalne naknade i dug na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta sa zakonskom kamatom od dana uređenja tužbe (20. februara 2008. godine) pa do isplate, kao i da mu plati troškove postupka. Osnovni sud je obavezao tužitelja da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužitelj 10. januara 2003. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave kojim je predložio da sud donese rješenje o izvršenju i obaveže apelanta da mu na ime duga isplati iznos od 122.298,84 KM. Osnovni sud je donio rješenje o izvršenje, na koje je apelant podnio prigovor, te je nastavljen redovan postupak po tužbi u predmetnom postupku. Tužitelj je konačno uredio tužbu u 20. februara 2008. godine na način da je istakao da apelant nije izmirio svoje obaveze plaćanja komunalne naknade i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta pa mu po tom osnovu duguje iznos od 15.924,07 KM i 55.483,24 KM sa zakonskom kamatom od 31. jula 2003. godine do isplate kao i dug po osnovu korištenja gradskog građevinskog zemljišta i komunalne naknade (u ukupnom iznosu od 350.952,99KM) od dana uređenja tužbe do isplate.
4. Osnovni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari sporan osnov i visina duga. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Navedeno je da je tužitelj rješenje o utvrđivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta donio na osnovu člana 73. stav 4. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86 1/90, 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92,29/94. 23/98 i 5/99). Osnovni sud je naveo da je navedenim zakonom propisano da se Odlukom Skupštine Opštine određuje osnov i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade, kao i način i rokovi plaćanja. Takođe, Osnovni sud je istakao da je stavom 4. člana 73. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu određeno da rješenja o određivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta donosi opštinski organ uprave nadležan za komunalne poslove, odnosno drugi organ kojem je Skupština opštine povjerila vršenje tog posla. Nadalje, sud je naveo da su rješenja o utvrđivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta od 2003. i 2004. godine donesena na osnovu člana 73. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 41/03), a rješenja o utvrđivanju komunalne naknade za 2003. i 2004. godine donijeta su u skladu sa članom
17. Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni list SRBiH“ broj 12/90). Nadalje, Osnovni sud je naveo da Skupština Opštine propisuje obavezu plaćanja komunalne naknade, te se određuju osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade, a rješenje o visini komunalne naknade donosi opštinski organ uprave nadležan za komunalne djelatnosti.
5. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li su rješenja (nadležnog organa) postala konačna i pravosnažna. Osnovni sud je utvrdio da rješenja iz 1995. godine, 2003. i 2004. godine nisu dostavljena apelantu, odnosno da su ista nisu konačna, pa je primjenom čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
6. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti i zbog zastare u skladu sa članom 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog proteka roka od tri godine. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je zastarilo potraživanje tužitelja za naknadu na ime korištenja gradskog građevinskog zemljišta za period do 31. maja 2003. godine (koji zahtjev je apelant postavio 20. februara 2008. godine) i potraživanje za period od 1. juna 2003. godine do 19. februara 2005. godine.
7. Nadalje, Osnovni sud je naveo da se potraživanje tužitelja po osnovu naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u većem dijelu odnosni na period nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03, objavljen 25. oktobra 2003. godine). Osnovni sud je naveo da se potraživanje za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 245.065,76 KM odnosi na period nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a u skladu sa kojim tužitelj nema pravo na naknadu po osnovu korištenja gradskog građevinskog zemljišta (član 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu), jer je po sili zakona prestalo državno vlasništvo na građevinskom zemljištu, a apelant je kao vlasnik objekta stekao pravo vlasništva i na zemljištu pod zgradom i onoj površini zemljišta koje služi za korištenje zgrade. Zbog navedenog Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev u ovom dijelu.
8. Osim toga, Osnovni sud je naveo da visina tužbenog zahtjeva nije dokazana u skladu sa odredbama ZPP (jer se iz priloženih kartica i faktura ista nije mogla utvrditi) pa je i to tom osnovu tužbeni zahtjev trebalo odbiti.
9. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 71 0 Ps 006569 09 Pz od 28. septembra 2009. godine djelomično uvažio žalbu tužitelja te je presudu Osnovnog suda ukinuo u dijelu koji se odnosi na komunalnu naknadu i zakonske kamate na ovaj iznos i troškove postupka i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužitelj 20. februara 2008. godine uredio tužbu na način da je više nije tražio naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za period do 31. decembra 2001. čime je povučena tužba za ovaj dio (a što je tražio prijedlogom za izvršenje), a postavio je zahtjev za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine i za period od 1. juna 2003. godine do 31. decembra 2007. godine. Osim toga, po mišljenju Okružnog suda tužitelj 20. februara 2008. godine prvi put postavlja zahtjev za komunalnu naknadu. Ovim je prema mišljenju Okružnog suda došlo do preinačenja tužbe u smislu promjene identiteta spora isticanjem novog zahtjeva (zahtjev za komunalnu naknadu), i promijenjena je činjenična osnova spora (za naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta).
11. Nadalje, polazeći do odluke prvostepenog suda Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda bez obzira na pravno neodređeni pravni osnov po kojem se tužbeni zahtjev odbija u pretežnom dijelu zakonita i do istog rješenja dolazi se drugačijom primjenom materijalnog prava na osnovu istog činjeničnog obrazloženja.
12. Okružni sud je naveo da je zahtjev za komunalnu kanadu prvi put postavljen 2008. godine pa je za potraživanja nastala do 31. maja 2003. godine nastupila zastara. Međutim prvostepena odluka u dijelu koji se odnosu na zahtjev za komunalnu naknadu za period od 1. juna 2003. godine do 31. decembra 2007. godine prema mišljenju Okružnog suda nije se mogla ispitati sa aspekta primjene materijalnog prava jer je izostala ocjena prvostepenog suda na značaj činjenica koje utiču na prekid zastarjelosti. Osim toga, Okružni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nije dokazano da su rješenja nadležnog organa o komunalnoj naknadi postala pravosnažna jer iz pismenih dokaza proizilazi da je tužitelj objedinio naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta i komunalnu naknadu, a apelant nije dokazivao da je račune vratio ili osporio. Zbog navedenog Okružni sud je naveo da se postavlja pitanje osnovanosti zahtjeva po osnovu komunalne naknade. Okružni sud je posebno ukazao da je apelant vršio plaćanja računa po oba osnova (čime je uticao na tok zastare) pa je potrebno tačno utvrditi kako su vršene uplate i za koje mjesece te odlučiti o osnovanosti ovog dijela zahtjeva.
13. Prema mišljenju Okružnog suda žalba nije osnovana u odnosu na ostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine jer je nastupila zastara, a prvostepena odluka o naknadi po istom osnovu za period od 1. juna 2003 do 31. decembra 2007. godine je pravilna i zakonita budući da je zbog stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 41/03) takva obaveza apelanta prestala jer je prestalo da postoji i pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini koja služi redovnoj upotrebi zgrade.
14. Odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude Vrhovni sud donio je presudu broj 71 0 Ps 006569 10 Rev od 10. avgusta 2011. godine, kojom je reviziju tužitelja djelomično usvojio, presudu Okružnog suda preinačio tako što je žalbu tužitelja djelomično usvojio i presudu Osnovnog suda preinačio te je obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta isplati iznos od 55.483,24 KM sa zakonskom kamatom, počev od 31. jula 2003. godine, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da pravno shvatanje nižestepenih sudova u dijelu odluke o naknadi za korištenje gradskog građevinskog zemljišta nije pravilno. Polazeći od činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi (da je tužitelj pokrenuo izvršni postupak 2002. godine, pa je započeo postupak u ovoj pravnoj stvari, da je u toku ovog postupka opredijelio svoj zahtjev 2008. godine) Vrhovni sud je zaključio da nije bilo zastare, odnosno rok zastarjelosti nije tekao u skladu sa članom 388. ZOO, jer je tužitelj podneskom od 20. februara 2008. godine po istom osnovu opredijelio svoj zahtjev tako da je tražio istu vrstu naknade za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda od 26. decembra 2002. godine rok zastarjelosti nije tekao odnosno ista parnica je tekla i u vrijeme podnošenja podneska od 20. februara 2008. godine.
16. Nadalje Vrhovni sud se pozvao na član 73. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu te je naveo da iz priloženih finansijskih kartica i računa proizilazi da dug apelanta na ime korištenja gradskog građevinskog zemljišta iznosi 55483,24 KM. Vrhovni sud je zaključio da je nesporno da je apelant kao pravno lice bio korisnik poslovnog prostora za koji se u ovom postupku traži plaćanje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, da je rješenjem nadležnog organa utvrđena apelantu obaveza plaćanja koju on nije ispunio. Obaveza je prema mišljenju Vrhovnog suda bila izričito propisana odredbama tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, a apelant je obveznik plaćanja te obaveze. Stoga je prema mišljenju Vrhovnog suda od strane nižestepenih sudova pogrešno utvrđena zastarjelost u ovom dijelu, te je u ovom dijelu nižestepena odluka preinačena.
17. Nasuprot ovome, u dijelu u kojem je tužitelj tražio naknadu za komunalne usluge za period do 31. maja 2003. godine, a koji zahtjev je prvi put postavio 20. februara 2008. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda protekao je rok iz člana 374. ZOO odnosno u ovom dijelu potraživanje je zastarilo.
18. Nadalje Vrhovni sud je naveo da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u periodu od 1. juna 2003. godine do 31. decembra 2007. godine, a u skladu sa odredbom člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu koji je u skladu sa članom 97. istog zakona stupio na snagu 16. maja 2003. godine. Stupanjem na snagu ovog zakona u skladu sa navedenom odredbom pravo vlasništva na objektu i na zemljištu na kojem je izgrađen objekat i koje služi njegovoj upotrebi postaje jedna cjelina i ima isti pravni režim. Ovom odredbom je prema stavu Vrhovnog suda isključena obaveza plaćanja naknade za korištenje zemljišta kao gradskog građevinskog u državnom vlasništvu jer gradsko građevinsko zemljište može biti i u privatnom vlasništvu kao to sada propisuje član 5. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06).
19. Apelant ističe da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija). U suštini apelant osporava stav Vrhovnog suda da je podnošenjem prijedloga za izvršenje prekinut rok zastare, odnosno podneskom od 20. februara 2008. godine tužitelj po istom osnovu opredijelio svoj zahtjev za istu vrstu naknade za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti od izvršenja presudu Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Apelant je naveo da je osporena odluka izvršni naslov čijim bi izvršenjem bilo ugroženo poslovanje i opstanak apelanta kao privrednog subjekta.
20. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
21. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
22. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, osim što je paušalno naveo da bi izvršenjem presude bilo ugroženo njegovo poslovanje i opstanak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
23. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović