Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4192/11 (B. R.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4192/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-4192/11, rješavajući zahtjev Bogdana Radetića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Bogdana Radetića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdan Radetić. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 25. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000182 10 Rev od 29. septembra 2011. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-08-000 210 od 27. januara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-06-000 760 od 27. decembra 2007. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Osnovnog suda broj 080-0-P-06-000 760 od 27. decembra 2007. godine u pogledu naplate troškova parničnog postupka do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-P-06-000 760 od 27. decembra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-08-000210 od 27. januara 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Dušan Marjanović (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, povredom ugleda i časti pred organima lokalne uprave i time pretrpljenih duševnih bolova, isplati pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate kao i da apelantu nakanadi troškove parničnog postupka, sve u roku 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.440,00 KM. Određeno je da će odluku o oslobađanju apelanta od plaćanja sudskih taksi sud naknadno donijeti.
3. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118 0 P 000182 10 Rev od 29. septembra 2011. godine odbio kao neosnovanu.
4. U obrazloženju revizione presude se navodi da je predmet odlučivanja u parnici zahtjev apelanta za nakandu nematerijalne štete zbog klevete. Istaknuto je da je raspravljajući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu utvrđeno sljedeće činjenično stanje: da je apelant vlasnik stana u zgradi u kojoj tuženi u stanu svoje supruge obavlja advokatsku djelatnost, da je apelant 19. februara 2004. godine imenovan za predsjenika Skupštine Zajednice etažnih vlasnika na period od četiri godine, da je apelant 3. marta 2006. godine dao neopozivu ostavku na ovu dužnost s obrazloženjem da je nezadovoljan ponašanjem stanara koji su tuženom dozvolili da na zgradu postavi reklamni pano sa svojim imenom (advokatsku firmu), da je nakon neopozive ostavke apelant nastavio od stanara naplaćivati naknadu za održavanje zgrade, da je apelant u više navrata tokom 2005. i 2006. godine prijavljivao tuženog inspekciji, komunalnoj policiji, Advokatskoj komori Republike Srpske i Sudu za prekršaje zbog neplaćanja naknade za održavanje zgrade, obavljanja advokatske djelatnosti u stanu i da se ukloni njegov natpis sa zgrade, da je tuženi 30. oktobra 2006. godine komunalnoj policiji podnio prijavu protiv apelanta jer novac koji ubire od stanara ne uplaćuje na žiro račun Zajednice etažnih vlasnika i nenamjenski troši novac sa žiro računa, a sam ne uplaćuje nikakvu naknadu jer je nakon ostavke sa položaja predsjednika Skupštine Zajednice etažnih vlasnika zadržao pečat i nikad nije sazvao Skupštinu i jer ga ometa u obavljanju advokatske djelatnosti tako što ga presreće i tjera njegove klijente, skida natpise sa njegovim imenom i u radno vrijeme zaključava ulazna vrata u zgradu.
5. Konstatovano je da je na osnovu takvog činjeničnog stanja prvostepeni sud našao da u radnjama tuženog nema protivpravnosti i da podnošenjem prijave protiv apelanta tuženi nije narušio njegovu čast i ugled uslijed čega bi apelant trpio duševne patnje. Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravna shvatanja prvostepenog suda izražavajući stav da je apelant zaštićen presumpcijom nevinosti pa kako komunalna policija protiv njega nije pokrenula postupak apelant je dobio satisfakciju a nije ni dokazao da se u konkretnom slučaju radi o kleveti i da je ponašanje tuženog nezakonito niti je dokazao u čemu se ogleda povreda njegove časti i ugleda. Po mišljenju Vrhovnovg suda odluke nižestepenih sudova su zakonite.
6. Vrhovni sud je naveo da Zakon o zaštiti od klevete reguliše zaštitu prava ličnosti od klevete sa ciljem pružanja odgovarajuće satisfakcije. U vezi sa civilno-pravnom zaštitom prava ličnosti treba imati u vidu da slobode i prava jednih ne mogu biti na uštrb slobode i prava drugih. Kada je u pitanju povreda časti i ugleda odnosno ličnog integriteta bitno je da li se to čini činjeničnim i vrijednosnim iskazima što je predmet ocjene suda u svakoj konkretnoj situaciji. Istaknuto je da i član 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nabrajajući pojedina lična dobra posebno izdavaja pravo ličnosti kao samostalno dobro u odnosu na ugled i čast ali ne definiše sadržaj prava ličnosti. Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su zaključili da ne postoji odgovornost tuženog za naknadu štete apelantu zbog klevete.
7. Istaknuto je da prijava tuženog protiv apelanta koja je podnesena komunalnoj policiji predstavlja reakciju na prijave apelanta koji je u više navrata raznim organima prijavljivao tuženog. Pravo na podnošenje prijava, predstavki, peticija i sl., te pravo na javno iznošenje mišljenja o radu državnih organa i drugih organa i organizacija je ustavom zagarantovano (član 32. Ustava Republike Srpske). Osim toga apelant je kao nosilac funkcije predsjednika Skupštine Zajednice etažnih vlasnika dužan trpjeti javnu kritiku svog rada (ovdje se primjenjuje blaži standard odgovornosti propisan članom 5. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete). Cijeneći sve okolnosti, a posebno namjere tuženog izražene prilikom podnošenja prijave komunalnoj policiji Vrhovni sud smatra da su ispunjeni uslovi iz člana 6. Zakona o zaštiti od klevete koji propisuju izuzetke od odgovornosti za klevertu.
8. Po mišljenju Vrhovnog suda u pomenutoj prijavi tuženi je izrazio svoje mišljenje o radu i postupcima apelanta a njegovi navodi iz prijave su u pretežnom dijelu istiniti. Na osnovu izjava svjedoka te djelimičnog priznanja samog apelanta utvrđeno je da je apelant onemogućavao tuženog da neometano obavlja advokatsku djelatnost time što je tjerao njegove klijente iz zgrade, prijetio im, skidao natpise sa nazivom tuženog i zaključavao ulazna vrata u zgradu u toku radnog vremena iako prema odluci Zajednice ezažnih vlasnika od 13. oktobra 2005. godine vrata trebaju biti otključana od 7-16 sati. Nadalje iz priloženih materijalnih dokaza (isprava) utvrđeno je da je apelant prekoračio ovlaštenja koja mu pripadaju kao predsjedniku Skupštine Zajednice etažnih vlasnika jer je sam odlučivao o poslovima koji su u nadležnosti Skupštine ove zajednice u smislu člana 21. i 26. Zakona o održavanju stambenih zgrada, te je suprotno članu 30. navedenog zakona i odluci Zajednice etažnih vlasnika od 15. decembra 2005. godine prikupljao od stanara naknadu za održavanje zgrade i prikupljeni novac nije svakog mjeseca uplaćivao na žiro račun Zajednice etažnih vlasnika, a od kraja 2005. godine nije sazivao Skupštinu Zajednice. I pod pretpostavkom da navodi iz prijave tuženog nisu osnovani isključena je odgovornost tuženog za klevetu jer se iznošenje činjenica navedenih u prijavi protiv apelanta može smatrati razumnim (član 6. stav 1. tačka v. Zakona o zaštiti od klevete)
9. Nadalje je navedeno da nije osnovan navod revizije da je komunalna policija utvrdila da je prijava tuženog protiv njega neosnovana što je pravilno konstatovao drugostepeni sud u svojoj odluci. Također nisu tačni navodi apelanta da su nižestepeni sudovi povrijedili odredbe člana 6. Evrospke konvencije. Također po mišljenju Vrhovnog suda revizijom se neosnovano pobija i odluka o troškovima spora koja je donesena pravilnom primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
10. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je izvođenje dokaza i utvrđivanje činjeničnog stanja u vezi rada advokatske kancelarije i navodnog ometanja dolaska klijenata u tu kancelariju ciljano da se ne raspravlja o predmetu spora već da se sa klevete skrene pažnja na nešto drugo sa zaključkom da je tužba neosnovana. Pored navedenog po mišljenju apelanta Osnovni sud iako je bio dužan da u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o zaštiti od klevete kao lex specialis koji u u konkretnom slučaju nije primjenjen već je pozivajući se na odredbu člana 200. ZOO našao da je tužbeni zahtjev neosnovan. Dalje smatra da je postupajući sudija bio subjektivan i da se svrstao na stranu tužrnog sa ciljem da odbije tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Ističe da apelantu nije bio omogućen suštinski pristup sudu nego je Osnovni sud formalno proveo postupak. Smatra da Vrhovni sud nije dao niti jedan razlog zašto odbija navode revizije pa osim tumačenja odredbi Zakona o zaštiti od klevete, ZOO, Evropske konvencije, te Ustava RS paušalno konstatuje da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su zaključili da ne postoji odgovornost tuženog za naknadu štete zbog klevete. Također smatra da se i Vrhovni sud stavio na stranu tuženog. Kao razlog za određivanje privremene mjere apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je kroz provedeni postupak pred prvostepenim sudom dokazano da je tuženi iznosio i pronosio neistine o apelantu ali su i pored toga sudovi odbili primjeniti materijalno pravo i dosuditi apelantu nematerijalnu štetu u kojem slučaju apelant ne bi imao obavezu da snosi parnične troškove.
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
12. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelantice tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Iz navoda apelanta proizlazi da on kao razlog za usvajanje privremene mjere ističe da da bi izvršenjem pravomoćne presude Osnovnog suda broj 080-0-P-06-000 760 od 27. decembra 2007. godine apelant morao platiti troškove parničnog postupka na koje je obavezan navedenom presudom.
14. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović